Samoubojstvo zbog straha od smrti

Radnja se zbiva na otoku Kreti, nakon Trojanskoga rata. Prijamova kćer Ilia tuguje u zarobljeništvu, sve dok je, zajedno s drugim Trojancima, ne oslobodi Idamante, sin Idomenea kretskoga kralja. Mladi princ se zaljubljuje, a Ilia ga isprva odbija, da bi s vremenom popustila i uzvratila ljubav. Sve to ljuti ljubomornu Elektru, kćer Agamemnonovu, koja je također zaljubljena u Idamantea.

Kralj Idomeneo jedva se izvuče iz morskih peripetija, pa u znak zahvalnosti Neptunu, bogu mora, obećava da će mu žrtvovati prvu osobu koju sretne na svom povratku kući. No, sudbina je htjela da je ta osoba baš njegov sin Idamante. Očajni otac sina šalje na dalek put, zajedno s Elektrom, ne govoreći mu ništa o iznevjerenom obećanju bogovima. Uvrijeđeni Neptun šalje na Idomantea morsko čudovište, no ovaj ga pobjedi. Veliki svećenik naređuje kralju da oda ime nepoložene žrtve, koja ljuti bogove i zbog koje svi ispaštaju. Kada to dozna Idamante, sam se nudi za iskupljujuću žrtvu Neptunu. No lijepa Ilia moli da zauzme njegovo mjesto, veliki svećenik pristaje, a hirovitom Neptunu to bude dovoljno da pomiluje mlade ljubavnike i oca Idomenea. Jedina kazna njemu biva zahtjev da odstupi s prijestolja u korist svoga hrabrog sina, što ovaj radosno i čini. Glavni likovi i kor pjevaju himnu u slavu svemoćnim bogovima i svi su sretni, osim Elektre, ljubomorne na sreću Idamantesa i Ilie.

Prevencija u kulturi

Tako je to zamišljeno i izvedeno u Mozarta i njegova libretista Gianbattiste Varesca, u muzičkoj drami u tri čina praizvedenoj još 29. siječnja 1781. u münchenskom Hoftheateru. Više od dva stoljeća kasnije rijetko je tko mogao zamisliti da bi u toj operi moglo biti nešto sporno, toliko sporno da bi moglo dovesti do skidanja njezine reprize s programa Njemačke opere u Berlinu. A upravo to se ovih dana dogodilo. I sve u ime neiritiranja tzv. radikalnih islamista. Ili?

Istina, nije sve tako jednostavno. A i nije riječ prvenstveno o Mozartu. Nego o inscenaciji koju potpisuje Hans Neuenfels, a koja je, da sve bude još gore, već imala svoju praizvedbu 2003. Dakle, ako je nekome i šok, nije novi. Razlog za odustajanje nekih odgovornih ljudi od predstave viđen je u njezinu posljednjem prizoru. Epilogu u kome Mozart miri bogove s kraljem, korom i ljubavnicima, pred kojima je happy ending. No Neuenfalsu to nije bilo po volji, pa je kraj začinio kolom velikih vjerskih vođa, u kome je Posejdonu (kao reprezentantu antike) pridodao Budu, Isusa i Muhameda. Da bi sve završilo njihovom dekapitacijom, obezglavljivanjem, kao kaznom za okrutnost vjere i bogova i simbolikom ljudskog oslobađanja od njihove (prevelike) moći. Dakle, ako i nije riječ o gesti pobune protiv vjerskih autoriteta, ona nije usmjerena posebno protiv islama, nego, kroz ovu proročku “ekumenu”, protiv religije uopće. Uspjelo “osuvremenjivanje” klasičnog predloška ili ne, scenska provokacija koja tjera na razmišljanje ili isprazni šok? Ni to, od kada je intendantica Deutsche Oper Kirsten Harms obznanila da predstavu skida s ovogodišnjeg repertoara, više nije jako bitno. Bitno je da je na njoj bila odluka hoće li, nakon što su je policijske i sigurnosne službe obavijestile da bi do problema moglo doći, a onda oprale ruke i povukle se, predstavu ostaviti ili skinuti. O prepravljanju nitko nije govorio. Ni konkretnih prijetnji nije bilo. Samo policijski najavljena mogućnost “terorističkog” uznemiravanja.

U toj situaciji je bitno: je li njemačko, i ne samo njemačko društvo došlo do trenutka u kome će se, po nečijoj procjeni opasna umjetnička djela zbog “društvenog rizika” koji sobom nose skidati s repertoara ili ne? Drugim riječima: što ostaje od s mukom izborene umjetničke slobode i priče o autonomiji umjetničkog djela? Možda podsjetnik da je ona oduvijek bila više mit negoli zbilja, te da je “izvanumjetnička” stvarnost uvijek imala presudan utjecaj na onu umjetničku? Oni koji ne zdvajaju niti protiv tzv. rata protiv terorizma začuđenima odgovaraju protupitanjem: zar ste mislili da će sve stati na promjeni pravila igre u transportu ljudi i osiguranju javnih objekata, te da “prevencija” neće zahvatiti i “sektor” kulture?

Teroristički potencijali svud oko nas

I što sad? Ako je u Idomeneu Mozart dao naslutiti svoj budući razvoj, hoćemo li ići preispitivati “teroristički potencijal” Otmice iz Saraja ili Rossinijeva Turčina u Italiji? Očito, rješenje problema ne leži u tome smjeru. Najgore od svega je što zagovaranje slobode stvaralaštva a protiv “autocenzure”, “klečanja pred teroristima” i sl. u Njemačkoj, na ovome slučaju kapitalizira desna politička klasa i trivijalni tisak – isti oni koji i proizvode kako samoispunjavajuće proročanstvo “terorističke opasnosti” tako i “lijekove” protiv nje. Političari svih partija, od kancelarke Merkel, preko ministra unutarnjih poslova Wolfganga Schaublea, do gradonačelnika Berlina Klausa Wowereita – svi oni znaju da je autocenzura pogubna i oštro joj se protive, pa ipak su odluku o ne/igranju opere prepustili umjetničkoj ustanovi, dok su državi ostavili pravo da garantira “okvir nesigurnosti”. Notorni tabloid Bild, koji još viri iz mora sličnoga tiska, obavještava o postojećim i nepostojećim bombama, koje da su bile postavljene i u blizini Opere. Induciranoj psihozi “redovnog izvanrednog stanja” teško parira i seriozni Die Zeit, čiji komentator Klaus Harpprecht uspoređuje situaciju s eutanazijom slobode, ili, još duhovitije: sa samoubojstvom zbog straha od smrti.

Jer očito je, rješenje problema nije u pretraživanju “terorističkog potencijala” umjetničkih djela, nego negdje sasvim drugdje: u tome kako su građani razvijenog svijeta “kupili” ideologiju tzv. rata protiv terorizma, ideologiju života “u sigurnosti”, koju bi navodno uživali samo da nema tih islamističkih i inih fanatika. Ne mari što su neki drugi Nijemci, npr. sociolozi poput Ulricha Becka i deset godina prije uvođenja rata koji to nije govorili o društvu rizika, koje dolazi s neoliberalnom globalizacijom u kojoj je terorizam, s navodnicima ili bez njih, samo jedan, ne posebno značajan simptom. Ne samo da nema sigurnosti u sve apsurdnijim mjerama zaštite društva pred terorizmom, već se u ime toga “rata” provodi samo jedna permanentna policijska suspenzija dosegnutih građanskih sloboda.

U boj, u boj!

Vratimo li se umjetnosti, dapače operi, a ostavimo li u pameti vojno redarstvovanje, teško se ne sjetiti domaćih primjera. I to ne umjetničke cenzure, nego prije nečeg obrnutog a da to ipak nije sloboda. Nije to bilo davno kada se u nas jedno etničko čišćenje proslavljalo “vlakom slobode” i umjetničkom karavanom koja je po željezničkim kolodvorima, povijesno kostimirana, sukala sablje i pjevala u slavu pobjede nad Turcima. “U boj u boj, mač iz toka braćo” u izvedbi glasova iz opere Nikola Šubić Zrinski nije izazvalo strah od mogućih islamističkih revindikacija, možda i zato što su “Turci”, čije se glave nisu koturale samo na pozornici a na koje je “pjesnik” tada mislio u stvari bili hrvatski Srbi.

A kojom silinom “izvanumjetnička” zbilja može nagrnuti u svijet umjetnosti, osjetio je ovaj autor i kada je odmah po ratu u BiH osnovnoškolskoj djeci u Hrvatskoj morao predavati o epu Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića. Pojedinci u školskoj zbornici dobro su se zabavljali, prema njihovu mišljenju u djelu dobro pogođenom “balijskom” tematikom, a i neka djeca su se značajno hihotala. Straha od islamskog terorizma nije bilo. Samoubojstva zbog straha od smrti došla su mnogo kasnije.