San

Da vam se najprije predstavim. Ime mi je Božo, prezime Milić. Bračno stanje – neoženjen. Neoženjen, ukoliko nije degutantno da službu navodim kao dugogodišnjeg saputnika. Penzionisani sam urednik izdavačke djelatnosti gradske biblioteke, koju danas osim fonda od 150.000 naslova čini i 15 službenika, tri radnice koje održavaju higijenu i maloumni agresivni domar. Za četiri i po decenije napornog rada kroz moje je ruke prošlo na hiljade rukopisa, originalnih i fototipskih izdanja, sazrelih za štampu, restauraciju ili reprint. I to ću vam reći, pa ga krivo shvatili, od pripravničkih dana do danas za štampu sam priredio toliko knjiga koliko ih na policama nijesam zatekao kada sam prvi put, daleke 1951. godine, ušao u bibliotečke odaje. Pa i to kako sam ušao posebna je priča. Tek, svešću na najbitnije, bliski rođak, po nagovoru moga oca, a nakon što ću diplomirati, pozvaće direktora biblioteke, partijskog druga, i kazati kako se, citiram, malome mora naći posao, lijep, kancelarijski posao, koji ne iziskuje fizičkoga napora, jer se mora imati u vidu njegova slabašna konstrukcija i opasnost od pogoršanja bolesti, itd, itd.

Mada je bilo prilike, i mada su moji rođaci-nepotisti, koji su me i doveli u ovu kuću, na tome neumorno insistirali, budući da su aparaturom partijskog glasanja bili spremni osigurati proceduru izbora, u svom radnom vijeku nikada nijesam konkurisao za mjesto direktora biblioteke. Iz jednog posve prostog razloga – april 1951. primorao me je na posao koji mrzim, i posljednje što sam želio je da u njemu bilo kako uspijem. Naprotiv, svih tih decenija mislio sam kako da ga okončam i istovremeno učinim da i sama pomisao na taj poziv svima omrzne i potakne strah. Znam da ima onih koji misle da zločin ne treba javno analizirati, ne zbog mogućnosti da će nekome pasti na pamet da ga ponovi, već zato što potencijalni počinioci sličnog zločina kroz analizu ponešto i nauče pa ne načine greške svojih prethodnika. Ja, Božo Milić, nadam se da ću pričom o najpodlijem činu, najgnusnijem otkako je svijeta i vijeka, učiniti upravo sve da se on, u što savršenijoj formi, ponovi. Evo kako je sve počelo.

Bio je oktobar 1961. godine, koju ne pamtim samo po Andrićevoj kandidaturi i svjetskoj afirmaciji, već po dva lična momenta: a) skromnom jubileju (deceniji rada u biblioteci) i b) zrijevanju ličnosti u duhu okašnjeloga racionalizma (u skladu sa kojim sam iz sebe protjerao i posljednje zrno nade i pretvorio ga u snažni ateistički stav, na čemu su mi posebno bili zahvalni rođaci sa položajima u partiji). Sjedio sam u kancelariji, u dosadi razgledao srebrenjak, koji mi je na prigodnoj svečanosti uz mlitavi stisak ruke uručio direktor, mirisao vlagu sa prozorskih okana i razmišljao o neostvarenoj želji, radnom mjestu sinoptičara u metereološkoj stanici. Upravo tada pomislih kako Sudbina ne haje za želje smrtnika i kako joj je posve svejedno kada dijeli životna zanimanja. Kako ni Bog tu ništa ne pomaže, te da je i to jedan od dokaza da Ga nije, jer da je, mislio sam, kada su uloge dodjeljivane bilo Božije pravde svakako da bih, umjesto što sjedim u kancelariji i iz rukopisa brišem slovne greške, sa kišobranom bio u dvorištu, nagnut nad kvadratnom posudom, i mjerio količinu palih atmosferskih voda. Uzevši podatke, ušao bih u stanicu i pribilježio: 13. 10. 1961, ravno 13 sati, za dvadesetčetiri časa po metru kavadratnom palo je 288 litara kiše. Ispod brojki, u rubrici “primjedba dežurnog metereologa”, naveo bih sljedeće: po količini padavina i prema podacima o ranijim mjerenjima, protekli dan ujedno je i najekstremniji...

Eto, o tom sam i tako mislio u vrijeme bjesomučne oktobarske kiše, dok su na mome kancelarijskom stolu ležale razbacane stranice knjige, što ju je valjalo izlektorisati i spremiti za štampu, a za šta je rok bio istekao još u septembru. Požutjeli papir predgovora, slogovi iz čijih redaka zbog stečene anomalije kucaće mašine svaki vokal “a” za dva milimetra iskače, štrči i oči izbija, te na kojima se lome svi silabički skokovi a u vodu padaju svi pokušaji da se tekst bezbolno pregleda; kiša, ta odurno-bezlična kiša, kancelarijski astal, reprodukcija Njegoševa portreta, ožiljak iznad pjesnikove obrve, police sa periodikom i fioke sa bezvrijednim pečatima, o koje se otimaju samo urednici u sličnim izdavačkim odjeljenjima, suvenirski minijaturne gusle, zaprljana voda u vazi sa plastičnom ružom, ogrebotina na zidu, kao trag sekretaričinih noktiju, ponikao u noći kada ju je direktor prvi put primorao na seks, parket, podignut vlagom, oktobarskom, i niski dlakavi dovratnik, koji je svakom posjetom bogatiji za novu bijelu vlas...

U tom trenutku, kažem, pred sobom sam imao Gorski vijenac Petra II Petrovića i obavezu da predgovor priređivača upristojim, otklanjajući pravopisne i ortografske greške, i popisujući ih, dakako po njegovoj želji, u namjenski registar. Pomislih kako taj rukopis ama baš nikakve veze nije imao sa mojom zahvalnošću socijalističkom poretku, vođi i zabranjenim bogovima, kruhom koji mi je udijeljen i solidnom platom koja je uredila moj posve marginalizovan životni put, te uspokojila jednočlanu familiju redovitim nabavkama namirnica, blagovremenim plaćanjem zadatih poreza i računa, čijim ekonomskim postavkama takođe monopoliše država. Da, rekoh sebi, upamtiće te Božo, Božo Miliću. Upamtiće te kad su već odlučili od tebe ličnost da naprave. Do te mjere će te upamtiti da niko tvoj nikada neće moći zasjeniti tvoje djelo (a sve, velim, iz straha da ću dovijeka ostati zakovan za bespredmetnu kancelariju, brišući greške tuđinaca, koji za taj posao nemaju vremena). Visoko dignuh ruku sa pisaljkom i viknuh: neka je proklet dan i čas kada sam rođen, neka me sve nebeske munje spale, ako me ova zemlja i ovaj narod ne upamte za sva vremena! I bi tako.

Već sljedećeg dana odlučih da izmijenim dio rukopisa. O posljedicama nijesam brinuo. Računao sam: ili će me s posla izbaciti uz zabranu da više nikada ne sjednem za redaktorski astal, ili će se među priređivačima i autorima pročuti da ne samo da nijesam kadar da obavim zadati posao, već da u ludilu mijenjam i time obesmišljavam svaki priređivački i autorski napor. A oba bi slučaja, zapravo, za mene značila rasterećenje, jer bih se oprostio od brazde kojoj nikako nijesam uspjevao spoznati kraj. I u oba sam se računa grdno prevario. Sve te godine, naime – niti dobih otkaz, niti bih na zlu glasu. 

Moja prva izmjena jednog rukopisa štampana je iste te 1961, a priređivač kritičkog izdanja knjige nije primijetio grubu intervenciju na 63. stranici. U govoru Vuka Mandušića, umjesto Njegoševe riječi druge, unio sam riječ drugu. Prvobitna semantika stiha pobjegla je tako u nepovrat: Rašta drugu nema na svijetu! To prvo slovo, naoko beznačajno, načelo je cijeli jedan proces.

Do ruku su mi, već u januaru sljedeće, 1962. godine, došli rijetki primjerci nikšićke Slobodne misli. I to svi brojevi objavljeni u periodu od 1931. do 1941. godine. Valjalo ih je, po narudžbi bibliotečke centrale, upristojiti, odnosno, koliko je god to moguće, ukloniti tragove vlage, potom izlijepiti, zakrpiti, izbušiti rupe pa koričiti i kartonske korice konopima svezati. Hiljade memljivih stranica odnijele su čitavu godinu mog bibliotečkog staža. Po svršetku toga posla, zbog čitalačke nezainteresovanosti, ali i moje deformativne pedanterije i preciznosti, niko nije primjetio da su iz tih rijetkih brojeva Slobodne misli istrgnuti svi tekstovi Milovana Đilasa i Savića Markovića Štedimlje.

Godine 1963. nepovratno sam izmijenio tekst Pravopisa, usvojenog tri ljeta ranije na jednom velikom naučnom skupu lingvista (detalje krijem, budući da aktuelnost tog naslova nosi opasnost mogućih ispravki). Iste godine na udaru su bile tri čitanke (za 5, 6. i 7. razred osnovne škole, koje su doživjele, rekordnih, dvanaest izdanja), a “rekonstruisao” sam i sadržaj istorijskih udžbenika za srednje stručne škole, iz kojih su neosjetno iščezla poglavlja o pojedinim balkanskim dinastijama.

Od 1964. do 1974. godine moje ime i prezime štampani su ispod titule Urednik izdanja u impresumima četrdesetak beletrističkih knjiga. Izmjene nijesam popamtio, ali jesam lica svih pjesnika i prozaista koji su neumorno molili da im se pomogne pri slovoslaganju svakojakih gluposti, za koje su mislili da su reprezenti njihovih uzoritih poetika. U nekoliko navrata kumovao sam i izmjeni naslova tih tričavih izdanja...

Krajem sedamdesetih biblioteka je od države primila zadatak da se prihvati posla ekskluzivnog objavljivanja putopisnih knjiga o Crnoj Gori. Vedovijeve zabilješke iz druge polovine 19. vijeka izmijenio sam u toj mjeri da je opis crnogorskih običaja prouzrokovao deformaciju slike narodnog mentaliteta. Običaj je kod Crnogoraca, zapisao sam, da pred strancima pominju sopstvene žene, pa i kad ne mogu, dodajući neku vrstu izvinjenja, poput “Da prosti moja žena” – kao da značaj muškarca može biti ugrožen nepominjanjem žene. Navikla na takvo ponašanje prema njoj, žena se osjeća superiorno i u kući i pred strancima.

Na informativni razgovor prvi put sam pozvan sredinom osamdesetih. Sa nestrpljenjem iščekujući retorička pitanja istražitelja, tog vrelog junskog jutra ubrzano sam koračao ulicom koja je širila svjež miris lipe. U blagoj opijenosti razmišljao sam o tome kako mi, kao malo kom bolesniku sa urođenom aritmijom, godi ta divna aroma.

Dočekala me polumračna odaja, i razočaravajuće blagonaklon lik očevog prijatelja, dugogodišnjeg inspektora u odjeljenju za krivična djela...

– Uđi, Božo! Uđi – smijao se i rukom pokazivao na slobodnu stolicu.

Sa druge strane stola sjedjele su moje kolege – načelnik sektora za nabavku knjiga i referent za očuvanje bibliotečkih fondova. Gledali su u svoja koljena i ćutali.

– Vidiš, Božo... Tvoje kolege grdno su nas razočarale. Grdno...

– Mislim da niko nije grđe od mene... – kazah pun nade.

– Neka, Božo. Ne pljuj po našem prijateljstvu. Znamo mi ko ovoj državi jeba i oca i majku! To su oni nesoji za koje čo’ek ne bi pomislio da smiju glas na ženu dić’ a ne da kuju državi... Neka!

– ...to su mirni i uzorni ljudi... obavljaju sve zadatke... i ne prave greške da ne bi đecu ostavili bez ljeba. Dobro ih poznajem!

– I ja tebe dobro znam. I znam da nijesi tako pokvaren da pomisliš kako ove dvije avetinje rade i protiv tebe i tvoje familije...

– Ja je nemam.

– Imaš... Oca imaš... A znaš li ti, Miliću, što oni rade po kancelarija? Misliš “obavljaju svoje zadatke”. Obavljaju, obavljaju... Vrlo precizno. Ali, za koga, Miliću, za koga?... Obavljaju za neprijatelje a protiv države, majku li im jebem! Gledaj te smradine, samo ih gledaj. Dok tvoje kosti trunu, Miliću, nad posranim knjigama, ova dvojica u svojim kancelarijama pišu svoje, ispravljaju i napolje šalju to svoje smeće. Jedan piše... evo ti, pogledaj... kako je njegova država starija od... evo ti... “skaredne tvorevine”... Pa šta to onda znači, Miliću, Sojeviću? Šta to znači, pitam ja tebe?

–  ...ne znam, ja sam očekivao da...

– Nema ti šta da očekuješ! Ja sam te zva’ da te pogledaju u oči. Ti treba da znaš sve. I treba da znaš da si bezbjedan, da ćemo od sad pratit’ svaki njihov potez... Je li vam jasno, pizda li vam materina izdajnička? – vikao je bibliotekarima a mene lagano gurao kroz vrata.

Sličan razgovor dogodio se u istoj kancelariji 1996. godine, dva mjeseca prije nego li ću primiti penzijsku otpremninu, ali ni tada nije bilo riječi o meni...

Sve vrijeme penzije, zapravo čitavu posljednju deceniju, pa i danas – pisci čije sam knjige svojevremeno uređivao šalju mi molbe da ispišem recenzije za tekstove njihovih pulena. Iz dana u dan zatrpavaju me bezvrijednim hrpama papira. Ima i onih junoša koji i ne pokucaju, već samo uskoče u moju fotelju i postavljaju beskrajno dosadna pitanja. I pitaju me: šta bi ti, čika Božo, volio da budeš u drugome životu, da se opet rodiš? A ja im lijepo lažem. Velim – ništa. Kad bih birao, opet bi isto da mogu. Da jednako kompetentno krojim sudbine rukopisa, dijelim pravdu po jednom jedinom aršinu...

A duboko u sebi krijem želju. Želju da u drugome životu, ako ga uopšte i može biti, postanem metereolog. Da, makar to bilo i na aerodromu u Ruandi, doživim kišni dan, otvorim crni kišobran sa drvenom ručkom, pružim korak ka mjerilici... procjenim... i u rubrici zapišem: Mjesec oktobar. Dan trinaesti. Časova 13:00. Za dvadesetčetiri časa po metru kvadratnom palo je 288 litara. I, dakako, konstatujem: Po količini padavina i prema podacima o ranijim mjerenjima, protekli dan ujedno je i najekstremniji...

Vladimir Vojinović, rođen je 1978. u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na Odsjeku za jezik i književnost. Novinar je redakcije za kulturu Nezavisnog dnevnika Vijesti i saradnik Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Živi u Podgorici.

Objavio je romane Pioni brda (Narodna biblioteka “Radosav Ljumovic”), Podgorica, 1999. (Nafaka, Narodna biblioteka “Radosav Ljumovic”, Podgorica, 2000.), Portret Igora Djukica (Crnogorsko drustvo nezavisnih knjizevnika, Podgorica, 2005.)