Naš identitet, kao i svaki kolektivni identitet, sastavljan je od mnogih, katkad i kontradiktornih sastavnica.
— Zoran Milanović, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, 30. lipnja 2013.
Hrvatski identitet i europski identitet pojmovi su koje se te povijesne noći s 30. lipnja na 1. srpnja 2013. eksplicitno ili implicitno učestalo spominjalo – i to kao istoznačnice i(!)/ili raznoznačnice. U njihovom je ključu protekla i takozvana središnja proslava na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. A tu se proslavu – ovlaš spomenutu ili protokolarno nahvaljenu u ujedinjenim javnim i komercijalnim medijima – naveliko kritiziralo na društvenim mrežama. Kritički argumenti pritom su često proturječni – nekima je proslava bila “prenatrpana”, drugima “presiromašna”; trećima “preskupa”, četvrtima “prazna”; i tako dalje, i tako bliže. Podvučemo li, međutim, crtu pod koncepciju koju je osmislila redateljica Dora Ruždjak Podolski, može zaključiti da je riječ o vrhunskoj realizaciji u okvirima zadane forme.
FORMA I SADRŽAJ
Ako, dakle, postoji problem s tom proslavom, onda on nije u njenom sadržaju, nego eventualno u formi koja taj sadržaj uvjetuje. Jer, bilo da je riječ o mitingu, sletu, otvorenju Olimpijade ili jednoj ovakvoj proslavi, ne može se zaobići obvezatne elemente – himne, govore, podizanja zastava, mimohod, vatromet... I sve je to u prigodi ove proslave trebalo utrpati u devedesetak minuta, pa još po mogućnost napuniti (“natrpati”) preostale prazninice.
Dora Ruždjak Podolski pritom je učinila upravo ono što se od nje i očekivalo – osmislila je spektakl koji je, kroz priču o hrvatskoj nematerijalnoj baštini prikazao i Uniji (pa i sâmoj Hrvatskoj) svoje viđenje hrvatskog “kolektivnog identiteta”, koji, kako upravo tom prigodom reče premijer, “sastavljan je od mnogih, katkad i kontradiktornih sastavnica.” Na Jelačić placu se stoga zborilo, pjevalo, sviralo i plesalo; činilo se to na različitim jezicima i narječjima, kao i u različitim žanrovima i vrstama, u rasponu od “tradicijskog”, preko “klasičnog” do “popularnog”. Ukratko, pokazali smo Europi svoju baštinu, svoja civilizacijska dostignuća i doprinose i svoju suvremenost. I sve to u duhu, kako reče zamjenik Milanovićeva irskog kolege, “jačanja prijateljstva u demokratskom ozračju, zajedničkim vrijednostima i međusobnom poštovanju”.
Pa ako se u tom i takvom kontekstu nije moglo (a vjerojatno ni htjelo) izbjeći određenu količinu nacionalnog “naboja”, ipak je to učinjeno bez agresivnih nacionalističkih gesti. Sebi samima, Europi i svijetu predstavili smo se tako kao uljuđena, multikulturalna, miroljubiva i ponosna zemlja (opet Milanović) “racionalnih ljudi koji realno doživljavaju i sebe, i svoju državu, i ulogu svoje zemlje u Europi i svijetu.”
TKO KOGA KAKO VIDI
Ono što ovdje treba naglasiti jest da je u datom trenutku manje bitno jesu li građani Hrvatske upravo onakvi kakvima su prikazani svojim novopečenim europskim sugrađanima – bitnije je zašto su upravo takvima prikazani. Prvi i najjednostavniji odgovor na to pitanje je jednostavan – zato što (navodno) žele da ih Europa takvima vidi i zato što ih Europa (ponovno, navodno) takvima želi vidjeti. Naime, sve navedeno i prikazano odraz je toliko često spominjanih, a mahom uglavnom fiktivnih takozvanih europskih (“zajedničkih”) vrijednosti.
I, zapravo, posve je logično da je sve to na središnjoj proslavi oprimjereno upravo nematerijalnom baštinom – jer, kad se Uniji već nema ponuditi manje-više ništa materijalno, onda se barem može hvastati nematerijalnim bogatstvima. Sve je to, uostalom, sjajno sažeo James Hopkin u podnaslovu svog članka o Hrvatskoj u Guardianu 1. srpnja: “Najnovija zemlja članica Europske unije ima gomilu problema – ali pogledajmo svjetliju stranu: ima sjajnu hranu, milje zadivljujuće obale i bogatu kulturu.”
Time je, na neki način, sumirano ono što je Hrvatska zapravo u očima Europske unije – sjajno odredište za ljetovanje na kojem se dokoni Europljanin može dobro najesti, do mila nakupati i nasunčati, a, ako mu bude i do toga, može se prigodice i kulturno uzdizati. A kako je Europska unija bila i ostala (usprkos promjeni naziva) ekonomska zajednica, posve je jasno i zašto joj odgovara imati Hrvatsku u svom okrilju – zato da bi to siromašno ljetovalište bilo što dostupnije imućnijem sloju europskih elita.
Tu je, naravno, i dodana vrijednost navodnog regionalnog lidera – ili barem uzora zemljama u regiji. Jer, premda imperijalističke sile unutar jezgre Unije u regiji već imaju niz što de jure, što de facto protektorata, ipak ih je lakše kontrolirati ako ih se iz protektorata pretvori u kolonije.
OPIJUM ZA MASE
A što na sve to kažu obični građani Hrvatske, oni koje premijer naziva racionalnim ljudima? Ankete provođene po ulicama i trgovima hrvatskih gradova 30. lipnja (uglavnom strateški filtrirane od protueropskih glasova) imaju jedan zajednički nazivnik – nadu u bolje sutra. To je, međutim, standardna fraza koju se ponavlja u ama baš svakom prijelomnom trenutku – uoči svake Nove godine, uoči svakih državnih ili lokalnih izbora, pa onda, logično, i u trenutku pristupanja Europskoj uniji.
Iskustvo većinu tih racionalnih ljudi, međutim, uči da to bolje sutra nikad ne dođe, prvenstveno zato što se ni u jednom tom prijelomnom (a, po mogućnosti, i povijesnom) trenutku ne mijenja gotovo ništa, a pogotovo ne nabolje. Središnja proslava pritom je imala istu funkciju kao i bilo koji novogodišnji tulum ili predizborni skup – biti barem privremenim opijumom za mase, koji će, potpomognut bespletnim ićem i pićem i ukrašen prigodnim vatrometom (a može i Odom radosti) istim tim masama omogućiti barem kratkotrajan bijeg od stvarnosti. Opijati, međutim, osim ovisnosti stvaraju i rezistenciju – u prevelikim količinama počnu djelovati sve slabije i slabije. A u tom smislu, hrvatska europska noć nipošto nije bila pijana: građani Hrvatske u svojoj se zemlji, naime, više ne mogu čak ni pošteno opiti – pogotovo ne središnjim proslavama.