Zavjera biljnog ulja, đubre s dušom, razgovori s flekom
“Brkovi se vraćaju u modu. Brkovi i svinjska mast“, reče Beluna Olo.
“Otkud sad to?“, upita Esteban Troicki.
Brkovi i svinjska mast “Ja zamjećujem stvari i ovo je jedna od stvari koje sam zamijetila. Zapravo, dvije stvari: brkovi i svinjska mast. Sve je više muškaraca na ulici čija lica rese pažljivo odnjegovani brkovi. Brk – ukras muškog lica, kažu križaljke. I valja im vjerovati. Sve ih je više, u svako doba dana. Ima ih i navoštenih, čak i ufitiljenih! Dotle je došlo...“
“A što se tiče svinjske masti...“, preuzme riječ Esteban Troicki.
“A što se tiče svinjske masti“, preotme mu riječ Beluna Olo, “o njoj je poznato sve. Nekad se na masti kuhalo sve živo. Pržilo, pirjalo. A onda je biljno ulje izvršilo pravu invaziju; još krajem sedamdesetih, građanski svjesniji pojedinci i pojedinke usuđivali su se jednom mjesečno, ne češće, namazati kruh mašću, posoliti ga i posuti crvenom paprikom, pa njam. Do polovice osamdesetih toga je potpuno nestalo, hektolitri dragocjenog geloida bacani su po divljim odmastilištima, a kace za mast hrđale po memiljavim podrumima i prašnim tavanima. Mislila sam da je sirotica već i skinuta s popisa jestvina, mislila sam da su i same svinje prestale vjerovati u nju, kad evo – svinjska mast vraća se u modu.
Razgovarala sam s više osoba koje zadnjih mjeseci za jači doručak jedu isključivo kruh i mast. Vidjela sam profesionalne tenisače i maratonce kako energiju obnavljaju ne ispraznom i lažnom bananom, već svemoćnom bijelom svinjskom ambrom. A roditelji djeci – ponajviše onoj koja su uslijed tinejdžerskog ludila potonula u dijetalne eksperimente – sve češće hranu potajno pripremaju na toj istoj, svinjskoj masti, ne bi li im malaksavo mladunstvo povratilo izgubljene kalorije i životnu snagu!“
Nešto s dušom “To je zanimljivo“, reče Esteban Troicki. “A meni se dogodilo ovo: znaš da sam prije radio u Elem-Netu, na odjelu za žalbe? Ma znaš! Uglavnom, bio je gadan posao, najteže je raditi s ljudima, svi misle da se u slučaju najmanje greške mogu izderavati na zaposlenika na odjelu za žalbe, a taj sam zaposlenik bio ja, baš ja, ja koji sam se, koji put i uspješno, od žalbi branio rečenicom: ‘Ja nisam za to kriv, ja samo primam žalbe i prosljeđujem ih dalje.’ {To, naravno, nije bila istina, sve sam žalbe, jer tako mi je pisalo i u opisu radnog mjesta, bacao direktno u koš za smeće, pa kad bi se stranka ponovno žalila, tu bih istu žalbu ponovno bacao, koliko god puta trebalo, sve dok se stranka ne bi prestala žaliti završivši na psihijatriji (no i to je zabluda: na psihijatriji ništa ne završava, tamo stvari tek počinju i zapliću se do egzistencijalnog nerazmrsa), promijenivši operatera ili pak učinivši ono treće.
Uglavnom, ne radim u Elem-Netu već godinama – sad sam, kao što vjerojatno znaš, vlasnik minidrogerije – ali jučer sam sreo Danka. On još uvijek radi tamo, kao portir. Nisam bio nešto posebno dobar s njim, ali povremeno bismo razmijenili par riječi, pa i višesložnih. On još uvijek radi u Elem-Netu, rekao sam to već, i kaže da me se tamo još uvijek sjećaju, da govore o meni da sam bio đubre od čovjeka, ali s dušom!“
“To je lijepo, da te se kolege prisjete“ reče Beluna Olo.
“Ali meni to više zvuči kao uvreda.“
“Ne bih rekla. Ako je netko etiketiran kao nešto 's dušom', mislim da to nikako ne treba smatrati uvredom. Mogli su ti reći i gore stvari, ali ako je 's dušom', onda je to posve u redu. Možeš biti ponosan: za malo se ljudi u ovo naše vrijeme može reći da su sačuvali, da su ikada imali dušu!“
“Da, ali...“
“Nema tu 'ali'. Ako time nisi zadovoljan, nećeš nikad ničim biti zadovoljan.“
“Onda je valjda dobro.“
“Nema tu 'valjda': ili je dobro ili nije...“
“Zašto me sad maltretiraš? Samo sam ti htio ispričati to što se dogodilo. Ponekad tako navaljuješ... kao da si luda!“, zaključi Esteban Troicki.
Prijedlog s prilogom Na tom je mjestu i u tom vremenu Esteban Troicki ustao i uputio se prema telefonskoj govornici da obavi važan poziv. (Ni dva desetljeća nakon mobilizacije telefonstva nije pristajao nositi sa sobom mob, smart, ajf – u što li su se već prometnule sveprisutne gadžetice našega vremena.) Nazvao je ni manje ni više nego Helgu Hurah i njezinog muža Olalija, nazvao ih da im predloži nešto:
“Dođite k meni“, rekao je Esteban Troicki, “zašto ne biste došli, barem da o političkoj situaciji popričamo – kao što smo nekad znali, sjećaš se, do tri, do četiri u noći.“
“Misliš, o situaciji u Hrvatskoj?“, pitala je Helga Hurah (koja se javila na telefon, dok je njezin muž Olalio Hurah – ah, taj je radio već nešto).
“Ma ne! U svijetu, zaboga, u svijetu, nemamo se što mutnim domaćim prilikama baviti, Nego da vidimo što se zbiva, što se mijenja na općem planu, o kojemu ovisi sve.“
“Znam. O tome se i radi. Nismo takve razgovore vodili godinama. Bojim se da nećemo uspjeti, da će stvar splasnuti. Ne želim naše prijateljstvo dovoditi u pitanje.“
“Kakve to ima veze? Naše prijateljstvo je neovisno o tome, neovisno o ičemu!“
Pet sekundi šutnje na liniji.
“Šutim neugodno, jer ćutim se neugodno“, reče Helga Hurah. “Nisam sigurna jesmo li mi ikada bili prijatelji s tobom. Ti si ok, duševan i sve po spisku. Ali, tu i tamo…“
“…znam biti đubre od čovjeka!“
“Upravo to! Kako znaš?
“Nisi prva koja mi to kaže. Zapravo, tako su mi svi rekli. No rekli su mi i to da je ta duša moja važnija od đubriliteta kojim se, da znaš, ne dičim.“
“Čuj, Estebane… Mislim, petak je, Olalio i ja imali smo težak tjedan. Htjeli bismo malo odmoriti. Biti s djecom. Posjetiti roditelje. Kupiti plan Omska i sanjariti nad njim malo. Osim toga, nismo ti više mi za političke razgovore, znaš?“
“Ne. Bože dragi, prvi put čujem da netko nije za političke razgovore, i to o svjetskoj politici. Vi ste se otuđili, ne samo od mene. I šta imate o Omsku sanjariti? Ja vam nudim cijeli svijet! Znaš li ti, Helga, što se sve događa?“
“Što?“
“Ništa!“, reče Esteban Troicki, objesi slušalicu o klin pa dođe na pomisao da demolira cijelu govornicu.
Fleka na zidu Na drugoj strani linije, Olalio je pitao svoju suprugu:
“Kakav je to problem?“
Helga mu ukratko prepriča razgovor s Estebanom Troickim, vlasnikom minidrogerije na ulazu u Šanac-Kazimirewo, njihovim starim prijateljem.
“Nikad nam on nije bio pravi prijatelj. Ja stvarno ne znam što je s tim čovjekom“, komentirao je Olalio.
“Ja znam“, oglasi se Dafina, fleka od ubijenog komarca na istočnom zidu dnevnoga boravka, fleka koja je povremeno iskazivala dar govora pa i proročanske moći.
“Sad si našla govoriti, kad nema neutralnih svjedoka!“, prasne Olalio.
Dafina se nije osvrnula na rečenu zamjedbu, nego je stala iznositi proroštvo:
“Vaš prijatelj Esteban zabrinut je zbog političke situacije u svijetu, i na um mu pada, pazi sad…“, reče Dafina pa napravi dramatsku stanku.
“…na um mu pada, pazi sad – tri-četiri…“
“Ajde već jednom, fleko nedokazana!“
“Priprema, pozor, jedan, jedan i pol…“
“Daj molim te obriši tu fleku, stvarno mi ide na živce!“
Olalio uzme vlažnu maramicu i skine fleku jednim jedinim potezom. Maramicu baci u smeće. Zatvori poklopac. U smeću se još čulo mumljanje, ali sasvim podnošljivo. Sve će to za koji dan završiti na gradskom smetlištu.
“Iuau“, reče vlažna mrlja od vlažne maramice kojom je obrisana fleka od komarca.
“Evo opet! Ovo mjesto stvarno je ukleto“, reče Helga
“Ignoriraj.“
“Pokušat ću.“
“Gdje ćemo sutra?“
“Ne znam. Možda bi dečki htjeli negdje. Što sada rade?“
“Ili uče – he-he-he – ili su na računalu. Ideš provjeriti?“
“Ajde ti.“
“Uf.“
“Huh.“
“Iuau.“