Iva Žurić  

Sanja(m) ideologiju do zuba

Iva Žurić

Svakoga radnog dana, dva puta na dan, putem naših sve većih ekrana u goste nam dolazi Sanja. Otkako se taj talk show počeo prikazivati na RTL-u više puta se u našim novinama moglo pročitati kako on nudi nešto novo i svježe, ne samo u odnosu na RTL, nego i s obzirom na cjelokupni televizijski program. Sanja doista nudi nešto novo – zavidnu količinu ideološke indoktrinacije kojom se ne mogu pohvaliti ni “najtvrđe” političke emisije. Gledajući njih, barem nam je načelno jasno kako možemo očekivati svakojake smicalice i podvale naših vrlih političara. S takvim emisijama potpisujemo “prešutan ugovor” da smo spremni na obmane svih vrsta, dok nam se Sanja, s druge strane, nudi kao lagana zabava nakon napornoga radnog dana. U prilog tomu idu činjenice da Sanju vodi istoimena (bivša) pjevačica i da publiku u studiju čine “obični ljudi iz susjedstva”, dakle, netko poput nas tko bi, u skladu s time, mogao imati stajališta slična našima. To dovodi do izjednačavanja publike u studiju s gledateljima ispred malih ekrana te ta identifikacija postaje moćno oružje u manipuliranju masama u prime time popodnevnom terminu.

Homogenizacija gledateljstva

Ta emisija nudi nam svijet strogo definiranih granica u kojem djeluju konzervativne vrijednosti koje ne smiju biti dovedene u pitanje kako se ne bi narušila brižno čuvana načela kreposti. Vidi se to, na primjer, u oštrom prekidanju kadra kada je profesionalni striper počeo pokazivati malčice više nego što “granice dobrog ukusa” dopuštaju. Prekid je popraćen riječima voditeljice: Dosta je! Ovo je obiteljska emisija! – i moralna čistoća naših obitelji ostala je spašena. U Sanjinu svijetu ljudi se ne skidaju jer to nije dio obiteljske ideologije. U njemu se oštro razgraničavaju go-go plesačice i fuj-fuj striptizete jer striptizete (i striperi) ne mogu adekvatno predstavljati obiteljske ljude. Govoreći o piercingu, voditeljica upada u banalnosti pitajući goste u studiju smeta li ih on dok jedu, kao da kultura piercinga nije već odavno izgubila svoju aktualnost, dok u Sanji to još uspijeva izazivati čuđenje. Možda će Sanja jednom funkcionirati kao Pleasentville – serija koja budi nostalgiju za prošlim, crno-bijelim vremenima, kada je svatko znao gdje mu je mjesto i kada su se obitelji u slozi okupljale oko ognjišta.

U tom strogo uređenom svijetu, ipak je svoje mjesto našla tema od koje zazire većina popularnih i zabavnih emisija – organiziranje gay pridea u Zagrebu. Ta činjenica, sama po sebi, dovoljno je iznenađujuća da bi se lako mogla previdjeti (pre)naglašena ozbiljnost voditeljice u vođenju teme – kao da je riječ o organiziranju javnih smaknuća u središtu Zagreba.

U Sanjinu svijetu vjera ima važnu funkciju homogenizacije masa. Teško je ne primijetiti kako voditeljica u svakoj emisiji oko vrata nosi križić, a još je teže ne zamijetiti kako se svaki put u različitim kontekstima spominje Bog, Gospodin, Isus – ovisno o trenutačnoj inspiraciji. Njezinim gostima u studiju Bog je dao drugu priliku, a publika se zahvaljuje Gospodinu što je tomu tako. Pridodajmo još i križić oko vrata voditeljice i dobili smo homogenu populaciju vjernika čime nam se svakoga dana odašilje jasna poruka. Neizostavan križić čak funkcionira na dvije razine – često se nalazeći iznad smjelog dekoltea on, istovremeno, služi kao čuvar decentnosti, ali i kao modni detalj, čime simbolika religioznog predmeta postaje višenamjenska.

Najavljujući jednu od emisija, voditeljica nam na samom početku govori kako će nas emisija inspirirati, pokazati nam snagu ljudi koji nisu posustali i sadržaj onoga što ćemo na kraju svi zajedno “spoznati” – time ona određuje cilj cijele emisije već na samome početku. Voditeljica u talk showu predstavlja osobu od povjerenja i zbog te funkcije ona svojim “prologom” može nesvjesno manipulirati očekivanjima gledatelja, čime se uvelike pasivizira pojedinac ispred ekrana. Što gledateljima drugo preostaje, nego da se udobno smjeste i prepuste “spoznaji”? Da promijene program?

Oprah Show “na traci”

Često se Sanju uspoređivalo s Oprah Showom, bilo zbog ležernosti pristupa, bilo zbog izbora tema, no Sanja je, nažalost, upala u zamku, preuzevši od američkog pandana najotrcanije klišeje iz miljea prosječne američke kućanice koja pri uzglavlju čuva priručnik popularne psihologije. Gosti i publika u tom svijetu “spoznali su sebe”, “prebrodili prepreke”, “dobili drugu priliku”, “unutarnjom snagom postigli cilj” i usput nam sve to prema naputku voditeljice ispričali kao “svoju priču”. Kombinacijom popularne psihologije i obrtanja opozicije javno/privatno, shema jednog prekooceanskog podneblja bezočno se primijenila na ovdašnje tlo. Ne treba predaleko ići da bi se gledanjem Sanje stvorio dojam kako, osim funkcije homogenizacije, emisija obavlja i funkciju katarze publike i gledatelja. Glavni likovi na pozornici su gosti u studiju koji nam pričaju “svoju priču” – kako su se osjećali, o čemu su razmišljali, što su spoznali u ključnim trenucima svojega života – sve to gledatelju omogućuje nesmetanu identifikaciju s njima. Ono što “glavni likovi” u Sanji nude, nije malo – nude snagu volje jednog Amerikanca koji svim silama, duhovnim i birokratskim, želi postati ni manje ni više nego Hrvat koji je, usput, još i aktivan u crkvi. U Sanji čak i jedan Amerikanac postaje hodajući recept za kolač Kako postati pravim Hrvatom. Sve je to ono “oprahovsko” što nam Sanja nažalost nudi, no starija kolegica može se pohvaliti daleko zavidnijom količinom profesionalizma pri obradi tema. Nedopustivo je da voditeljica Sanje obrađuje temu o fanovima Star Wars serijala a da pritom ne zna što je warp pogon i da ne zna osnove funkcioniranja Interneta, a emisiju upravo posvećuje njemu – ili to samo glumi? Nedopustiv je, barem što se tiče publike u studiju, način na koji ona njima pristupa – kao da nije općepoznato da je većina populacije ipak obdarena kvocijentom inteligencije koji premašuje domete njezinih pitanja.

Zbog svakodnevnog emitiranja emisije, dobiva se dojam da se manje računa vodi o kvaliteti, a više o proizvodnji kao “na traci”. Jasno je, dakako, da iza Oprah Showa stoji mnogo moćnija mašinerija i da je Oprah “ispekla zanat” tijekom dugih godina prikazivanja – upravo zbog toga ih je pomalo neumjesno uspoređivati.

Poželjni identitet po poželjnoj cijeni

Zbog funkcioniranja na više razina, talk show Sanja nije samo zabavna emisija, nego je njegova struktura daleko kompleksnija. Uređenim svijetom unutar studija, u kojem kao da svaki akter zna koja mu je uloga i što treba govoriti, postiže se neizbježna identifikacija i pasivizacija gledatelja ispred ekrana. Time se stvara plodno tlo za klijanje ideoloških sadržaja koji grade sliku primjerenih, nadasve kreposnih hrvatskih muškaraca i žena. Sanja nam nudi još i više, u njemu se prodaju poželjni identiteti po povoljnoj cijeni od jednog sata na dan, ne uključujući reprizu. U moru raznolikih časopisa i priručnika koji nam nude fino upakirane identitete kako bi ih sa zadovoljstvom kupili, i Sanja nalazi svoje mjesto. Samo po sebi, to doista nije nešto novo niti iznenađujuće jer cjelokupni društveni poredak tako funkcionira, no to postaje problematično kada nam se nudi u ovitku bezbrižne i nevine zabave namijenjene “baš vama” ispred ekrana.