Nataša Govedić  

Sanjari i koljači ili ratne rapsodije

Tri nedavne premijere, Snajper Damira Karakaša u režiji Franke Perković, Ilijada autorskog trojca Kovač-Marinović-Matula i Dezerter Saše Božića, na različite načine apostrofiraju odnos suvremenog trenutka prema ljutnji i/ili tjeskobi koje nadilaze uobičajenu ljudsku eruptivnost i potištenost, prelazeći u kronično stanje. Kako pokazuju sva najnovija istraživanja gnjeva, nikada nije u pitanju singularna emocija, već pravi grozd pridruženih afekata, od kojih je na najvažnijem mjestu “neizdrživ osjećaj bespomoćnosti”. I dok Melkior u suptilnoj, pažljivo gradiranoj i lomnim mjestima prebogatoj izvedbi Nataše Dangubić (u režiji Saše Božića) prema tom čudnu gubitku tla pod nogama dopisuje plesni korak Petre Hraščanec kao ideala ili Marinkovićeve Viviane, bosonoga muška trojka Ilijade (Mario Kovač, Nikša Marinović, Vilim Matula) punom se težinom oslanja na antičku školu ubilačke srdžbe, izdvojivši iz Homerova spjeva baš ona mjesta koja uključuju borbu za život i pregovaranje oko ubijenih tijela. Zanimljivo je da se Nataša Dangubić kao osjetljivi Melkior Tresić po završetku Dezertera zamata u crveni scenski tepih, isti onaj na kojemu je igrana i Božićeva Gloria, dok se ratnici Ilijade sabiru oko mrtvog Hektorova tijela, opetovano komadanog i skrnavljenog dvanaestodnevnim povlačenjem po prašini ratnog logora (tijelo od raspada, međutim, čuvaju Apolon i Afrodita), da bi ga kasnije, zamotanog u najfiniju tkaninu, ipak izručili ocu Prijamu. Ta dva zamatanja kao da upozoravaju da ni Melkior Tresić ni Hektor, inače slično neskloni čitavoj ratnoj ideologiji te duboko ogrorčeni što ih se ideologijski gura u bitku, ne mogu preživjeti količinu klanja koja ih okružuje. Pridružili joj se ili ne, ratna je manija u stanju pregaziti naša tijela, omotati ih u finalne pokrove, zbog čega i samo “preživljavanje” postaje upitan pojam.

Čovjek iza nišana U Karakaševu tekstu potencijalni ubojica nipošto nije osoba Ahilejeva ili Hektorova junačkog kalibra. Možda je čak bliži osjetljivosti Nataše Dangubić kao introspektivnog, zasanjanog Melkiora. Riječ je o izgubljenom dječarcu Mukiju, sposobnom za naivne snove o bijegu u Pariz i još naivniji odnos prema lokalnim tajkunima koji koriste njegove snajperske usluge. Premda tekst ima motivacijskih nedosljednosti, Karakaš i redateljica Franka Perković nastoje nam predstaviti pripadnika generacije koja ne zna ništa drugo osim ubijati, jer sve drugo podrazumijeva kakvu-takvu kontrolu impulzivnosti. No, nažalost, čak je i ubijanje vrsta posla koja zahtijeva profesionalizaciju – baš kao i iznimnu samokontrolu. Zbog toga Muki (Vedran Živolić) nije u stanju izvršiti svoj zadatak, kao što ga iz posve drugih razloga ne želi na sebe preuzeti ni lik slučajno zarobljenog Studenta (Frano Mašković). Ovdje susrećemo dva muška lika koja više ni u što ne vjeruju, ali Studenta od zločina ipak spašava iracionalni trenutak prevage unutarnjeg dostojanstva ili respekta prema svakom pojedinom životu, koje se ne može objasniti nikakvim vanjskim ili kontekstualnim okolnostima. Da bi prst mogao potegnuti obarač, da bi ruka uistinu mogla zariti koplje u nečije tijelo, potrebno je isključiti svaku natruhu suosjećanja. Student to, srećom, ne može. I zato je Maškovićeva topla i smirena, ali još uvijek kritički budna izvedba u komornom i  nespektakularnom Snajperu možda i važnija od autoironije i narcizma Fabreova Cara neuspjeha, gdje Mašković također briljira. Vrijeme je da se pozabavimo likovima koji su u stanju zaustaviti nasilje, a ne samo likovima koji ga izvršavaju ili od njega neuspješno bježe. Inače, Karakaš u Snajperu stvara i lik naizgled “blage i kooperativne”, pa onda još i do zuba trudne Sunčice, koja je daleko opasnija od obojice likova muškaraca, jer ni na koji način ne može shvatiti ljudsku ranjivost. Koraljka Begović odlično igra varljivu, kolebljivu granicu u kojoj pretjerano samozatajna “samarićanka” postaje hladnokrvnija i okrutnija od bilo koje furije. No tema ženskog sudioništva u muškom teatru klanja zahtijevala bi zaseban tekst.   

Zajedništva mimo krvi Kako veli Roberto Esposito u svojoj knjizi Termini političkog: zajednica, imunitet, biopolitika (2013), zajednica opstojava jer stalno opstojava naša sukrivnja za počinjene zločine, kao što traje i naša žudnja za empatijskim zajedništvom, koje bi uključivalo i sankcije za korupciju i lijek za delikvenciju. Drugim riječima, zajednica je imaginarni projekt, prije naša potreba nego naše iskustvo. Pogledamo li navedene tri premijerne izvedbe iz perspektive kakve vrste zajedništva grade, odmah će nam upasti u oči da Melkior na sceni sklapa savez jedino s likom Maestra u gorkoj, u sebe duboko potonuloj, ali i oporo-humornoj izvedbi Ane Karić, pri čemu je riječ o dvojici likova/autsajdera koji se mogu čitati i kao dvojnici. No njihova zaljubljenost u istu ženu i traganje za podjednako originalnim izlazom iz ratnog užasa združuje ih samo nakratko. Nakon toga traju samo samoće, odnosno sjećanja na one koji su se u stanju popišati ravno u Kiklopovo oko i na taj način istupiti iz strujnog kruga života. Pa ako je Marinkovićev model vitalnosti, baš kao i muke samovanja, upravo Odisej, kao osoba koja je stalno iznova i na sličan način otrgnuta od zajednice koju uspostavlja, posve je logično da i predstava Dezerter nema odgovor na pitanje o zajedništvu, izuzmemo li iznimno kvalitetnu glazbu koja natapa i povezuje sve prizore, u izvedbi braće Sinkauz. Ipak, ta je glazba toliko evokativna i ironična u svojim pažljivo obrađenim citatima da bismo joj teško mogli pripisati bilo kakvu popularniju odrednicu zajedništva. Ona apelira za umjetnost kao polje kreativnog udruživanja, nikako ne za komunalnost ulice. Livio Badurina izvanrednom koreografskom preciznošću, pa i lucidnošću zaustavljene geste svaki put upravo u “najslomljenijoj” pozi, donosi na scenu Dezertera tu surovu lutkarsku navinutost, kao i nesmiljenost krčme i ulice. 

Razjedinjenost glasova I u Ilijadi redatelja Maria Kovača zajedništvo postoji samo kroz citate o svađama, klanjima i razdorima međ’ ljud’ma i bogovima. Troje izvođača na sceni nisu “skupa” čak ni onda kad na samom početku predstave jednoglasno skandiraju Homerove stihove, jer ne ulaze u “gibanje” zajedničkog daha i zajedničkog unutarnjeg fokusiranja izgovorenih stihova, već ih izbacuju prvenstveno pazeći na formalne aspekte ritma i točnosti riječi. Time dolazimo do vrućeg kazališnog problema: što to znači govoriti uglas? Ima li grčki kor ulogu koja nadilazi opušteno, da nažem kavansko građansko komentatorstvo, često uključujući u izvedbu jake prosudbene glasove, kao i odjek Moira, glasova sudbine? Kako danas na pozornici prizvati mnogoglasje svjedoka, izgovoreno zajedničkim dahom? Ilijada Maria Kovača, Nikše Marinovića i Vilima Matule mnogo više razmišlja o tome kako srednjoškolskoj publici prepričati sadržaj “dosadnog epa” (otvoreno tom premisom dražeći tinejdžersku publiku i izazivajući njezino kikotanje), nego kako postići struju glasa koji zaista drži pozornost svojih slušatelja, okupljajući ih u zajednicu oko priče. Manjak metodologije koja bi homerski vjerovala u moć glasa i moć obraćanja publici postaje ozbiljan problem najnovije Ilijade, jer se njezin “niz odmaka” od sadržaja pretvara u format (pre)opuštenog predavanja, nadopunjenog tek pojedinim igranim scenama. Izvjesno je da ljudski glas na sceni mora naći načina okupiti publiku, nakon čega tek postaje moguće raspraviti zašto je naša ostavština da budemo toliko složni u klanjima, a toliko nesložni po pitanju bilo kakve zborske solidarnosti. Kazalište nas ne mora – i ne smije – zabavaljati lektirnim naslovima, ali trebalo bi nas uvući u odnos s tekstom koji je toliko osoban da ga nikad nećemo zaboraviti. Drugim riječima, kazalište ili posvaja tekst ili ga ostavlja na razini nastavničkog komentatorstva.

Srodnosti Završno, ne želim ovim tekstom kvalitativno izjednačiti tri predstave, a ne želim ih ni vrednovati na način “boljih” i “gorih” ostvarenja. Mislim da nas takav način pisanja vodi sve dublje u estradu, toliko sklonu izrabljivati implicitno natjecateljstvo među umjetnicima. Umjesto toga, želim naglasiti moment međusobne refleksije i gledatelja i umjetnika okupljenih oko navedenih projekata, kako bismo se barem na trenutak oslobodili vječitih podjela na kazališne klanove. Hektor, Ahilej, Melkior i Muki danas bi ionako zajedno sjedili u čekaonici Centra za traumu. I to bila građa za jednu posve novu dramu, milenijski nam i neizbježno zajedničku