Ova punokrvna obiteljska saga kroz čiju se priču reflektira i ona o propasti Austro-Ugarske Monarhije jedno je od remek-djela srednjoeuropske književnosti
Povijest je, među ostalim, ono što piše u čitankama. Prošlost je pak, među ostalim, ono čega se sjećamo da je pisalo u tim čitankama. Povijest i prošlost za većinu su nas međusobno udaljene kao sunce od planeta osuđenih da oko njega zauvijek kruže nikada ga ne dotičući. No postoje i oni čija je prošlost neočekivano pretvorena u povijest i tako dotaknuta besmrtnim zrakama pisma naizgled sačuvana od zaborava svijeta na koji nas je većina osuđena.
Idealisti u tijelima slabića
Što se događa kada prošlost postaje povijest i mogu li se one uistinu sresti središnje je pitanje zapostavljenog opusa velikog austrijskog pisca Josepha Rotha. Njegov najbolji roman Radetzky marš otvara se neobičnom epizodom iz života apokrifnog junaka bitke kod Solferina, slovenskog seljaka Josepha Trotte koji igrom slučaja osamnaestogodišnjem caru Franji Josipu spasi život i za to biva nagrađen plemstvom i novcem. Mnogo godina kasnije u sinovoj čitanci nailazi na opis događaja koji mu je promijenio život. Službena je povijest daleko od njegove prošlosti, odnosno od onog kakvim je taj događaj zapamtio i kakvim mu se vraćao u sjećanju. U čitanci su pomalo apsurdnom trenutku u kojem je Trotta bez predumišljaja reagirao na carevu nepromišljenost nadodani brojni detalji koji ga čine velebnijim, značajnijim i smislenijim nego što je to uistinu bio. Spominju se konji, znoj, suze i herojstvo, dok su u opisu tog događaja iz Trottine perspektive danom na prvim stranicama romana prevladavali pojmovi kao što su nesmotrenost, glupost, instinkt i, možda najveća neprijateljica čitanki, slučajnost. Revoltiran lažnošću službenog opisa Trotta svoju uznemirenost podijeli s bližnjima koji ga s blagonaklonošću koju obično čuvamo za one slabe i neuke upozoravaju kako je to “štivo za djecu”. No tvrdoglavi i naivni Trotta je idealist i sanjar koji se nikako ne može pomiriti s pretpostavkom da je ono što pričamo djeci šarena laž kojom ih se štiti od kontradikcija i nejasnoća ljudskog iskustva. Nakon što osobno posjeti cara tražeći od njega da se sporni tekst izmijeni Trotta dobiva što je htio i biva izbrisan iz čitanki, ali u njemu ostaje doživotni ožiljak. Njegova je nevinost pred licem svijeta bespovratno izgubljena jer mu je povijest pokazala svoju ljudsku stranu. Nekad je bilo jednostavno i lako vjerovati u cara i monarhiju te za njih bespogovorno ginuti, no pred tim se slovenskim kmetom odjednom rastvorio procijep između slike i stvarnosti, između povijesti i prošlosti. Gotovo je sa svijetom u kojem se u nešto moglo vjerovati, za njim se tek osjeća neizlječiva nostalgija što se poput guste tinte razlijeva Rothovim opusom. Njegovi romani na mikrorazini nude ingeniozne portrete idealista naseljenih u tijela slabića dok na makrorazini precizno trasiraju prijelaz u novi svijet kapitalizma i nacionalizma na koji se njegovi sanjari izgubljenog carstva nikako ne mogu naviknuti.
Šareni manevri
Radetzky marš, prvi put objavljen 1932. godine, nedavno je dobio novi hrvatski prijevod iz znalačkog pera Milana Soklića, a u izdanju zaprešićke Frakture. To remek-djelo srednjoeuropske književnosti formalno je punokrvna obiteljska saga o tri generacije muških Trotta kroz čiju se priču reflektira i ona o propasti Austro-Ugarske Monarhije. No Rothov roman samo je ruhom dijete devetnaestog stoljeća jer njegova tema vizionarski je suvremena. Priča je to o frustraciji što je žrvanj povijesti i politike urezuje u takozvane male živote. Tako će junak bitke kod Solferina i sin jednog običnog slovenskog seljaka svome sinu Franzu zabraniti da ikada postane vojnik, a ovaj će pak, duboko isprovociran činjenicom da nije dobio priliku poći slavnim očevim stopama, svom sinu Carlu Josephu strogo nametnuti vojnički poziv. Tri generacije nesretnih Trotta u kojoj je svaka pala žrtvom one prethodne zapravo su optimalna slika ljudske egzistencije u vremenu u kojem je čovjek tek lutak na pozornici velikih povijesnih zbivanja. Rothov svijet je neumoljivo pesimističan u svojoj bešćutnosti prema onima koji odbijaju prihvatiti laži što pišu u čitankama i koji padaju žrtvama vlastitih staromodnih uvjerenja koja su i sama vrsta iluzije. Jer, niti jedan od Trotta nije junak nego rob vlastite zasanjane pasivnosti.
Čovjek koji upravljanje svojim životom prepušta apstraktnim idealima Boga, države, carstva, dakle maskama na licu novonastale praznine koje su nekoć imale moć da vladaju, a sada su tek aveti što se hrane leševima onih koji su im slijepo vjerovali. Roth ne preza pred tim da Austro-Ugarsku Monarhiju posvema raščetvori u trenutku kada je ona i realna i duhovna ruševina. U njoj se u pograničnim gradićima puca po pobunjenim radnicima, a da se ne zna točno zašto, jer takva je, eto, nečija zapovijed, dok se nekoliko stotina kilometara dalje car šepuri na državnoj paradi imperija na izdahu. A evo što je njegovo veličanstvo u svojoj glavi mislilo o tim i takvim vojnim mimohodima: “Nije shvaćao ništa o smislu tih manevara. Znao je samo da su se plavi borili protiv crvenih. Morali su mu sve objašnjavati. Tako dakle, govorio je uvijek iznova. Veselilo ga je što ljudi vjeruju da želi razumjeti, a ne može. Glupani, mislio je. Odmahivao je glavom. No ljudi su mislili da mu se glava njiše zato što je star.”Rothova se genijalnost ogleda i u tome da i je samom caru podario iste osobine i sudbinu kao i svojim junacima pa ostarjeli Franjo Josip noću razbija glavu istim pitanjima kao slovenski seljak koji mu je nekoć spasio život: “U noći nije mogao spavati, a svuda oko njega spavalo je sve što je trebalo stražariti nad njim, car ustade iz kreveta u dugoj, izgužvanoj spavaćici i polako, polako da nikoga ne probudi, otvori visoko, usko prozorsko krilo. Stajao je tako neko vrijeme, udisao hladan dah jesenske noći i gledao zvijezde na tamnoplavome nebu i crvenkaste logorske vatre vojnika. Čitao je jednom neku knjigu o njemu samome, u kojoj stajaše rečenica: ‘Franjo Josip Prvi nije romantičar.’ Pisali su o meni, mislio je stari čovjek, da nisam romantičar. Ali ja volim logorsku vatru. Volio bih biti običan poručnik i biti mlad.” I car je samo čovjek koji bespomoćan žali nad svojom mladošću isto kao što je Monarhija pod njim bespomoćan ranjenik koji izdiše na smrtnoj postelji.
Carstvo propalo, car mrtav, kmet
zaboravljen Kada pak opisuje trojicu Trotta, Roth ironijski barata njihovom osnovnom karakteristikom – bolesnom osjetljivošću koja ih paralizira pred licem svijeta i koja je kod svakog od njih prikovana teretom neke druge slabosti: kod jednog krutosti i strogosti, kod drugog samokažnjavanja i ovisnosti, kod trećeg samoprijegora i spartanske discipline. Svaki od ovih sanjara-slabića svoju je egzistenciju ovio šutnjom i šutljivošću iza kojih čuče nemoć i izgubljenost da se svojim životom upravlja i gospodari bez izvana mu nametnutih društvenih vrijednosti. Trotte si kroz čitav roman pišu štura pisma koja su prazna forma izgrađena na nekom izmišljenom i izvitoperenom idealu doličnog odnosa očeva i sinova. Kada pak igrom slučaja u svojoj intimi iskuse ono univerzalno i najdublje ljudsko, kao što su suosjećanje, ljubav i prijateljstvo, Trotte doživljavaju gorka razočaranja. Nad svakim lijepim iskustvom u Rothovom romanu visi koprena nezaslužene patnje što će neminovno uslijediti. Jer svijet je lijep samo kad ga sanjamo, dok je onaj koji živimo tek mašina za proizvodnju neizbježnih povreda i razočaranja, odnosno parada u kojoj u dodijeljenoj nam uniformi stupamo na neumoljiv ritam limenog bubnja. Ni sam car nije lišen takvog životnog osjećanja kao što ni povijest nije lišena svoje zaboravljene prošlosti: “Bilo mu je pri duši kao da pliva u moru vremena – ne prema nekom cilju, nego nasumice po površini, često se odbijajući od hridine koje je zapravo već morao poznavati. Jednog će dana potonuti na nekom mjestu.” Svijet Radetzky marša neumoljivo ide k tom “nekom mjestu” na kojem Monarhiju čeka propast, cara smrt, a trojicu Trotta zaborav.
Joseph Roth svojim je magistralnim romanom prvi pokazao kako je povijest izmišljeno sjećanje, a prošlost slika samoće sazidana od svega onoga što se nije dogodilo i nikada neće.
Ovaj tekst je emitiran u emisiji “Bibliovizor” na Trećem programu Hrvatskog radija.