Reminiscencije na ratnu prošlost sa obale Miljacke
U crnim vodama gubavci se ogledaju
– (Georg Trakl)
Dok sjedimo na terasi kafea na obali Miljacke, ne vidimo rijeku. Ipak: čujemo je. To nam pomaže da zamislimo prizor, jedan od onih svakodnevnih, onih koji dragocjeni postaju tek kada smo daleko od ovog grada, tek kada ih pozlati nostalgija. Prizor: tamna se Miljacka valja betonskim koritom. Ona i ne izgleda kao rijeka, više je nalik klizištu. Kao da koritom Miljacke otiče samo tle na kojem je podignut ovaj grad.
Na proljeće, Miljacka je puna dječijih lopti. U podnožju svojih malih slapova, rijeka u zarobljeništvu drži lopte koje – u dječijim igrama, tako neopreznim! – padaju u nju. Posljednji put sam to vidio 1999. godine, kada sam u Sarajevo od poludjele Miloševićeve vojske pobjegao iz Ulcinja, kamo sam, pred istom vojskom, iz Sarajeva pobjegao sedam godina ranije. Šetajući Vilsonovim, vidio sam djecu koja tužno stoje na obali i gledaju loptu koju rijeka u mjestu i bezmalo histerično koluta.
Doista, “što na kraju biva sa loptama palim u Miljacku?”, mislim dok kraj nas prolazi kolona blindiranih vozila. Najprije smo, kada su stigli do Pozorišta, vidjeli njihova plava rotaciona svjetla. Na koncu smo, kada su prošli Drveniju, mogli vidjeti samo repove njihovih limuzina kako odnose diplomatske tablice prije nego smo ih uspjeli protumačiti.
Pismo onoga koji čeka
Napokon nam prilazi konobar. “Vrućina danas, a?”, kaže. Ne čekajući odgovor, nastavlja: “Jun 2014. najtopliji u posljednjih sto godina, javilo.” Ne odgovorim mu prigodnom frazom – napokon, ovo je Bosna, ne Engleska, ovdje se ne razgovara o vremenu. Nemam vremena za ljubaznost, čak ni prema ljudima u čijem sam društvu – odveć sam posvećen pismu koje čitam. Pismo je to starog prijatelja. Posljednji put vidio sam ga u aprilu 1992. Na dobrinjskom trgu igrali smo košarku, djeca već stasala za vojsku. Iz pravca Kule začuli su se pucnji. Okrenuli smo se ka teškom zvuku mitraljeza i vidjeli nekoliko crnih figura kako trče put nas. On je rekao: slušaj mitraljez – kao Metallica. Doista: rat je zvučao kao bendovi sa MTV Headbangers Ball. Onda je metak fijuknuo kraj moje – ili njegove? – glave. Dok čitam pismo, sjećam se kako se lopta kotrlja niz ulicu, kako on bježi u najbliži haustor, a ja niz stepenice, u atomsko sklonište, jedno od onih koja su bila obavezni dio novih naselja u državi koja se spremala za atomski, a izgorjela u starom, dobrom koljačkom građanskom ratu.
Pismo mi je otkrilo malo šta o prijateljevom životu. Razumio sam da živi u Americi. Da je oženjen. Djece, čini se, nema. Kao ni stalni posao. Pismo je, piše, poslao svim ljudima iz Bosne koje poznaje. Zamišljam ga kako, iz jutra u jutro, ulicama mirnog waspovskog predgrađa do poštanskog sandučeta gura kolica puna pisama. Strahuje da ga nećemo uzeti za ozbiljno. I sam drži kako je skepsa prirodna reakcija na profetski ton. Pa ipak, istorijske paralele odveć su precizne, analogije odveć savršene, piše. Osjeća da je njegova dužnost da nas upozori. To je sve što može učiniti. Svako jutro budi se obliven ledenim znojem i sa strepnjom pali televizor. Čeka: više ne živi, samo čeka. On zna ono što će doći i zna oblik onoga što dolazi.
Crtice iz prevrtljive povijesti Balkana
Godine 1903. u Beogradu je ubijen srpski kralj Aleksandar Obrenović. Iza njegovog ubistva stajala je moćna vojna organizacija. Na listi Aleksandrovih navodnih grijeha kojima su atentatori docnije pravdali likvidaciju u oči pada njegova izdajnička, nedovoljno antigermanska politika, piše. Godine 2003. u Beogradu je ubijen prozapadni srpski premijer Zoran Đinđić. Iza njegovog ubistva stajale su vojno-bezbjednosne strukture, koje su po ubistvu na vlast instalirale Vojislava Koštunicu. U godinama nakon ubistva, Đinđić je nazivan njemačkim pionom koji je zaslužio metak.
Godine 1908. Austrougarska anektira Bosnu i Hercegovinu. Beograd to smatra nečuvenom nepravdom i uvredom. Godine 2008. Kosovo proglašava nezavisnost. Beograd je bijesan. Godine 2008. srpski političari ponavljaju refren – nezavisnost Kosova znači kršenje međunarodnog prava. Godine 1908. Jovan Cvijić za vrijeme aneksione krize piše raspravu koja će odmah biti prevedena na engleski, francuski i češki. Cvijić kaže: “Poslednjih decenija nije bilo događaja, koji je izazvao toliku uzrujanost među balkanskim narodima i državama, a naročito i na prvom mestu u srpskom narodu, kao aneksija Bosne i Hercegovine... Taj čin ubija veru u vrednost međunarodnih ugovora. Dodaje kako nastaju veliki događaji, koji se možda mogu samo za neko vreme odložiti.” I odloženi su: do 28. juna 1914., kada u Sarajevo stiže Franc Ferdinand. Tamo ga čeka Mlada Bosna, piše prijatelj.
U februaru 2008., u dane pred i nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, odjeknule su eksplozije u objektu slovenačkog tržnog lanca Mercator i središtu Misije Evropske Unije u Kosovskoj Mitrovici. Odgovornost za napade preuzela je grupa koja sebe naziva Mlada Bosna. Koji mjesec ranije, u beogradskom Vremenu objavljen je esej u kojem autor priziva duh Gavrila Principa. “Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji!”, pisalo je, piše.
U martu 2008. lider bosanskih Srba Milorad Dodik saopštava da Republika Srpska želi nezavisnost. Podršku za nezavisnost on ima od Rusije, ali ne i od zapadnih sila. Bosna ostaje cjelovita, ali beogradska nacionalistička elita Republiku Srpsku smatra svojom teritorijom anektiranom od strane Evropske unije i Amerike. Drže kako se veliki događaj, otcjepljenje Republike Srpske, može samo za neko vrijeme odložiti.
U očekivanju posljednjeg atentata
Ne mogu to izbiti iz glave, piše dalje. U Charlestonu je, veli, u maloj antikvarnici našao dnevnik Johanna V. Schneidera. Ime mu se isprva učinilo poznato, zato je obratio pažnju na rukopis. J. V. Schneider je bio čovjek koji je uhapsio Nedeljka Čabrinovića, nakon što je ovaj bacio bombu na nadvojvodina kola, progutao cijanid i skočio u Miljacku. Schneider je bio jedan od četiri čovjeka koja su se dala u potjeru za Čabrinovićem. Prije nego su ga uhvatili, piše Schneider, piše prijatelj, Čabrinović je u Miljacku bacio zavežljaj.
“Posumnjao sam da zavežljaj krije tajne o atentatoru i njegovim saradnicima, moguće čak i spisak njihovih političkih veza, ali se nisam uspio vratiti po njega, jer je Čabrinović pružao snažan otpor, tako da smo ga s najvećom mukom ubacili u kola kojima smo ga odvezli u policijsku stanicu. S obale sam posmatrao kako rijeka nosi zavežljaj do malog slapa, i tu ga u mjestu i bezmalo histerično koluta”, napisao je Schneider.
Ne mogu to izbiti iz glave, piše prijatelj, ne mogu prestati misliti o tome: što je ostalo skriveno u Čabrinovićevom zavežljaju? Zašto nije potonuo? Je li ga neko, docnije, kada je kolona s nadvojvodom nastavila dalje, a svjetina se razišla, izvukao iz Miljacke? Ako jeste, što je učinio s njim?
Onda, i Principovo ime, pisao je stari moj i izgubljeni prijatelj, ime anđela koji duva u trubu i najavljuje Sudnji dan. Stojeći na obali Miljacke zasvirao je Gavrilo i donio biblijske pomore, od Marne do Galipolja, zasvirao je Gavrilo i donio kraj velikih carstava, kraj Staroga svijeta.
Šta je preostalo da se krug zatvori, šta je preostalo da se čitav vijek ponovo slije u jednu jedinu tačku, koja će kao crna rupa u sebe usisati ono što je preostalo od naših života? Samo još jedna stvar, samo još jedan metak. Još jedan Sarajevski atentat, pročitao sam.
Sa osjećajem vrtoglavice odlažem pismo prijatelja. Iz pravca Vijećnice dopiru eksplozije i pucnji. Čujemo policijske i sirene prve pomoći. Kao da su semplovali Public Enemy, u šali kaže neko iza nas, ko još uvijek ne zna. Iz pravca Vijećnice, sa policajcima za petama, ka nama trči mladić čija je košulja krvava. Kao kod Carvera, u Holu hotela Del Majo, pomislim, prije nego se mladić baci u rijeku. Dok sjedimo na terasi kafea na obali Miljacke, ne vidimo rijeku. Ali možemo zamisliti prizor: svijet, namah, postaje od upotrebe izlizana VHS traka koja podrhtava pod komandom pause. Svako od nas zna što slijedi, jer svako od nas sada se prisjeća vlastitog užasa. Potom, sve kreće iznova.
Tekst je nastao u sklopu Tradukijevog i Betonovog projekta, "1914: Sto godina poslije", i uskoro će biti objavljen u zborniku u izdanju V.B.Z.-a.