Razgovaramo s dobitnikom nagrade Kiklop za najboljeg urednika 2010. godine i suvlasnikom izdavačke kuće i knjižare Šareni dućan, malenog dućana iz Koprivnice koji u prosincu ove godine slavi 20 godina od otvorenja
Pročitao sam u jednom starijem intervjuu da ste radije prodavali i razmjenjivali knjige i ploče na Cvjetnom trgu, nego išli na predavanja. Je li tako počela priča s prodajom glazbe i knjiga?
Točno, na Cvjetnom trgu smo se nalazili i razmjenjivali ploče i knjige. Tamo si uglavnom kupovao po osjećaju ono što bi ti se moglo svidjeti pa doma pročitaš knjigu ili preslušaš ploču, a ako ti se ne sviđa, na Cvjetnom si ih mogao zamijeniti. Tamo se skupljala svakakva ekipa. Sjećam se da su mi jedni dečki plaćali pivo svaki put kad su me vidjeli i govorili: “Hvala, ti si nam otkrio Townesa Van Zandta”. Uglavnom, da. Bio sam aspolvent i imao sam vremena pa se nisam žurio da završim faks. Tu u Koprivnici sam radio, kaj sve nisam, u novinama, na radiju sam bio, radili smo koncerte, Buldožer, Azra... Sve jače bendove u ono vrijeme. U tome sam bio dosta aktivan. Naravno, bilo nas je više, da ne ispadne da sam samo ja. Uglavnom, baš u to vrijeme sam radio i u Poletu u Zagrebu, bio sam desk urednik. Zagreb je tada bio središte te neke omladinske kulture gdje su dolazili svi ti novovalni bendovi. Tako sam dolazio do nekih veza s tim ljudima i dovukao ih ovdje, u Koprivnicu. To je sve bilo u tom periodu, početkom 80-ih.
Jedno vrijeme ste bili i DJ u Koprivnici, kako kažete, “rock usmjerenja”. Dakle, rock glazba igra veliku ulogu u priči o Šarenom dućanu. Kako ste odlučili spojiti dvije strasti – strast prema rock glazbi i strast prema knjigama?
Glazba i književnost su oduvijek moje dvije ljubavi. Prije možda više glazba, sad književnost. Moj stari je radio u knjižari, u Narodnim novinama koja je jedno vrijeme bila jedina knjižara u gradu. Tako sam ja kao klinac uvijek dolazio starome u knjižaru, gdje su bile knjige i ploče, a budući da je moj stari bio poslovođa, mogao sam si ih posuditi doma. To je u ono vrijeme bila velika povlastica jer onda nije bilo interneta da u trenu možeš čuti što je izašlo. Na taj sam način filtrirao svoj ukus u glazbi i književnosti. Kasnije, kad bi zaradio neke novce preko student-servisa, išao sam u Trst ili München po ploče. Jedan dan istovarim s dečkima šleper cementa, a drugi dan idem u München po ploče. Dakle, to je bila jedna velika strast i ljubav. U to sam vrijeme već htio imati prodavaonicu ploča. Stoga sam otišao u općinu predati zahtjev, a tamo su mi rekli da ne smijem prodavati ploče s glazbom, već samo s edukativnim sadržajem. To je bilo sredinom 80-ih i takav je bio zakon. Onda sam odustao od prodavaonice ploča. Knjižaru sam otvorio ustvari na nagovor staroga koji mi je rekao: “Ajde završi faks pa ćemo otvoriti knjižaru”. Onda sam sjeo i riješio faks. Međutim, onda mi je stari rekao: “Sad si inženjer, je l' ne bi ti sad radio u INA-i?”. Završio sam RGN. Tako da sam se zaposlio u INA-i, ali su glazba i knjige uvijek bile u meni. Zaposlio sam se ‘87., a knjižaru sam 1993. otvorio sa Sašom Husnjak. Do ‘95. sam još radio u INA-i, tako da sam još dvije godine paralelno radio dva posla. Međutim, kako su se dućan i posao širili, više nisam mogao raditi dva posla tako da sam dao otkaz u INA-i. To je isto bilo čudno, jer do tada valjda nitko još nije dao otkaz u INA-i, koja je u ono vrijeme bila pojam, bila je dobra plaća i sve. Međutim, kasnije sam vidio da ne bi mogli opstati samo s pločama i knjigama pa smo proširili ponudu na neke poklone, školski pribor i slično. Odatle i naziv Šareni dućan, zbog sveg tog šarenila.
Evo, dakle, slavite 20 godina rada. Kako se jedna mala izdavačka kuća, iz jednog malog dućana i iz jednog malog grada koji gotovo da i nema knjižara, uspije održati punih 20 godina na tržištu?
Pa budući da sam ja neko vrijeme radio u novinama gdje sam malo upijao znanje i učio zanat, ispočetka smo uspoređivali malo s ostalim knjižarama da vidimo kako to oni rade i shvatili smo da bi i mi to mogli. Pogotovo na ovom “mojem” području, glazbenom, tu nije bilo nikakvih izdanja. Sve je krenulo 1997. kad je Nick Cave gostovao u Zagrebu, u Lisinskom. Tada smo dogovorili knjigu njegovih pjesama koja je izašla i koju smo prodavali u Lisinskom na koncertu. Sljedeće godine su gostovali i Rolling Stonesi pa smo pripremili i knjigu o njima i tako je to krenulo, malo po malo. Uglavnom, izdavao sam autore koje sam ja volio u mladosti, tipa Kerouac i Bukowski, bitnike i rokere, tu nekakvu rokersku i buntovničku literaturu. Mislim, ja nisam slušao književnost na faksu. Ja sam samouk po tom pitanju. Tako da su se moji interesi širili uglavnom preko glazbe. Primjerice, za Wildeovu Sliku Doriana Greya nisam čuo sve dok Massimo nije napravio bend. Tako da sam preko glazbe otkrio dosta stvari i taj se spoj rocka i književnosti pokazao kao dobar recept. Eto.
Tko god dođe u Vašu knjižaru, prvo što vidi je šarenilo kako naslovnica tako i samih naslova. Autori koje objavljujete su prije svega kultni autori, oni avangardniji, netradicionalni, tako da se među njima može naći i glazbenika poput Cavea, Dylana, Cobaina, slikara poput Dalíja, Chagalla, ali ima tu i Harmsa, Kafke, Millera, Selingera, Dostojevskog i drugih. Kako radite izbor?
Kriterij je da biram naslove po osjećaju, prvenstveno da je meni to zanimljivo. Uvijek računam na to da će se naći još par stotina ljudi koji isto razmišljaju kao i ja. Znači, nije mi kriterij prvo mjesto na top listi negdje u Americi, Nobel ili ne znam kakva nagrada. Jedino ako se baš to poklopi, kao na primjer Hamsun ili Hesse. To, naravno, može pomoći, ali nije mi to prvenstveno važno što je netko dobio nagradu. Prvo knjiga, a onda nagrada. Velim, dok uđeš u to, onda skužiš hrpu stvari. Iskustvo ranije – recimo dok sam radio u Poletu, bio sam desk urednik pa sam morao pisati naslove, podnaslove, leadove, morao sam izvući onaj sukus teksta. Onda sam stajao s grafičkim urednikom dok je on ubacivao fotke i ostale stvari, a ja sam gledao i učio od njega. Tako da i danas u Šarenom dućanu nadgledam grafičko oblikovanje knjiga. Imam čovjeka na kompjuteru, a ja stojim kraj njega i govorim mu kako i što. Primjerice, za većinu knjiga ja dam ideju za naslovnicu i onda svom grafičaru govorim daj napravi ovo, daj napravi ono. Iako, nikad se nisam bavio slikanjem ili crtanjem, jednostavno s vremenom stekneš osjećaj za to. Isto tako, mislim da je to važno. Recimo, dok sam kupio neku novu ploču, uvijek sam gledao u omot i proučavao. Uvijek su mi bila zanimljiva ta neka grafička rješenja. Tako izbrusiš neke svoje kriterije. Uvijek gledam da je meni dobro. Ako je meni dobro, možda nije vrhunski, ali je iznad nekog našeg izdavačkog prosjeka. Ja volim taj neki retro i trash stil i zašto bih plaćao za neki visoki dizajn, ako se to meni ne sviđa. Mislim, ja sam odrastao na stripovima. Mi smo pod klupama čitali stripove, a danas djeca tipkaju po fejsu, ali dobro... Tako da i stripovi imaju utjecaj pri grafičkom oblikovanju. Zato volim u svaku knjigu u koju mogu, pogotovo u starije, staviti ilustracije unutra.
Koliko godišnje imate novih izdanja?
Prošle godine smo objavili 18 naslova (to nam je bilo najviše), a ove godine 16. Do sada je izašlo 14, još dva moraju. Moglo bi i više, kad bih se samo time bavio. Dosta mi vremena oduzme sam dućan, a sad smo još krenuli i u distribuciju s knjižnicama, tako da je to još jedno novo područje gdje se moraš angažirati.
Već nekoliko godina izlažete na Interliberu na jednom od definitivno najšarenijih štandova u 5. paviljonu. Što donosi Interliber jednoj maloj izdavačkoj kući kao što je vaša i kakvi su ovogodišnji dojmovi?
Da, da. Interliber je za nas izdavače, barem za mene, praznik. To je najveći događaj za nas. Tako ja gledam na to. Tamo možemo izložiti sve ono što smo radili. Dođu kupci, dođu agenti koji nude prava za druge autore, dođu prevoditelji, štampari, svi ljudi s kojima surađujemo. Sjednemo tamo malo, razmijenimo iskustva, dobiješ neka prava, razgovaraš i s kupcima koji traže neke informacije i sl. Makar je malo naporno putovati svaki dana tamo autom, ali opet ti je drago zbog toga što se na jednom mjestu vidi sve što smo napravili.
Imam osjećaj, da sam intervju radio s nekim drugim nakladnikom, da bi se često osvrtali na probleme u hrvatskom izdavaštvu, tj. na besparicu, krizu i sl. Međutim, s Vama uopće nemam dojam da imate problem s tom razvikanom krizom. Možda je stvar u tome da, kako ste rekli, u ovom stoljeću još niste išli na godišnji odmor.
Ja radim ono što volim. Meni je svejedno je l nedjelja ili praznik. Imam tu neku sreću i privilegij. Čak i ako imam malo novaca, meni je dosta, imam za život i to mi je dovoljno. Mislim, malo je teže danas nego inače, ali opet dok sve zbereš i staviš na hrpu, to je neprocjenjivo, čovječe. Nema tih novaca s kojima možeš to odvagati.