Sastanak Butkovića i Sanadera u virtualnom prostoru se dogodio

Katarina Peović Vuković

Butkovićev intervju sa Sanaderom podsjeća na porno fimove u kojima glumci uzimaju zvučna imena poput Cher, Axela Rosea ili Madonne. Porno filmovi bilježe samo bitno – to da su Cher, Axl Rose i Madonna. Virtualnost pruža još veću apstrakciju, samo bitno, kako bi to rekla ženama jedna od najomiljenijih hrvatskih reklama. U virtualnom prostoru u kojem ni Butković nije stvaran a kamoli Sanader, otkrilo se ono što njih dvojica zbilja reprezentiraju, njihovo najstvarnije stvarno.

Lažni Sanaderov intervju jedan je od triju velikih trenutaka povijesti hrvatske Mreže: prvi je Severinin pornić, a drugi par dječjih blogova koji su ismijavali profesore. Svi ti momenti zaslužni su za raskrinkavanje slijepe pjege: medija kojeg postajemo svjesni tek u trenutku kuršlusa.

U prvom slučaju branitelji ljudskih prava napali su Index.hr pogrešno ih identificirajući kao distributere sadržaja. U drugom je slučaju državni tajnik Ministarstva obrazovanja u Dnevniku HTV-a objasnio kako se autore blogova može kazneno goniti (protuustavno se obrušavajući na slobodu govora). U zadnjem je slučaju niz “stručnjaka” medijskih komunikacija proglasilo e-mail komunikaciju neprofesionalnom.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva izjavljuje kako je e-mail “slaba komunikacija”. Profesor Stjepan Malović sa Sveučilišta u Dubrovniku zaključuje kako se ‘’veliki i važni intervjui s uglednim ljudima rade tako da s čovjekom sjedneš i razgovaraš”. Direktor EPH govori o dart-vaderskoj “mračnoj strani internetskog svijeta komunikacije”. Vjerojatno bismo mogli priupitati CNN-ove novinare što misle o e-mailu kao neprofesionalnoj komunikaciji, ali možda je konstruktivnije rješenje blog Wolfwood’s Crowd na kojem je on ponudio link na studiju Journalism 2.0.

Zanimljivo je kako se u svim slučajevima zaziva policija koja je i u ovom, kao i prethodnim slučajevima atento jer Jutarnji tvrdi kako je riječ o “upadu u elektroničku komunikaciju”. Ipak, prilično je jasno kako je ta konačna presuda “Smrt novim medijima” siroto cvokotanje tehnofoba iz potrebe, neukih, ali hrabrih branitelja starog poretka koji pokušavaju zadržati svijet u obliku koji je on imao u trenutku njihova uspona.

Njihovo nepoznavanje komunikacijskih kodova zapravo je nezanimljivo. Nije pogreška učinjena u odabiru medija, nego kanala komunikacije. Vjerovati da će premijer komunicirati putem ivo.sanader@gmail.com naivno je baš kao što bi bilo naivno vjerovati da će premijer doći na dogovoreni intervju u “Tri lipe”. Sasvim je logično da je 23-godišnjak koji je s Butkovićem komunicirao bio iznenađen objavljivanjem intervjua. Komunikacijski kontekst je poprilično nevjerojatan. Osobno mi je irelevantna motivacija “lažnog Sanadera”, a zanimljiviji su mi rezultati njegova eksperimenta.

Stisni mi ruku k’o pravo muško da ti povjerujem

Dvije su stvari zapravo interesantne. Prva je pozicija iz kojih progovaraju novinari i sveučilišni profesori. Hrvatski mentalitet snažno cijeni fizičku prisutnost, no njoj je zapravo u informacijskom kapitalizmu pala cijena. Fizičku prisutnost, potpis, stisak ruke zamjenjuju novi obrasci identifikacije i komunikacije. Kada biste poput prof. Malovića stigli u banku, “sjeli i porazgovarali”, a onda stiskom ruke željeli potvrditi kako ste financijski vjerodostojni, pokazali bi vam vrata. Tradicija (muškog) “stiska ruke” već neko vrijeme gubi na važnosti.

Te promjene opisao je Manuel Castells kao dolazak umreženog društva ili informacijskog kapitalizma, no već i ranije govoreći o postindrustrijskom društvu i Gilles Deleuze koji je kôd i lozinku detektirao kao nove semiotičke konstrukte društva kontrole, a koje će detaljno opisati Lev Manovich u The Language of New Media.

Jedan od osnovnih političkih principa informatičke kontrole – fleksibilnost – proizvod je postindustrijskog društva u kojem smo svi zatočenici, kako tvrdi Deleuze, ne fizičkih zatvora (kao u Foucaultovim disciplinarnim društvima), nego društva svojevoljnog pristanka na nadzor. Fleksibilnost i varijabilnost digitalnog konstrukta ono je što nas istovremeno oduševljava i straši.

Identitet postaje kreacija čije se “propertije” mijenja klikom. Kao u igri Civilization nije riječ o naciji, Bogu i stisku ruke koji će nas homogenizirati, već fluidnosti koja omogućuje “univerzalnu standardizaciju” (A. Galloway) – potpuni nedostatak povijesti, ili apoteozu povijesti matematičkih modela.

Devalvacija materijalnosti i utjelovljenja koju najvještije opisuje Katherine Hayles u studiji How We Became Posthuman najavljuje fundamentalno mijenjanje odnosa označitelja i označenog – kao ne više poststrukturalističkog plutajućeg, neuhvatljivog koji uvijek upućuje na Drugo, već treperavog označitelja čiji je identitet upisan u logiku IT tehnologije. Prema posthumanoj teoriji vjerodostojnost Sanadera više ne ovisi o paradigmi prisutnost / odsutnost (koju prizivaju stariji novinari), nego o paradigmi obrazac / nasumičnost gdje je nasumičnost neprovjerljiva numerička suludost identiteta koji nema svoju potvrdu u nekom smislenom matematičkom obrascu.

Cyberpunk književnost opjevala je prednosti i mane rastjelovljena identiteta koji ovisi jedino o mogućnosti vlastite numeričke potvrde. U romanu Williama Gibsona Mona Lisa Overdrive konstrukti umrlih korporacijskih moćnika savjetuju svoje korporacijske nasljednike osiguravajući produžetak Imperija. Moć besmrtnih ne počiva na zaposjedanju neke futurističke tvornice, nego virtualnog prostora u kojem moć predstavlja mešetarenje informacijama.

Virtualni generator Sanaderovih intervjua

Tu dolazimo do drugog zanimljivog pitanja trećeg medijskog šoka u Hrvata – baratanja informacijama, obrascima proizvodnje značenja. Medijima se širi pitanje kako je moguće da 23-godišnjak savršeno oponaša Sanaderov politički govor? Izvrsnost imitacije ne počiva (nužno) na poznavanju premijerovih političkih stavova, nego na izvrsnoj imitaciji obrasca. Tisuće Sanaderovovih intervjua mogao bi stvoriti softverski generator hrvatskih političkih govora. Sanaderov intervju zapravo jest vjerodostojan. Te riječi je mogao izgovoriti i premijer (moguće je da će Viktora Zahtilu sada zaposliti i kao pisca premijerovih govora – to je postojeća funkcija, sjetimo se Mate Granića u filmu Novo vrijeme). U jednoj od naknadnih izjava Sanaderu se omaknulo priznanje da nije bio siguran je li riječ o nekom starijem intervjuu (!).

Tu dolazimo do raskrinkavanja jednog medija drugim, da se poslužimo McLuhanovom formulom. Upravo je virtualna (ne)vjerodostojnost razgovora ogolila besmislenost hrvatskog političkog diskursa. Ako nam se dosad ta retorika i činila validnom, sada se još strašnijom čini spoznaja kako on nije ništa drugo nego variranje nekoliko fraza o želji za odlaskom u Europu uz istodobno zadržavanje nacionalnog ponosa. (Softverski generator morao bi počivati na sličnim binarnostima.)

Iako se nije dogodio u stvarnom prostoru (pa je sama virtualnost komunikacije već dostatna da bi se novinara optužilo za neprofesionalnost) intervju je validan. U njemu jednostavno nije rečeno ništa izvan Sanaderove političke retorike, zbog čega je zapravo nebitno je li Sanader izgovorio (napisao) te riječi. (One su mogle biti i izvadci iz njegovih dosadašnjih govora ili kako sam priznaje neki stariji intervju.)

Potvrdu šupljosti retorike jednog medija potvrđuje drugi medij

Postoji nekoliko radijskih emisija tipa “parlaonice” na kojima “obični” ljudi iznose svoje mišljenje o ključnim političkim pitanjima (ZERP-u, NATO-u, EU…). Ako se uključite usred emisije, nemoguće je shvatiti da na radiju ne govori Friščić. Jednostavno to nije moguće shvatiti jer Friščić je običan Hrvat. Jednostavan, mali čovjek koji govori ono što misle drugi. Zato smo ga i izabrali.

Bezbroj tekstova napisano je oko pitanja je li Nixon izgubio od Kennedyja zato što nije bio zgodan ili jer se znojio. Steven Johnson postavlja tezu kako je točno da je Nixon izgubio jer “nije izgledao”. Kennedy je jednostavno “izgledao” kao netko za koga biste glasali. Poput Kennedyja, Friščić govori kako bismo željeli, Sanader se drži retorike oko koje je postignut nacionalni konsenzus, itd... Nije li identitet političara zapravo konstrukt umjetne inteligencije izgrađen na temelju istraživanja javnog mijenja, biračkog tijela, anticipacije nacionalnog pulsa… Pa Sanaderova se retorika bitno razlikovala dok je bio u opoziciji. Oni i jesu tu samo zato jer su bili sposobni mijenjati se, “ići dalje”, zamijeniti “propertije” koji definiraju varijablu “nacionalni identitet”.

Sanader je zapravo bestjelesni konstrukt, umjetna inteligencija bez tijela

Je li virtualnost izdaja identiteta? Ne, ona je upravo potvrda osobno Sanaderova, Butkovićeva, nacionalnog, 23-godišnjakova, čitateljskog itd. identiteta. Sve što smo se mogli nadati i više. No virtualna rastjelovljenost dolijeva ulje na vatru. Neka cvjeta tisuće cvjetova rastjelovljenih, fleksibilnih, varijabilnih, modularnih identiteta, zaključit će idealisti i tehnofili, dok će tehnofobi i skeptici oštriti svoje zube na pitanjima prijevara i zamjena identiteta. Nema ništa revolucionarno u eksploziji višestrukih perverzija, “svi danas histerično sumnjamo, svi smo biseksualni”, kako kaže Slavoj Žižek. Taj se trijumf višestrukih identiteta uklapa u poredak kasnog kapitalizma koji nam nudi garderobijerski (Z. Bauman) izbor (poput odabira tuđih ogrtača u garderobi nakon predstave). No kako je to već odrezao Marshall McLuhan, relativizacija tehnologije kao jednostavnog medija kojim “samo komuniciramo”, a koji nas ne dotiče, koji nas ne mijenja – “nijemi je stav tehnološkog idiota”.

Tehnologija određuje što znači biti subjekt – pa je zapravo irelevantno slavimo li taj utjecaj ili ga se užasavamo – nemoguće je ostati imun. Živimo u trenutku u kojem Hrvati doživljavaju nagovještaj slijepe pjege – otkriće medija koji ih je već formirao, ali koji djelomično ignoriraju, čijeg se utjecaja boje, pozdravljaju ga ili ga se klone praveći se da ne postoji…

Tekst je izvorno objavljen na autoričinu blogu http://ktp.blog.hr