Odabrane pjesme Srđana Gagića (1988.), pjesnika i urednika koji živi i radi u Beogradu.
(is)povijest
dani nas teškim kiseonikom uredno uvjeravaju u uzaludnost
na svim našim jezicima,bez promjena u vremenskoj zoni –
možda je s večeri jedino nešto hladnije ovdje
gdje se nad rijekama ko gusta protkana plahta zategne
magla.
u međuvremenu jedemo, svaki u svom domu, picu sa svježim sastojcima
(na italijanski način) kao mladi katolici dražimo duh i tijelo
uz jehana alaina orgije uz orgulje nedorečenosti.
između zalogaja pregovaramo o snošaju:
jer
život je u ovom vijeku dostupan i izložen
sve nas redovno podsjećaju da jedni s drugima moramo
op-rez-no /iako ne govorimo o šumama gdje su nam se
sretali očevi/ za nas su šume žbunovi trnjine
i divlje leguminoze
i nikad drugačije ne bismo mogli
misliti o njihovim sretanjima.
/pričao ti je djed, kako je jednom vidio odvode jevreje
preko onog brda
kako je jednom sve moglo da se odredi bojama
a ptice bi samo sletjele i odlazile uvijek site
i bilo je lako kad znaš da si pripremljen na svoje/
pogledima, ispod oka, ispraćamo propuštene prilike,
šaljemo preko granica, u mrtva izbjeglištva gdje neka
sporedna streha možda nam čuva mjesto:
u međuvremenu jedemo picu (na naš način), sa terase pišamo po gradu
kitama kao mitraljezima: istorija je pravilan sistem ponavljanja
samo se mijenjaju mete i odstojanja.
proleće
pored prozora velike sobe ka ulici
/za koju opravdano verujemo da čuva
prethodne stanare skrivene po ćoškovima/
granje još stidno, nago i podatno. međutim,
ne dugo. u prostoru koji zahvatamo
nema ničeg nepromenjivog. sve što je pripadalo
oblom, rošavom stablu naše su skrivene
namere pretvorile u kompost,
vazduh se ujednačio kao noćno disanje
ruke zamenile krošnje.
još koji dan i već je sunce:
slutimo život se mora
vratiti na mesto s kojeg smo ga
jesenas ispraćali. preostaje samo
buđenje u novom rasporedu jastuka. skidanje
dubokih mrena, uspostavljanje baze.
Zamisli, zima je otkrila da nešto ipak
vredi založiti.
još samo da skupimo jorgane,
da lociramo želju u stopalima
pa ćemo širom otvoriti prozore
nazubljenim kožama utisnuti
sebe u prostor, dočekati proleće
pregnuti preko okna,
onako kako dolikuje.
regresija
menjamo se tiho i sporo
kao da je život
oličenje nepromenljivosti.
sve su oko nas iste rikne i
naslovi. samo nijanse
u zavisnosti od osvetljenja,
nestalno i nesuštinski
daju stvarima drugačiji
prizvuk.
prečice u ćoškovima
liče na smenu naših ciklusa
između kablova,
i sudopere.
nešto što bi nas vratilo sebi
poništilo sve deluzije čitalačkog
iskustva
napipavamo po sobi
gde su mrtve nepokretnosti
pobile
sve ideologije promene.
Prerastanje
niz dan se slivaju nemoći, duž kičme rastu gloginje
miruju goluždrave ptice koje smo poslednjih godina
redovno viđali srećne.
juče smo voleli ljude, danas
gutamo ih s kostima, u dubinama svoje
prhke podsvesti sahranjujemo prošle prijatelje.
i zgrade se, kao lego utočište, pretvore u velike
naslage bespomoćnih reči, dlanovi u provodnike
umornog elektriciteta.
u san uranjamo kao u kajmak na vrhu bele kafe
i podnosimo noć na tišinama
umornih, preraslih udova.
dvoje
opet preko tanjira kao zveri, ne odustajemo
od tihog obeda. uglas hleb i ostanak našim dubokim borama
zvuče kao divljina. uvek odlučuje spretniji kako će se rasporediti
ostaci dana.
posegnemo prstima za poslednjim zalogajem
i ništa se ne menja, prst je produžetak opstanka, navike, patrljak
razumevanja. gde počnu glad i salvacija prestaju druge, konfornije
strasti. šetnja nas osveži trenutno, posle jela bolje varimo
zajedničku postelju.
kratkotrajno se skotrlja život niz sluz creva. suvišne materije
izađu napolje, mi ostanemo jednako jedno drugom
unutra.
sastanak
sastanak je uvijek na istom mjestu.
posađeni kao vajrles konektori
volimo tijela kad atrofiraju.
investiramo oči i lumbal u zamagljenu LCD setu
pršljen po pršljen ronimo u teške
sijenke razdaljina.
kao omiljene biljke s proljetnog placa još dugo,
čini se, živimo gdje istom liku pripadaju
i moje i tvoje prisutnosti.
a susreti su tihi:
ne spominjemo nabubrele bradavice što cijede
naše jalovosti; sokovi su mliječni putevi
svemir što klizi epidermom.
pripijene butine pȍd pustoši radnog stola
kondenzuju male nemoći.
svi naši gradovi padaju nad nama
ko prezreli, gnjili plodovi.
sva svojstva stvarnosti
popisujemo radi prepoznavanja
da ne posrnemo ispred monitora
u mimohodu slijepe komunikacije.
la petite mort
želje su naše jedine ruke
vlažne i pune pregiba
tela čamci. plutamo
duž paperjaste rake,
od vratnog pršljenja
do tvoje najniže smrti.
želje su rezervati.
razmenjujemo tečnosti,
opstajemo.
apolitične su samo naše
mračne šupljine.
želje su vlažne i teku.
iza nas suv umire svet.
genealogija
znamo od koga smo nastali
još od prvog sisanja,
preko izdaje.
ni krv ni meso nisu sporni.
sasvim je nevažno kako smo
bili deca.
to ništa ne dokazuje,
ne smiruje nas vreme.
pitanje je samo gde ćemo se
zaustavljati. kome će naše
telo.
sve je manje-više na stepenik razdaljine
do onih koji nas zauvek porađaju,
prenose pouke i nasledne bolesti.
možeš prepišati do njihovog lonca:
odrastanje ili prepoznavanje zaprške.
uvek je komad mesa uvek suvo cveće
muve na stolu.
uvek dovoljno daleko
od svega što bismo želeli
za druge i nas.
srčemo predstave iz polupanih tanjira
toliko nevini da bismo umeli da recikliramo
sebe u sebe i nazad.
***
Srđan Gagić (1988.) rođen je u Bosanskom Novom. Živi u Beogradu. Autor je zbirke pjesama Deca u izlogu (JU Ratkovićeve večeri poezije, 2015), za koju je dobio nagradu za najbolji neobjavljen rukopis i priređivač hrestomatije Meko tkivo (Klub A302, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2015). Poezija i proza objavljivana mu je na više portala, časopisa, zbornika i zajedničkih izdanja u regionu.