Satanski hitovi

U sklopu 5. festivala prvih, koji organizira Studio Artless, u zagrebačkom Spunku je 17. listopada održan koncert Damira Avdića, kantautora koji već nekoliko godina samostalno nastupa po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji pod vlastitim imenom ili pseudonimima Diplomatz i Bosanski psiho. Avdić – koji je poznat i kao član kultnog tuzlanskog underground benda Rupa u zidu – 2004. je, u izdanju Slušaj najglasnije! legendarnog Zdenka Franjića, objavio album ... od trnja i žaoka, te osebujno prozno djelo Na krvi ćuprija.

Kad bismo tražili Avdićeve balkanske srodnike, mogli bismo reći da je on umjetnik onakve snage kakvu je imao Satan Panonski, iako je riječ o drukčijim životnim i umjetničkim konceptima. Promatramo li ga u još užem kontekstu, možemo reći da je Avdić kao Diplomatz i Bosanski psiho najosmišljeniji, najavangardniji i najrevolucionarniji bosanski muzički projekt koji se pojavio nakon grupe SCH, i to ne toliko u čisto muzičkom, koliko u općekulturnom, upravo duhovnom smislu. Enciklopedije i antologije to vjerojatno nikada neće zabilježiti, jer je Avdić sam izabrao poziciju outsidera, marginalca, beskompromisnog kritičara svega oficijelnog, uključujući politički, kulturni i medijski establišment koji pretendira da bude jedina stvarnost.

Koliko god je spomenuti Avdićev album izvrstan uradak, pa ga zato treba preporučiti za slušanje, pravu sliku o njemu kao umjetniku može se dobiti tek u face-to-face kontaktu. Kao što je i sam rekao u jednom intervjuu: “CD je informacija, živi nastup je sve. Na stejdžu si ono što stvarno jesi i to je sve”.

Horor-monodrama

Avdićev nastup je više od koncerta, jer nije riječ ni samo o muzici, ni samo o stihovima, ni samo o scenskom uprizorenju, nego o svemu tome zajedno, i to u cjelovitom obliku, pravom performansu, štoviše, svojevrsnom Gesamtkunstwerku. Jer, to nije rutinska re-prezentacija određenog poetsko-muzičkog materijala, nego slojevit događaj s vlastitom unutrašnjom dramatikom, s osmišljenim strukturiranjem pjesama kao elemenata koji su vrijedni i svaki za sebe, te porukom koja ne samo da cilja direktno u publiku nego je i pogađa, jer neposredno komunicira s njom, zahvaljujući kako djelu, tako i samom umjetniku, ako se to uopće može razdvajati. Ukratko, riječ je o multiartističkoj monodrami koja je, s obzirom na sadržaj i efekt koji izaziva, prava horor-monodrama. U njoj podjednaku važnost imaju i Avdićevi stihovi i njegova sviračka sposobnost.

Avdić ima moć da sa siromašnim, ogoljenim hardcore-punk zvukom električne gitare postigne dojam punine, tako da vjerojatno nikome ne pada na pamet da tu fale bubanj i bas. Malo se tko na našim prostorima (od tzv. alternativaca možemo navesti Mancea i Marka Brecelja) usudio raditi ono što je nekoć radio Billy Bragg: izaći pred publiku gol, s električnom gitarom, mikrofonom i pojačalom, te postići ne samo to da se publika ne dosađuje nego da bude potpuno okupirana nastupom, da bude uvučena u njega. Za to treba imati, kao prvo, karizmu, ali također i meso, iskren motiv i jasan stav, što ne dopušta blefiranje. Avdić to ima. Njegova je muzika savršena podloga za njegov autentičan pjesnički izričaj. On nije običan muzičar i tekstopisac, nego originalan pjesnik, kompozitor i gitarist. Osim toga, on oživljava zaboravljenu kategoriju protestnog pjevača i popunjava prazninu između današnje situacije koja zahtijeva artikuliran protest i nepostojanja umjetnički uobličenog i posredovanog izraza protesta. Pritom nije nekakav buntovnik bez razloga, niti samo glasnogovornik jedne generacije, nego glas jednog vremena, užasnog vremena.

El diablo

Avdićeve pjesme su neugodno, bolno direktne, ali je to daleko od larpurlartizma kakvog nalazimo kod mnogih mladih & gnjevnih koji pljuju u lice red psovki, red parola, s primarnom namjerom da šokiraju publiku, a bez ideje što bi dalje s tim. Kod Avdića se susrećemo s zgađenošću nad današnjim svijetom, ali to nikada ne prelazi u pasivni cinizam. U tom smislu, on je doista angažiran, ako angažman podrazumijeva ne samo kritiku nego i putokaz za promjenu postojećega. Istina, iako pjeva Ja utopijom dojim, ja postojim, kod njega je uočljivija jedna postutopijska i antiutopijska gorčina negoli utopijski naboj, ali utopijskim danas možda treba nazvati već i ono što pruža nadu da netko još uopće kritički misli i da zna izreći nešto o mogućnosti drukčijeg.

Avdićeva je pjesmarica soundtrack za tzv. tranziciju, društvo u kojem je primitivni, podivljali kapitalizam uništio ono što prethodno nije uništio rat. No, Avdić ne propovijeda, ne navješćuje nikakve spasonosne ideale; očigledno je svjestan da ni oni ne mogu izbjeći instrumentaliziranju od globalnog društveno-političko-ekonomskog sistema i njegovih lokalnih varijanti. Tako je, tijekom uvodnog verbalnog obračuna s ikonama poput Chea Guevare i Tita, ljepljivom trakom prekrižio Cheovu sliku na majici, sugerirajući time gubitak iluzija i ulazak u post-revolucionarno i postidealističko, a ponegdje, kao kod nas, i u post-ratno, post-apokaliptičko doba. Njegov otac, negdašnji uvjeren komunist, koji se razočaran posvetio rakiji i svojoj baščici, u pjesmi kaže: “Lijehe su ti domovine...”.

Avdić bez uvijanja, radikalno propituje samorazumljivosti čije prihvaćanje (i život u skladu s njima) rezultira apatijom, temeljnim osjećajem današnjeg svijeta, koji na našim geografskim koordinatama nailazi na posebno plodno tlo. Stoga on provocira, djeluje kao advocatus diaboli, a tako se u jednoj pjesmi i sam naziva: el diablo, Lucifer. Njegovi stihovi su, kako ironično kaže, satanski hitovi. No, biti đavo u jednom dijaboličnom svijetu ne znači identificirati se sa zlom i potvrđivati ga, nego upravo suprotno: buniti se protiv zla u korist dobra koje se čini sve manje mogućim, ali ideja o njemu ipak nije posve izblijedjela. Avdićeva poezija nije puka provokacija, besciljni i nekonstruktivni izraz osobne frustracije, niti je obična jadikovka; on podsjeća na to da bi svijet mogao i trebao imati smisla, pokušava spasiti smisao. Ne daje odgovore, ali precizno artikulira probleme i postavlja pitanja, što je, kao i uvijek, veliki dio odgovora.

Kao što je kod Satana Panonskog, usprkos izvanjskoj brutalnosti njegove poezije, muzike i performansa, ključna riječ bila prijateljstvo, tj. težnja i čežnja za svijetom koji bi utjelovljavao prijateljstvo, tako Avdić kaže kako su njegove pjesme zapravo ljubavne pjesme: “Ovo su ljubavne pjesme. Čiste. Nebrušene. Moraš izdržati udaraca i udaraca da bi im se približio. I tako svaki puta. Zato sam ih i ostavio gole. Možeš im se predati ili otići. Golo je teško za voljeti”.

U podnožju jednog hrama visoke kulture – u zagrebačkom Spunku, koji se nalazi u kompleksu Nacionalne i sveučilišne knjižnice – Avdićev performans bio je dojmljiv, ali njegova poruka zasigurno najbolje odjekuje daleko od svjetala velegrada, u zaboravljenim balkanskim provincijama, gdje su materijalna i duhovna bijeda, te besperspektivnost mnogo dublji, posebno među mladima, i gdje doista vrijedi Avdićevo parafraziranje Alekse Šantića: “Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše...”. Tamo njegova pjesma Brate, iz koje je navedeni stih, može biti himna, a njegova je misija osvještavanja i mentalnog osnaživanja još važnija.

Bilo bi bolje da nema onoga što motivira Avdićevo stvaralaštvo i što uvjetuje način na koji on govori o zbilji. Ali, kad smo već u takvoj situaciji, Avdićev je rad dragocjen, jer, iako ne može izliječiti neizlječive bolesti, svakako olakšava patnju.