Savršeni metak u stomak

Nina Simone

nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ sada

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada

Noć koja slijedi

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi      

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova ploče elvisa presleya

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak.

Svijet na dlanu

ponekad mi se čini da imam cijeli svijet na dlanu.

sve je na svome mjestu i savršeno.

poput kratkog momenta –

vraćam se mislima o nekom

dalekom prozoru

zemlje

čiji jezik ne razumijem.

da li će ikada sve biti jasno

poput izvora planinskog potoka?

možda je tamo moj početak.

možda ću jednom biti losos.

Usamljen je

usamljen je ovaj pogled

što se gubi

na drugoj strani ulice.

usamljen je

žuti natpis

iznad hotelskih vrata.

ali žena na balkonu

ne izgleda tako

niti sluti

o čemu sada pišem.

siguran sam da

njen odmor upravo počinje.

Pismo tebi

povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni

Putevi

Pobijedio sam sebe danas.

Ne, nismo se dobili.

Dobila su nas neka ružna

kilometarska

vremena.

I mi se prepuštamo.

Nisam ti rekao sve što želim.

Za to mi trebaju izgovori.

Nedjelja je.

Ne mogu se dva puta

u ovom danu pobijediti.

Svijet se raspao

zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne gladi

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora

I nije bitno

Dobro je raditi

na stvarima

koje želimo

Vjerujem

da postoji cilj

I više nije bitno

što je sve

najčešće u magli

U sobi

stajao sam pokraj vrata

u tvojoj sobi

hotela u kopenhagenu

prozor je bio otvoren

još uvijek se osjećao

miris tijela

bijela postelja je mamila

i morao sam sklopiti oči

u glavi je išla

zadnja stvar

sa posljednjeg koncerta

legao sam na krevet

truba je postala glasnija

tog trena sam odlučio –

oči više ne otvaram

Ovo moćno srce

Ostanem nedorečen

zaustavim se na pola

pa ušutim

Kao da ne znaš

da samo tako sebe

od sebe

mogu sačuvati

Inače bismo stvarno bili u nevolji

i ni za koga ne bi bilo spasa

Oproštajna

sad bih se ubio

da me nije strah

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps. Objavio tri skupne te dvije samostalne knjige pjesama, Čekajući mesara i Pjesme iz sobe. Preveo knjigu Leonarda Cohena Moj život u umjetnosti. Pjesme su mu prevođene na poljski, talijanski, njemački, španjolski i francuski jezik. Već naslov rukopisa iz kojeg je napravljen ovaj izbor, Posljednje pjesme, upućuje na specifičnu (negativnu) egzistencijalnu situaciju. Njihova se ‘’posljednjost’’, naime, može shvatiti kao puka kronološka odrednica, upućivati na aktualnost trenutka njihova nastanka, ali zasigurno nije lišena konotacije konačnosti, možda i dovršenosti, odustajanja od vlastitog pjesničkog projekta, eventualno i ‘’sebe’’. Međutim, ono što se, kao obrambeni mehanizam, između protagonista i kraja ispriječilo paradoksalno je – strah. Spomenuti rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika’’, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom. Nastupajući nakon Mihalića i (npr.) Makovićevih Činjenica ista se veže uz svojevrsni empirijski egzistencijalizam u užem smislu (podrazumijevajući da su njegove postavke izvedene iz sinkronijskog rastera, fotografske kontemplacije lirskog protagonista-u-svijetu, a ne iz kanoniziranog filozofijskog nasljeđa) svojstven tzv. stvarnosnoj poeziji devedesetih i nultih ali i, manifestnim lirizmom, nadrasta njezinu često prikazivačkoj dominanti podvrgnutu shemu. Lirski protagonist opterećen je stalnim osjećajem da je najbolje prošlo, apsolutnom sumnjom u boga, u poredak stvari, u izvansubjektivno. Transcendencija je negirana kao eventualni prostor eshatona, razrješujućeg, apsolutnog pribježišta i zamijenjena svojevrsnom utopijom nostalgije: ista je, obilježena sveprisutnom fundamentalnom melankolijom, pretvorena u skroviti, intimni i subjektotvorni ne-prostor i ne-vrijeme, prozračno mjesto izgrađeno na nepredvidivom mehanizmu sjećanja, negativni ali iznenađujuće aktivni kronotop prošlog koji je istovremeno temelj identiteta i autofagični organizam, integrirajuće ‘’veliko crno’’ kojem je nemoguće umači. Njegovom zgusnutom točkom nadaju se upravo procesi prevaljivanja udaljenosti (istovremeno vremenske i prostorne), poput povratka iz rodnog mjesta, kondenzirano vrijeme sjećanja i njegova gotovo organskog iščitavanja iz poznatog krajolika, procesa u kojim i buduće žuri da se pretoči u prošlo, ‘’naprijed u sjećanje’’: tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme/ koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada/niti ikome nedostaje te je u tom vremenu/okus slobode najrealniji. Autorefleksivnom evidentiranju neće promaći ni širi uvid: svijet se raspao/i na to nema odgovora i protagonist, primjećujući uzaludnost eskapizma (zanemarimo sve/iza čega se može sakriti) ostaje neokućen, sam, izložen bespoštednoj autorefleksiji, ali (egzistencijalizam je humanizam!), još vjeruje/da postoji cilj. (Marko Pogačar)