Savršeni svijet

Prošlo je već dosta vremena od nemilog događaja. Još mi se i danas živo odigrava pred očima. Nikako da mi mozak padne u ruke zaborava. Namjeravam sve predočiti na ovih nekoliko listova u nadi da će moje iskustvo biti dostupno svima koji imaju namjeru mijenjati svijet i onima koji su njime posve zadovoljni. Nemojte se uopće zamarati poukom ove priče, kakva god da ona bila. Ne želim biti dio vaše moralne svijesti, kojom se mnogi od vas nesumnjivo ponose. Možda ćete shvatiti da je moral nepotreban i zbiljski zastarjeli koncept. Puka bajka koju mnogi koriste kao ispriku da ne čine ono što bi uistinu željeli. Ne vjerujem u dobro ili loše, ne više… Samo potrebno i nepotrebno.

Rano sam ušla u brak. Tada je to već izlazilo iz mode. Ljudi su me promatrali kao čudakinju. Bila sam potencijalna prijetnja, nastrana i luda. Nisam se, doduše, udala iz ljubavi, bar ne prevelike. Željela sam dijete, više od vlastitog života, a brak je još uvijek nudio sasvim praktična rješenja. Možda je to bio onaj urođeni nagon, isti onaj koji me tjerao da činim sve potrebno kako bih ostvarila svoje želje. Možda mi je samo trebao netko moj. Netko koga mogu razmaziti, bez potrebe za opravdanjem. Iako su već tad razmažena djeca bila nepoželjna.

Moj suprug… Što da vam kažem o svom suprugu? Ja sam njega izabrala. Bio je dobrostojeći, mladi gospodin, upečatljivo običnog lica, pomalo dosadan, ali neizmjerno pametan. Završio je šminkerske studije, s vremenom dobivši titulu doktora i skrasivši se u mom životu. Bio je znanstvenik, fizičar. I tu je prestajalo područje njegovog interesa. Ja sam mu bila tjelesna potreba, više estetska poput slike na zidu nego erotska. To mi je savršeno odgovaralo, smanjivalo je moju odgovornost i davalo mi ogromne količine vremena. Bila sam ono što se nekad zvalo tipična kućanica. Zapravo, možda bolje reći domaćica. Nisam svoju razmjerno poželjnu pojavu htjela podvrgnuti zagušljivoj rutini kućanskih poslova. Umjesto toga, imala sam kućnu pomoćnicu. Tako je moj suprug svaki dan mogao iskazivati ogromno zadovoljstvo pri pogledu na urednu kuću, opčinjen zamamnim mirisom netom dovršenog jela. Ali nije. Uvijek je bio nekako odsutan, ploveći u sferama samo njemu znanog i nužnog umovanja o počelima i beskonačnosti svemira. Nije puno govorio, a kad bismo i izmijenili koju riječ, uvijek je to bilo pompozno bockanje na račun mog neznanja o suštinskim stvarima poput subatomskih čestica ili crnih rupa. S druge strane, ja sam voljela citirati Barda, uživajući u suprugovom crvenilu kad bih mu suptilno dala do znanja što ga ide. U svojim putovanjima ljudskom svijesti čuveni je čovječuljak jednom zapisao da ljudski život ne znači ništa, vjerojatno ni ne sluteći koliko je bio u pravu. S time se još ni sad ne mogu pomiriti.

Kad sam suprugu spominjala dijete, nešto bez čega nisam mogla zamisliti svoje postojanje, uvijek bi nonšalantno odmahivao rukom, kao da kaže: Ima vremena; još ima toliko stvari koje prije toga moraju biti napravljene... To me izluđivalo.

“Mrzim kad to napraviš!”, odlučila sam se pobuniti.

“Što to?”, odvratio je krajnje nezainteresirano. Mrzila sam kad se pravio glup.

“To! Tu nepodnošljivu kretnju rukom kojom me se želiš riješiti!” Imitirala sam podrugljivo kretnju. “Želim ozbiljno s tobom razgovarati! Nisam više tako mlada. Uostalom, znaš da želim dijete više od svega…”

“Jesi li sigurna da je baš pravo vrijeme?”

“Što to uopće znači pravo vrijeme? Sad je pravo vrijeme! Što još moramo čekati? Tvoju Nobelovu za metafiziku?”, dodala sam, smijući se.

“Ne možeš ismijavati moje teze. Naročito kad o njima nemaš pojma. Moj posao je moj život.”

“Dijete je moj život…”

“Nemaš dijete!”

“Upravo zato! To ti uporno pokušavam reći.”

“Dobro, imaj dijete, ali mene ne miješaj u to.”

Pogledala sam ga zbunjeno. “Dakle, neće ti smetati ako potražim drugog donora? Ili si možda mislio da se obratim duhu svetomu?” Gledao me u čudu, pomalo ogorčeno. “Ne brini,” dodala sam, cereći se, “neće biti potrebno puno tvog miješanja.” Nasmijala sam se, a on me prijekorno pogledao. To je bio kraj rasprave.

Srećom, nije nam trebalo puno pokušaja. Uskoro je test na trudnoću bio pozitivan i ja sam počela živjeti u svojevrsnom deliriju, koji me prožimao dvadeset i četiri sata dnevno. Moje je zadovoljstvo bilo toliko obilno da je gotovo opipljivo ispunilo svaki prostor u kojem bih se zatekla. To je beskrajno živciralo mog supruga, koji bi se s izrazom pravedničkog gnušanja ubrzo izgubio iz moje blizine. To mi je savršeno odgovaralo. Svaki trenutak pokraj njega za mene je bio poput jednog sata čekanja u redu da službenica na šalteru, nakon što je pojela gablec, popila kavu, tri put u dvadeset minuta bila na zahodu, razgovarala s mamom, djetetom i mužem, napokon obavi i svoj posao. Što se mene ticalo, ispunio je svoju svrhu i više mi nije bio potreban.

Mjeseci trudnoće prošli su brzo. Glavninu je tog vremena suprug provodio pišući knjigu o svojim uobičajenim preokupacijama. Kad sam pokušala baciti pogled na njegov dragocjeni rad, kako bih doznala o čemu se tu zapravo radi, bila sam uz podsmijeh ispraćena iz njegove radne sobe. Sobe, koja je, usput, trebala biti pretvorena u dječju, o čemu je on uporno odbijao razgovarati.

Pročitala sam sve što sam mogla naći za buduće mame, odgledala niz filmova i prošla nekoliko tečajeva. Kad je napokon stigao dan poroda, ništa se nije moglo mjeriti s mojom nervozom. Pri najmanjem trzaju, najmanjoj slutnji da bi nešto moglo krenuti krivo, počela sam ludjeti. Sve je moralo biti savršeno. Išta manje od toga bilo bi neprihvatljivo. Trudovi ko trudovi, bili su nepodnošljivi i sve one pripreme i dobronamjerni savjeti tad su izgledali kao priglupe izmišljotine, kojima je, čini mi se, jedini cilj bio da ne odustanemo od cijele priče na pola puta. Ništa nije pomagalo. Mislila sam da ne mogu disati. Znoj mi je prao lice. Kad je sve bilo gotovo, jedino što sam u tom čudnom bunilu mogla vidjeti bilo je lice mog djeteta. Bilo je blijedo, čisto, ledeno. Nisam mu mogla vidjeti oči; bile su mutne, neprilagođene. Ne znam. Dok mi ove slike živo odzvanjaju mislima, imam osjećaj kao da se gušim. No, neću vas zamarati time.

Sjećam se kako sam bila okružena nepomičnim glasovima. Ukočena svjetla. Miris krvi i bljuvotine. Nad mene se nadvila krvava prašina. Muški je glas neurotično odzvanjao, vičući nešto nerazumljivo. To je sve. Sljedeće što postoji u mojoj glavi osjećaj je mamurluka dok se budim u bolesničkoj sobi. Sve je bilo mutno i daleko. Tišina. S vremenom sam uočila prisutnost supruga. Izgledao je zamišljeno, gotovo zabrinuto. Nisam u tome tada vidjela ništa neobično. Budući da nikad nije pokazivao osobito zanimanje za dijete, pomislila sam da je bio zaokupljen svojim uobičajenim mislima.

“Što je?”, nisam htjela zvučati tjeskobno. On mi je uputio pogled pun neke čudne sjete, ne mogu naći pravu riječ za to. Zabrinutost, gotovo strah. To nisam nikad prije vidjela. Tek tad sam se sjetila gdje se nalazim. “Dijete!”, viknula sam promuklo. “Dijete! Je li sve u redu s djetetom?!” Tišina. Činilo mi se kao da je zrak bio isisavan iz prostorije. U meni je rasla panika, stravična nelagoda, glavobolja. Grlo mi je presušilo. Osjećala sam vrisak kako bubri u mom mozgu, dopire do mojih glasnica i tu se zaustavlja. Ne otvaram usta. Prošle su duge minute ili mi se samo tako pričinilo. “Što se dogodilo? Reci mi.” Napokon pitam tiho. Zurio je u mene tim svojim smetenim očima. Bio mi je tako prokleto nepodnošljiv. Prijašnja zabrinutost pretvorila se u negodovanje, zatim u potisnutu mržnju i napokon neobjašnjivi bijes. Mogla sam osjetiti njegovu gorčinu, njezine nevidljive udarce na mome licu. “Nema djeteta…”, rekao je nekako otegnuto. Glas mu je bio premazan čudnom, suhom zlobom. Kao da mi je htio nauditi, kazniti me nekako. Njegove oči, njegovo lice… “Nemoj mi to govoriti! Što se događa?”

“Ništa. Imaju novu politiku…”

“Kakvu politiku?!”

“Zakon, ustvari. Provode ga u polutajnosti. Svjesni su da bi to izazvalo kaos.”

“O čemu ti to? Kakav zakon?” Osjetila sam kako me obuzima nezaustavljivi nalet plača. Osjećala sam se užasno nemoćno, sluteći najgore. “Što se k vragu dogodilo?!” vrisnula sam. U taj je čas u prostoriju uletjela doktorica, a nedugo nakon nje i medicinska sestra. Doktoričin je izraz lica bila čista suosjećajna zabrinutost.

“Što se događa?”

Jecala sam. Nisam ih mogla gledati. Prekrila sam lice rukama. Gadili su mi se. Osjećala sam se kao u polusnu, svakog trena očekujući buđenje iz noćne more.

“Što se dogodilo?”, ponovila je doktorica nježno.

“Nije joj dobro,” rekao je suprug tiho.

“U tom slučaju, brzo ćemo mi to srediti,” reče doktorica i da znak sestri, koja mi se stala oprezno, no nezaustavljivo približavati sa špricom u ruci.

“To neće biti potrebno”, počela sam se pribirati. Sestra je upitno pogledala doktoricu, koja je pomirljivo kimnula. Umilno me gledala, očekujući da progovorim.

“Samo mi recite gdje mi je dijete.”

“Mislim da bi bilo najbolje da se prvo malo odmorite. Sutra ćemo o tome.” Doktorica je zvučala usiljeno ljubazno. Prezirala sam je.

“Ne mogu čekati sutra. Sutra je kasno.” Nastojala sam zvučati što smirenije, ali nisam mogla zaustaviti drhtanje svog glasa. Doktorica je pogledala sestru, zatim mog supruga. Uskoro su oboje izašli iz sobe. Ozbiljno me pogledala. Skrenula sam pogled, očekujući njezin pokroviteljski glas. Tišina je, međutim, potrajala. Intenzivno me gledala, kao da mi pokušava prodrijeti u um i pročitati moje najskrovitije misli. Bila je svjesna da me izluđuje. Poželjela sam je udaviti ili barem udariti. Ona je bila neprijateljica koja je naudila mom djetetu. Bila sam u to već poprilično uvjerena.

“Ono što ću Vam reći, neće Vam se svidjeti. Jeste li sigurni da ćete to moći izdržati?” Sad mi je djelovala još ljubaznijom, gotovo umilnom. Htjela me hipnotizirati tim glasom. Odjednom sam se osjetila nevjerojatno slabom. Vjerojatno sam još uvijek bila pod utjecajem narkotika. Smučilo mi se. “Samo vi nastavite.” Zvučala sam promuklo.

“Gledajte… Ljudi umiru svaki dan…”

“Kakve su to gluposti? Nemojte okolišati i pričati bedastoće! Gdje je moje dijete?”, bjesnila sam. Otkud joj toliko drskosti da meni drži predavanja o… smrti? Nešto me stegnulo u grlu. Moje dijete… Tupo sam je gledala, a ona nastavi nekako hladnije, kao kad voditelji vijesti izvještavaju o posljednjem krvoproliću: “Evo kako stoje stvari: na snazi je zakon koji nalaže uklanjanje svih društvu potencijalno prijetećih faktora”. Zašutjela je, strpljivo čekajući moju reakciju. Nisam se pomaknula. Možda je mislila da sam prestala disati. Možda i jesam.

“Vaš je sin prema tom zakonu, na žalost, okarakteriziran upravo tako, kao potencijalno prijeteći faktor. Ali budite mirni, niste vi ništa zgriješili, osim ako bi se prenošenje nasljednih svojstava moglo smatrati grijehom. Vidite, ustanovljeno je da Vaš sin ima šezdeset i sedam posto šanse da oboli od opake, smrtonosne bolesti. To ga svrstava u visokorizičnu grupu. Zanimljivo je to kad bolje pogledate. Zakon se, naime, odnosi na svekoliko potomstvo za koje je prethodnom genetskom analizom utvrđeno da nije prihvatljivo ili dovoljno prihvatljivo. Vidite, ja sam to podrobno proučila i koliko god se to na prvi pogled činilo možda brutalno, ustvari uopće nije. Naravno, svjesna sam da iz Vašeg kuta kao sada već bivše majke sigurno jest, ali ima to, kao i svaki zakon uostalom, neku svoju unutrašnju logiku. Vidite, zakon predviđa eliminaciju manje savršenih jedinki. Prvenstveno se vodilo računa o genetskoj sklonosti bolestima, agresiji i drugim oblicima društvu nepoželjnog ponašanja. Iza svega toga postoji jedan viši cilj. Možete li uopće pojmiti značaj toga? Možete li vidjeti tu veličanstvenost? Zamislite samo, svijet bez zla, bez patnji. Neće više biti kriminala, bolesti, strahova! A koliko će tek društvo uštedjeti na troškovima liječenja! Koristi su višestruke. Priznajem, neće time svi problemi nestati, ali i ovo je već veliki napredak. Dobro je probleme sasjeći u korijenu, slažete li se?” Prekine svoje ushićeno izlaganje uz samodopadni smiješak i zagleda se u mene. Bila sam nepomična. S mukom sam je slušala, osjećajući svaku njenu riječ poput užarenog žarača na svojoj goloj koži. Ubili su mi dijete.

Ona se malo nakašljala i nastavila govoriti, beskrajno uživajući u zvuku svog glasa. “Nemojte misliti da je to upereno protiv siromašnih ili bilo koje društvene skupine. Svi se obavezno moraju testirati. Ali osim pojedinačne genetike uzima se u obzir i obiteljska anamneza, genetska i socijalna. Znate, da nije možda tetak obezglavio svoju ženu ili djed imao naviku mučiti životinje i takve stvari. Bez brige, dobit ćete potvrđenu kopiju izvješća, kao i sve nalaze. Za svaku odluku, koja nam, vjerujte, nije laka, moramo pribaviti neoborive dokaze. I vjerujte mi, Vaš sin nije patio. Pa nismo ipak nehumani.

Donedavno smo svim ožalošćenim roditeljima govorili da su im djeca umirala zbog komplikacija pri porodu, bolesti, iznenadne smrti dojenčadi i što sve ne, no kako i sami znate, nikad ovakve stvari ne možete držati u tajnosti predugo. Uostalom, i sam je zakon predvidio određeno vrijeme prilagodbe. Kao što možete zamisliti, sad imamo dosta problema s neutješnim majkama. Mnoge su sasvim izgubile prisebnost. Kao i mnogi očevi uostalom. Naši su psihijatrijski odjeli pretrpani. Radi se puno na prevenciji. Roditelje se upozorava na mogućnost da im dijete nije prikladno. Naravno, roditelji imaju mogućnost izbora i mnogi biraju abortus. Tako im je lakše. Srećom, uvijek mogu posvojiti. Već vidim jako svijetlu budućnost proizvođača kontracepcijskih sredstava.” Ušutjela je, gledajući u pod.

Ubojice! Ubojice! Glas mi je navirao iz utrobe i uhvatila sam se kako nezaustavno vrištim. “Ubojice! Ubojice!” Naglo sam zamahnula prema doktorici, zarivši joj nokte u podlakticu. Povikala je od bola. Bijesno me gledala. “Znam da sad ne možete shvatiti domet tog čina, ali shvatit ćete! Svi oni s vremenom shvate.”

“Vas bi trebalo ukloniti!”, režala sam. Pokušala sam ustati i dohvatiti je, ali ona se spretno izmakla i dotakla veliki crveni gumb iznad mog kreveta. Nadmeno se cerila, buljeći zlurado u mene. Ponovno sam vrištala od jada i nemoći. Ona mi je dlanom prekrila usta.

“Morat ćete se smiriti”, rekla je hladno. Kad je povukla dlan, pljunula sam joj u lice. U sobu je upalo bolničko osoblje, koje je već poučeno ranijim slučajevima znalo točno što im je činiti. Doktorica se izmaknula, brišući lice. Dvojica bolničara čvrsto su me primila za ruke, dok mi je sestra uštrcala nešto u nadlakticu. Ubrzo je počelo djelovati.

* * *

Dugo me mučio jedan san. Trčim gola niz strminu prekrivenu netaknutim snijegom. Zasljepljuje me bjelina. Plačem i beskrajno mi je hladno. Okrećem se i primjećujem da je snijeg kuda sam prolazila crven. Znam da krvarim i to mi pruža neku čudnu utjehu, iako znam da bih trebala biti u najmanju ruku potresena. Sve što činim doimlje se kako treba, ispravno, smisleno, kao da se ionako odigrava prema nečijem planu. To mora biti tako i nikako drukčije. Ja moram krvariti. U podnožju strmine sve prestaje: snijeg, sunce. Nestaje boja, čak ni moja krv više nije crvena. Počinje bol u mojoj utrobi i širi se po cijelom tijelu. Toliko je nepodnošljiva, razorna, pogubna. Ali ja se ne budim, ne još. Moja se agonija nastavlja. Čujem glas koji govori: “Svi se oni naviknu...”. Zatim tišina i bol. Plač. Nije ljudski, više podsjeća na zvijer. Imam osjećaj da mi se nešto prijeteće približava. Čujem kako se primiče. Gledam oko sebe, u svakom pravcu, ali ništa ne vidim, osim praznine. Bol. Već je blizu. Nepodnošljivo blizu. Počinjem vrištati, jer nešto je tu, nešto mi ne da disati, ali vrisak je nečujan. Ponovo neki izvrnuti, neljudski glas govori: “Da, da, da...” Tu sve prestaje. Ili ja svaki put zaboravim što je bilo dalje.

Ispričala sam to psihijatru, kojeg sam bila prisiljena posjećivati. On je u tome vidio ono što sam ja već ionako znala. Bila sam slomljena, potpuno uništena. Nakon što mi je ona doktorica ispričala sve one grozote, bila sam neprekidno u nekom bunilu, polusvijesti. Nisam znala da postojim. Stalno su me drogama držali u prividnom smirenju. Ne znam koliko sam vremena odležala. Nisam ni primijetila kad su me premjestili na psihijatrijski odjel. Kad sam se konačno osvijestila, nisam osjećala ništa. Ništa. Sve je bilo u zraku, mutno i nepristupačno. Bila sam apatična. Daleka, nestvarna. Barem isprva. U jednom trenutku sve mi se zgadilo. Moja je apatija prerasla u gorčinu, zatim u bijes. Iskaljivala sam ga na sebi, na osoblju, grebla sam zidove, osjećajući kako se svi moji nevidljivi oslonci ruše. U tom su stanju prolazili mjeseci. Nisam jela pa su me morali hraniti kroz cjevčice. Bila sam u nekom zasebnom, nepostojećem svijetu. Tamo nisam ništa vidjela, ništa našla. Ni ne sjećam se, zapravo, tog razdoblja. Većinu toga saznala sam preko audio i video uređaja kojima su me snimali i iz njihova pričanja.

Suprug je zatražio razvod, što je bilo više nego očekivano. Ja bih to učinila da on nije. Nakon svega, možda je ova soba jedino što mi je preostalo. Sada sjedim za stolom, u psihijatrijskoj klinici, gdje sam zadržana na neodređeno vrijeme, zbog opetovanog agresivnog ponašanja. Zaboravila sam stručni termin. Ne bih smjela imati nikakav oštar predmet, poput ove olovke, na primjer, ali uspjela sam je prokrijumčariti. Moj je sin kremiran i pokopan zajedno s djecom koju je zadesila ista sudbina. Zakon je, naime, predvidio mjere za sve: za ubijenu djecu sagrađena su posebna groblja, a za majke i očeve koji se s tom situacijom ne bi mogli nositi posebne klinike. Tu sam i ja. Kako stvari stoje, neću skoro izaći. Agresija me, doduše, prošla, ali stručnjaci vjeruju da se samo trenutačno povukla. Nije mi ni do čega, jedino želim da ovaj zapis ne završi u rukama koje će ga htjeti uništiti. S time se drage volje opraštam. Od jedne ništavnosti do druge samo su tupi otkucaji srca.