Sayonara, gangsteri

“Jednog za drugim, poput čunjeva za kuglanje, predsjednike Sjedinjenih Država ruše gangsteri”

– The New York Times

“Dame i gospodo!

Čak i dok vam ovo govorim, zli GANGSTERI siju smrt i strah posvuda.

Po Londonu, Parizu, Tokiju, Lenjingradu i Cape Codu u državi Marylandu, GANGSTERI nastavljaju s uništavanjem, pljačkom i silovanjima.

Dame i gospodo!

GANGSTERI su okrutni, brutalni, potpuno bez razuma i ljudskosti, ništa im nije draže nego stavljati svoj pečat smrti po cijeloj zemaljskoj kugli.

Dame i gospodo!

Zahvalan sam što imam povlasticu ovo najaviti, sada i ovdje.

Ja, John Smith ml., predsjednik Sjedinjenih Država, izjavljujem svim miroljubivim građanima Amerike i cijelom svijetu.

Izbrisat ćemo GANGSTERE s lica zemlje, brzo i temeljito, iskorijenit ćemo ih, nećemo ostavljati preživjele.

Neprijatelji mira nikad ne pobijede.

Nećemo oklijevati u izvršavanju naše plemenite misije.

U ime zakona, pravde i Boga.

Amen.

(Divlji pljesak.)”

John Smith ml. bio je sedmi predsjednik Sjedinjenih Država ove godine, i od njih sedmorice njegov je mandat drugi po redu među najkraćima.

Šezdeset i šesti američki predsjednik, William Smith, umro je tijekom svoje inauguracije kada ga je, dok je držao ruku na Bibliji polažući predsjedničku zakletvu, ugrizla zmija otrovnica koja se skrivala u knjizi. To su organizirali gangsteri.

Šezdeset i deveti američki predsjednik, John Smith ml., umro je ubrzo nakon što je održao povijesni govor u kojem je prisegnuo da će iskorijeniti gangstere; još je bio okružen sa stotinu pripadnika Tajne službe kada se dogodila eksplozija.

Henry Smith III., jedan od pripadnika Tajne službe, koji je izbliza svjedočio eksploziji, opisao je njegove posljednje trenutke:

“Kada je sišao s pozornice predsjednik je držao desnu ruku u džepu kaputa. Stalno je vrtio njome.

‘Gospodine predsjedniče, zar nešto nije u redu?’

‘Da, čini se da ne mogu pronaći...’

Odmah sam znao što predsjednik traži.

Predsjednik je bio veliki ljubitelj žvakaće gume Nabisco. Kada nije držao govore ili gostovao na televiziji, uvijek ju je mljackao i radio balone.

‘Super! Ipak imam žvake!!’

Predsjednik je izvadio dvije žvakaće gume Nabisco iz stražnjeg džepa.

‘Što kažeš, Henry?’, rekao je. ‘Pomoći će ti da se opustiš.’

‘Ne, gospodine. Pripadnicima Tajne službe nije dopušteno žvakati žvakaću gumu na dužnosti.’

Predsjednik je skinuo omot s jedne žvake i ubacio je u usta, zatim je počeo odmotavati drugu.

I tada se dogodilo.

Pomislio sam da je predsjednik kihnuo. Da, tako je zvučalo.

Trenutak nakon što je predsjednik zagrizao tu žvakaću gumu, na njegovim ramenima ostao je samo prazan prostor.

Vrisnuo sam ‘Gospodine Predsjedniče!’ i očajnički sam zagrlio bezglavo tijelo našeg predsjednika. Još uvijek je pokušavao skinuti omot s druge žvake.”

I “Hvala”

1.

Jednom davno, svi su imali ime. Priča se da su ta imena ljudima davali njihovi roditelji.

To sam pročitao u knjizi.

Možda je davno, davno, zaista tako i bilo.

Imena su bila poput onih kakva imaju likovi u poznatim romanima, poput Pyotra Verkhovenskyja, Olivera Twista i Jacka Oshinumija.

Kladim se da je to bilo super.

“Molim vas, moj dragi Adriane Leverkuhnu, kamo krenuste?”

“To se vas ne tiče, kamo ja krenuh. Zamijeniste me za sluškinju, Mori Rintaro?”

Danas rijetko tko ima takvo ime. Još ga samo imaju glumice i političari.

Kasnije su svi počeli sami sebi davati imena. Toga se malo sjećam.

Ljudi su potpuno poludjeli za tim da sami sebi daju imena. Svi oni kojima su roditelji dali ime odlazili su u Gradsku vijećnicu i zamijenili bi staro ime novim, koje su sami smislili.

Uvijek je u Gradskoj vijećnici bio dug red.

Red je bio toliko dug da ako su dvoje ljudi postali ljubavnici kada su stali u red, novorođenče bi odvezlo vozilo hitne pomoći otprilike kada bi Gradska vijećnica napokon bila na vidiku.

Dužnosnici su bacili tone starih imena u rijeku iza Gradske vijećnice.

Milijuni starih imena gurali su se i poskakivali po cijeloj površini rijeke, potpuno prekrivajući vodu. Polako, tiho otplovila su nizvodno.

Svakoga dana mali zafrkanti iz moje bande skupili bi se na obali rijeke i zabavljali se bacajući kamenje, vičući i pišajući po starim imenima dok su ona prolazila.

“Ya-a-a-a-agh

Ya-a-a-a-agh

Glupe budale!!

Ya-a-a-a-agh

Ya-a-a-a-agh

Resice!!”

Poredani duž obale rijeke, zasipali smo pogrdama buljava imena, a tada bi, kao jedan, izvukli svoje neobrezane pimpeke.

“Spremni! CILJAJTE!”

Pripremili bismo se.

“PALI!!”

Tužna stara imena grčila bi se u agoniji pod iznenadnim pljuskom naše pišaline, koprcajući se tamo-amo, nemoćni protiv nas.

“Usrana derišta!

Popišanci!

Neposlušne svinje!!”

Pokušavajući najbolje što mogu da nas razljute, stara imena su otplovila u more.

Često su imena koja su ljudi birali bila čudna.

Da, bilo je hrpu čudnih imena.

Osoba koja je uzela ime i ime koje je osoba uzela stalno su se svađali; ponekad bi se i međusobno poubijali.

Tada smo se naviknuli na “Smrt.”

Stavili bi ruksake na leđa, obuli kaljače i krenuli u školu, šljapkajući niz ulice poplavljene krvlju ljudi i njihovih imena.

Dan za danom, konvoji kamiona do vrha natrpani truplima ljudi i njihovih “imena” jurili su autocestama.

Kada sam bio u trećem razredu, jedan od mojih školskih kolega dao je sebi ime a da nije rekao svojim roditeljima.

“Ne bi to trebao učiniti”, rekao sam.

“Vjeruj mi, mogu se s time nositi”, rekao je dečko.

“Moje ime je stvarno lijepo”, rekao bi.

Ali njegovo “stvarno lijepo” ime ga je na kraju ubilo.

Bila je to strašno jeziva smrt.

Tako jeziva da nitko nije mogao vjerovati da je to tijelo ikada pripadalo osobi.

2.

U jednom trenutku smo si počeli drukčije davati imena.

Dvoje izvrsnih ljubavnika prvi su trebali sebi dati ime na novi način. Na žalost, njihova imena nisu bila proslijeđena.

Muškarac nije imao ime. Nije želio da mu ga daju roditelji, a nije ga ni sam sebi nadjenuti. Također je bio umoran od sveg tog ubijanja. Smatrao je da se sasvim dobro snalazi i bez imena.

Žena je dijelila njegovo mišljenje.

Ali ipak, postojala je jedna loša strana svega toga.

Muškarac je poljubio ženine grudi, poljubio je njezinu tanku ključnu kost, pa onda zatiljak. Tada je pokušao šapnuti ime svoje voljene u njezino uho.

“Moja draga...”, počeo je. Tada je zaprepašten zastao.

Jednostavno nije bilo kako treba.

Privremeno zaustavljajući njihov snošaj, muškarac je navukao donje rublje i sjeo na krevet.

Skrivajući grudi rukom, žena je plaho protrljala svoj obraz o njegov i zlovoljno se zagledala u strop.

“Što je, dragi?”, pitala je žena. “Više ti se ne sviđam?”

“Ne, nije to”, rekao je muškarac. “Samo se ježim od takvog mrmljanja ‘O, moja draga...’. To je tako apstraktno, bojim se da ću na kraju postati impotentan.”

“O, dragi, tako si osjetljiv!”

Žena se na krevetu propela na sve četiri i tamo je čekala da se muškarac dosjeti dobrog rješenja.

“Nemati ime je nezgodno”, rekao je muškarac.

“Da. Ali nije bilo nezgodno sve do sada, ha?” odgovorila je žena.

Uopće nije bilo nezgodno. Njih dvoje su se ševili kao da ne postoji sutra, puni radosti.

Zaljubljeno su gledali svoja tijela. Do sada su bili toliko zauzeti ljubljenjem, zatvaranjem očiju i svim tim da nisu imali priliku stati i dobro jedno drugo promotriti.

Kako su fina naša tijela, mislio je muškarac.

“Moj Bože, činio sam ti neke šokantno lascivne stvari, zar ne?”, rekao je muškarac. Iz nekog razloga osjećao je da to mora reći.

“Da, jesi! Čovječe, i te kako! Puno, puno, puno! Radio si mi pregršt lascivnih stvari!!”, oduševljeno je odgovorila žena, ljubeći mu obraz.

“Bojim se da ti dugujem ispriku.”

“Hej, ne brini se zbog toga! Pogledajmo istini u oči, ti si pravi komad!”

William od Ockhama tvrdi da su duše svih ljudi strukturirane na isti način: okruglog su oblika, a u sredini su šuplje; kada arhanđeo Gabrijel stavi svoju ruku na površinu i napravi znak križa, osoba se počne tresti i jednolično pjevati: “Slava budi Gospodinu!” Par je shvatio da su tijela, s druge strane, puno zamršenija i bolje usklađena.

Muškarac je sada uvidio da ljubavnici trebaju imena. Ne imena koja su im izabrali roditelji, ne imena koji su sami izabrali; morala je postojati metoda davanja imena koja je primjerenija ljubavnicima, mislio je muškarac.

“Pokušajmo ovako”, rekao je muškarac. “Ti smisli ime koje mi pristaje i daj mi ga. Ja ću izmisliti ime koje je savršeno za tebe i dat ću ti ga. Imat ćemo ih kao imena koja samo mi možemo koristiti. Kako ti se to sviđa?”

“O da, da! Sviđa mi se! Ti si najbolji!”

I tako su se njih dvoje međusobno krstili.

Ljubavnici su imena držali u tajnosti, pa tako ne znamo koja su izabrali.

Muškarac je izgovorio ženino ime.

Žena je izgovorila muškarčevo ime.

“Vidiš, nije ni apstraktno ni obično. Ne bi moglo bolje pristajati tvome tijelu”, rekao je muškarac dok je skidao donje rublje.

Žena je oduševljeno izgovorila muškarčevo ime.

“Sada!” povikala je žena, “Odobrovolji se i počnimo!”

3.

I tako smo počeli jedni drugima davati imena.

Pitamo osobu koju želimo da nam da ime.

To je naša metoda udvaranja.

Dobivao sam imena i zatim ih gubio bezbroj puta. Hodao sam naokolo bez imena prilično dugo prije nego sam sreo Pjesmaricu.

Polako, nakon mnogih promjena imena, postali smo oprezni.

4.

“Želio bih da mi daš ime”, rekao sam ženi.

“Dobro”, odgovorila je.

I tada –

“I ti meni daj ime”, dodala je.

“Henry IV” je dovršio mlijeko s votkom i sada je čvrsto spavao u svojoj košari.

Upravo smo vodili ljubav prvi put i ležali smo u ugodnom zagrljaju.

Prišao sam radnom stolu i napisao ženino ime na list papira.

Žena se prevrnula na krevetu tako da je sada bila okrenuta na drugu stranu.

Pisala je moje ime u svoj mali notes.

Gledao sam u njezin goli vrat.

Nisam znao da ženska leđa mogu biti tako lijepa.

5.

Žena je uzela papir na koji sam napisao njezino ime i pročitala ga.

Pjesmarica Nakajime Miyuki

“Hvala ti”, rekla je žena.

6.

Mnogo je pjesnika pisalo na japanskom krajem dvadesetog stoljeća.

To razdoblje nazivamo “Period troje velikih pjesnika”.

Radovi svih ostalih su zaboravljeni.

Jedan od njih je Tanikawa Shuntaro, autor pjesme Promatrajući ju dok se igra u vodi.

Drugi je Tamura Ryuichi, autor pjesme Rumenih obraza.

A treća je Nakajima Miyuki, autorica pjesme Ako moraš otploviti, otplovi u rujnu. Pjesma se nalazi na B strani njezina sedmog albuma.

Uvijek sam se nadao da će knjiga pjesama koju ću jednom ipak napisati biti zadivljujuća kao kolekcija Pjesmarica Nakajime Miyuki.

“Pjesmarica Nakajime Miyuki.”

 To je bilo ženino ime.

7.

Pročitao sam ono što je Pjesmarica napisala.

Sayonara, Gangsteri

“Hvala ti”, rekao sam.

8.

“Nekad sam bila gangsterica”, rekla je Pjesmarica.

“Ali više nisam.

Više ne”, rekla je Pjesmarica.

Pa je tako “Sayonara, Gangsteri” moje ime.

II “Prestani, jednostavno prestani!”

Jednom, samo jednom sam susreo gangstere.

Bio sam u banci.

Sjedio sam na sofi, čitao novine i gledao sapunicu.

U sapunici se par, koji je na početku bio zaljubljen, na kraju razišao, muškarac i žena koji nisu bili zaljubljeni na početku, zaljubili su se ili su prošlu tu fazu i prekinuli na kraju, a glavni lik se ili pronašao ili izgubio, ili u parku ili dok je sjedio za stolom i pisao pismo, trudna junakinja je ili plakala ili bila zbunjena ili u krizi ili ju je ostavio dečko ili je ona ostavila njega, i kad god bi počela seksi scena kamera bi uvijek prebacila fokus na zavjesu ili kvaku na način koji je podsjećao na samožive zablude shizofreničara.

Baš sam bio izgubio djevojku i posao. Sve što sam imao bile su novine koje sam čitao i sapunice koje sam gledao, dok sam sjedio na sofi u toj klimatiziranoj banci.

Dok sam putovao do banke, pola likova u sapunici je umrlo, a druga polovica je ili izgubila razum, ili su postali romanopisci, ili su došle do točke kada ih više ništa nije moglo uzbuditi osim čarapa djevojčica iz osnovne škole. Zaželjevši mi zbogom iza ekrana, svi su ti likovi nestali.

Buknula su tri velika rata, počelo je dovoljno manjih ratova da bi ispali iz kamiona, došao je vrhunac, novi sponzori su došli i otišli, zagonetna ljepotica koja je zadivila milijune muškaraca pogledala je ravno u mene i prošaptala, “Ako želiš voditi ljubav sa mnom, kupi ovo sjenilo!” i tada je stigla nova hrpa likova.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Prevedeno iz engleskog izdanja Sayonara Gangsters, Vertical, New York, 2004. Oprema teksta redakcijska.

A sada nešto sasvim drugačije: roman Sayonara, gangsteri Genichira Takahashija. Imenica “roman” sa sobom donosi asocijacije i očekivanja, ali osim opće fizičke stvarnosti – uvezane i numerirane stranice papira, većim dijelom ispisane riječima – Sayonara, gangsteri, nema ništa zajedničkog s onime što obično čini roman. To nije eksperimentalno pisanje, jer nema eksperimenta. Samo se razlikuje od onoga na što smo naviknuti. Sadržaji, labavo povezani postmodernistički dijelovi koji se razlikuju po tonu i temi. Ima svega – od učene, međuzvjezdane, šašavosti Douglasa Adamsa do neugodne, ego-manijakalne, popkulturne pompoznosti Marka Leynera.

Vaše uživanje u toj knjizi ovisit će o vašem apetitu za prekrasne besmislice u stilu Edwarda Leara, besmislice koje su slatko prekrivanje za melankoliju otuđenosti. Iako je teško bilo što određeno reći, društvena smušenost i nepostojanje identiteta sigurno su glavne teme knjige. Nazire se i prikrivena anksioznost, strah, jer ne znate što se od vas očekuje, koje su vaše dužnosti, tko su ljudi u vašem životu, čak ni vaše ime. To su strahovi koje bi netko mogao osjetiti ako pokuša glumiti i pretvarati se u  neprepoznatljivu svijetu. Knjiga je prožeta zloslutnim negodovanjem i mučnim razočaranjem u druge. Na to koliko će vam se Takahashijev svemir činiti zanimljiv jako će utjecati razina do koje sramota tjera vaše dlanove na preznojavanje i kvaliteta trave koju pušite dok čitate.

Zanimaju vas gangsteri? U uvodu Sayonare nalazi se naslov iz The New York Timesa – kad bi barem bio istinit – “Jednog za drugim, poput čunjeva za kuglanje, predsjednike Sjedinjenih Država ruše gangsteri.” Ta riječ gangsteri zaslužna je za velik dio uzbuđenja u knjizi. Kada gangsteri nešto učine ili kažu, čovjek obično sluša, a ipak naziv gangster je proizvoljan. Nema razloga da se ta knjiga ne bi mogla zvati Sayonara, proizvođači softvera ili Sayonara, prodavači u Wal-Martu. Gangsteri imaju strojnice, ali bi isto tako mogli mahati sjekirama krovopokrivača ili lopaticama kuhara brze hrane. Prtljaga koju čitatelj donosi u jezik – Gangsteri! Strojnice! – čini stvari dovoljno napetima da ostanete budni.

Kada se gangsteri konačno pojave ispituju pripovjedača, a neizravno i autora, o značenju i svrsi njegove škole poezije. Drama Samuela Becketta Eleutheria na sličan način prekida narativnu stagnaciju – dotad neviđenim likom zvanim Kineski mučitelj koji stiže iz publike i počne sakatiti likove iz drame, zahtijevajući da mu kažu što je bit drame. Mučitelj ne dobiva nikakve zadovoljavajuće odgovore, ali je publika barem privremeno zadovoljena time što ima takvog iskrenog meta-tekstualnog zagovaratelja razumljivosti. Poput Kineskog mučitelja, pak, gangsteri iz Sayonare neučinkoviti su pristaše i brzo ih obuzme uzbuđenje događaja bez zapleta.

Na kraju, Sayonara, gangsteri dovoljno se razlikuje od konvencionalnih proznih djela, pa je ne samo teško suditi o njezinim vrijednostima, nego i odlučiti o kriterijima prema kojima bi se trebala ocjenjivati. Ostavlja li knjiga neki emocionalan učinak? Ne, osim ako ne plačete dok gledate televizijske reklame. Je li sama po sebi uspješna? Zabavna? Pisanje se čini stručno izvedenim – nije lijena imitacija, nije dadaizam, a ipak je toliko razigrana da vam počne ići na živce. Čitanje te knjige je kao dijeljene male sobe s maničnim mačićem. Čini se da knjigu Sayonara, gangsteri najviše zanima da bude zabavna sama sebi, te se radnja događa prema njezinim privatnim pravilima. Samo vi možete odlučiti vrijedi li pročitati taj ćudljivi roman, je li  kralj odjeven, zna li on to i je li to uopće važno. (Damien Weaver)