O bolesti u umjetnosti i umjetnosti u bolesti
Boris Vrga, književnik i pulmolog, autor desetak stručnih i znanstvenih radova iz područja medicine, šest pjesničkih knjiga, bio je urednik tri časopisa, član je nekoliko liječničkih i književnih društava i udruga, a do sada je objavio i deset likovnih monografija. Uz to, pisao je za enciklopedije, leksikone, autor je nekoliko predgovora i pogovora književnim djelima i tridesetak kataloških tekstova za likovne izložbe.
Patografski pristup djelu Njegova posljednja knjiga Tuberkuloza i likovnost na specifičan način obrađuje utjecaj bolesti na umjetničko stvaralaštvo i predstavlja svojevrstan medicinsko-umjetnički pregled hrvatskog modernog slikarstva, jedinstven na ovim područjima. Iako se u svojim povijesno-esejističkim Uvodnim napomenama ograđuje od formalnih interpretacija: “Kako nisam formalno povijesno – umjetnički školovan, to bi mi povjesničari umjetnosti, principijelno sukusirani na apriorno estetički vid interpretacije likovnog djela, mogli zamjeriti laicizam u ovoj materiji”, Vrga u svojim analizama zalazi u prostore tumačenja koji nisu dostupni prosječnom povjesničaru umjetnosti, tako pružajući nove mogućnosti čitanja likovnih djela. To mu, dakako, omogućuje njegovo obrazovanjem stečeno znanje iz medicine, kao i samoobrazovanost na području povijesti umjetnosti. To ne znači da Vrga izostavlja književnopovijesne okolnosti i ostale sociokulturne utjecaje koji su djelovali s pojavom tuberkuloze.
U već spomenutim Uvodnim napomena autor donosi kratku povijest tuberkuloze s imenima i datumima važnima za njezino liječenje i samu njezinu pojavu, koju potom kontekstualizira u prostor moderne kulturne, napose umjetničke, hrvatske povijesti. Time objašnjava svoju metodologiju rada i komparativni modus agendi, koji sam autor naziva “patografskim pristupom u interpretaciji umjetničke produkcije”. Na neki način, objašnjavajući svoj pristup problematici umjetničke interpretacije, Vrga kritizira ustaljenu povijesnoumjetničku praksu koja pristupa ispitivanom umjetničkom djelu tražeći samo “formalne vrijednosti likovnog jezika”, a iz vida gubi one druge faktore i okolnosti, kao što je primjerice bolest, a čija su međudjelovanja utjecala na morfologiju umjetničkog djela i čije čitanje pruža nove, dosad možda neistražene vrste gledanja i doživljaja jednog djela.
Bolest u umjetnosti Bolest, koja čovjeka prati poput sjenke i postaje dijelom njegova bića, utječe na ljudsku svijest i doživljaj subjektivne stvarnosti, čime ostavlja svoje tragove ne samo na umjetničkom izrazu bolesnika, a posredno time i na društvo i okolinu u kojoj umjetnik/bolesnik djeluje, već ta bolest svojim naoko kolateralnim snagama sudjeluje u stvaranju povijesnog imaginarija, u ovom slučaju, modernog hrvatskog slikarstva. Kao liječnik specijalist za plućne bolesti, Vrga uzima tu hipotezu kao polazišnu i oživotvoruje je kroz 14 patografskih portreta slikara oboljelih (i nekih umrlih) od tuberkuloze. Portreti su redom: Slava Raškaj, Miroslav Kraljević, Milan Steiner, Tomislav Kolombar, Kornelije Tomljenović, Juraj Plančić, Ignjat Job, Ivan Ettore, Gabro Rajčević, Antun Mezdjić, Ivo Šebalj, Ljubo Ivančić, Gašpar Bolković Pik i Hrvoje Šercar.
Svaki od portreta koje Vrga donosi, uz reprezentativne reprodukcije djelâ pojedinih autora, sadrži i pet poglavlja koja opisuju suživot bolesti i umjetnosti: Životopis – donosi osnovne biografske podatke, Slikarstvo – o autorovu stvaralaštvu, Povijest bolesti – stručni i dokumentirani medicinski podaci o autorovoj bolesti, Osvrt na povijest bolesti – razvoj i znakovi bolesti te Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo – ogledanje bolesti u djelima autorâ. Upravo u posljednjim poglavljima autor interpretira likovna djela koristeći se svojim znanjima o prisutnosti i razvoju tuberkuloze kod slikarâ. Lagano secirajući pojedina djela svojim oštrim skalpelom, kao da im vadi zaražena plućna krila, Vrga pronalazi one psiho/patografske motive iznad (i ispod) samog platna. U toj se likovnoj sectio anatomica umjetničko djelo, sa svim svojim razinama i značenjima, pokazuje kao jedna dinamična struktura, a ne tek zbroj “formalnih vrijednosti likovnog jezika”.
TBC slikari Čitajući portrete gotovo je nemoguće zanijekati postojanje neke mistične povezanosti između tuberkuloze i umjetnosti. Već prvih nekoliko portreta naočigled ukazuje na neke zajedničke simptome među slikarima: Raškajeva umrla s nenapunjenih 29 godina života kao “najsjajnija akvarelistica hrvatskog slikarstva”; nesvrstani student iz Hrvatske škole Miroslav Kraljević umire u 28.; karizmatični i grbavi Milan Steiner umire u 25.; ili grčeviti Koprivničanac Tomislav Kolombar koji umire s napunjenih 20 godina života.
Boris Vrga donosi i dva popisa s ukupno pedesetak imena: abecedni popis hrvatskih umjetnika koji su bolovali od tuberkuloze te popis hrvatskih likovnih umjetnika koji su bolovali i umrli od tuberkuloze. Time se potiče čitatelj da i u djelima tih ponuđenih autora sam potraži uočene topose i otkrije utječe li zaista predznanje o smrti na umjetnikov izričaj i, ako da, na koje načine?
Uz osnovnu biografsku faktografiju, portreti donose i neke izvorne dokumente kao što su zabilješke pojedinog autora o njegovoj bolesti, njihovi dnevnici ili pisma i korespodencije. Također, može se naići i na neke zanimljive artističke pikanterije, priče i anegdote povezane s bolešću. Uspoređujući 14 izabranih autora i njihove biografije, uočavamo neke topose odnosno, slične simptome – primjerice, svaki od autora je, usprkos relativno kratkom vijeku života, ostvario izniman, cjelovit i značajan opus. Vrga promišlja o tome: “Kako to objasniti drugačije negoli predosjećajem bliske smrti i strahom od horror vacui, mišlju (možda i heretičkom) po kojoj je smrt u njima na stanovit način bila programirana i dovodila ih do preuranjene kreativne zrelosti, prisiljavala ih da život sagledavaju drugačijim očima i u grozničavom ritmu dovrše svoje umjetničke zamisli”.
Stručno i znanstveno djelo Stoga, listajući ovu monografiju neizbježno nailazimo na slična pitanja koja se tiče fenomena odnosa bolest/umjetnik: je li preuranjena smrt zaista dovela do ubrzanog umjetničkog odrastanja i bi li umjetnička djela nekih slikara nosila značenja drugačija od onih koja mi poznajemo danas, da je autor bio zdrav? Odgovore iznalazimo sami, koristeći se Vrginim sustavnim i kritičkim instrumentarijem.
Monografija nudi i kratku biografiju autora Borisa Vrge uz nekoliko fotografija mjesta, događaja i važnih trenutaka iz Vrgine liječničke i književne karijere. Također, priložene su i dvije izdavačke recenzije u kojima Ivica Vučak smatra kako je Tuberkuloza i likovnost edukativno štivo korisno mnogim socijalnim skupinama, a Tonko Maroević zaključuje: “Vrlo zanimljiva i pertinentna studija Borisa Vrge otvara nove uvide u niz likovnih opusa, pisana je razložno i dokumentirano te je ozbiljan prilog strukama i znanosti”