Sedmorica protiv Tebe ili zaljubljenih kauboja?

Što nas to ponekad nagoni u (ne)moguće misije uspoređivanja naizgled neusporedivih pojava, događaja ili djela koja se nazivaju umjetničkima? Odgovor bi se moglo potražiti u motivima koji pokreću ideje koje u realizaciji prenose ili pak, u nepoželjnom slučaju, ne prenose određenu poruku. Ključ je dakle na dohvat ruke i može se otkriti već i blažom intuicijom, ako pretencioznost pokušaja prenošenja poruke ne zamagli samu poruku. Vođena aktivističkim erosom, uz rizik da i sama zazvučim pretenciozno, u onome što slijedi osvrnula bih se na dva usporediva djela i (ne)uspjeh prenošenja poruka njihovih autora.

Mogu li se sedmorica boriti protiv Tebe, a u isto vrijeme voditi bitku i s dvojicom kauboja, protiv kojih je ionako cijeli svijet?

Na obje predstave sjedila sam u zadnjem redu, u mraku i tišini, i čekala. Na obje predstave došla sam relativno (ne)informirana, dovoljno da im se prepustim i iskusim ih “neposredno”. Određene predrasude su, naravno, uvijek uključene, to ne treba skrivati. Možda je – pitam samu sebe – forma ovih dviju predstava utjecala na formiranje mojih dijametralno suprotnih emocija i stavova? No, u svakom slučaju, emocije su i kod jedne i kod druge bile intenzivne, bilo da se radilo o šoku i nevjerici, prihvaćanju i odbijanju ili o ambivalentnosti i mirenju sa situacijom.

Sedmorica protiv sedam (tj. osam)

Predstava Sedmorica protiv Tebe, nakon uvodnih, smirujućih, koliko i ironično kontekstualiziranih tonova Antonyjeve pjesme Hope There’s Someone, počela je sugestivnim, imperativnim, gotovo nasilnim pokušajem dijaloga glavne glumice s publikom, repetitivnim dominantnim i zastrašujućim ali besciljnim pitanjem: Can you feel it?. Ne znam koliko je to trajalo, koliko je puta glumica ponovila to pitanje. Čekalo se da radnja krene. Znalo se da redatelj hotimice sugerira njezin “zastoj”. Gledajući glumicu razmišljala sam kako je važna energija komunikacije; s jedne strane, u kontekstu prenošenja poruke, a s druge strane, u želji za povratnom informacijom. Svaki imperativ izaziva prvenstveno negativan efekt – odbijanje, a potom i smanjenu zainteresiranost za predmet zahtjeva.

Žene na sceni, njih sedam – u stvari, 7+1 – izazivale su tjeskobu tako ugurane u uvijek nezahvalan odnos moći i nemoći. Iako je predstava, udaljavajući se od Eshilova predloška, imala namjeru propitati mogućnost suspendiranja onih praksi koje konstituiraju političku svakodnevicu, njome normiranu komunikaciju i njezino simplificirano moraliziranje, meni se postavilo jednostavno, ali za koncept predstave važno pitanje: zašto su (opet) žene na sceni izazovno obučene, zašto su uopće tako obučene i zašto kombinacija tih kvazi-izazovnih polukombinezona naglašeno ugrožava tijela i egzistenciju likova? Vjerojatno u svrhu prenošenja neke poruke. Ali izostanak manje ili više eksplicitne kritike ponukao me da pomislim: ne, dosta je toga, teško ću se s time pomiriti! I dok glavna glumica dramatično izgovara tekst, urlajući komunicira s golišavom sedmorkom, uspostavlja vlast i autoritet – gle čuda! – njih sedam erotiziranih vojnikinja (poput Laibachovih back-vokala) poslušno se baca na posao, pravi ženski posao, te peru i lašte po pozornici. Kako bi poslušnice zadovoljile autoritet vođe (iliti voditeljice), pribjegavaju rodno ispravnim ulogama, ide prema očitim spolno pripadajućim funkcijama. Rodno normirano, seksualno uzbudljivo…

Kako se isprepliću priče, tako žene sve više muški odrađuju uloge, testosteron im se pojačano luči ili barem sve skupa tako izgleda. Dobronamjerno gledajući, autorova bi se namjera mogla, iako u tragovima, shvatiti kao kritika muškocentrične militarizacije nasuprot ženskoj mirovnoj politici. No, ono što redatelj kao autor ne uviđa (ili barem to ne pokazuje) jest činjenica da bi takva kritika trebala ciljati na radikalnu promjenu sustava, a ne na ironiziranje putem puke zamjene uloga spolova. Niti su žene miroljubivije od muškaraca, niti su muškarci manje miroljubivi od žena, niti je u tom slučaju kombinatorika uopće bitna. Bitan je patrijarhalni model kao takav, pa i njegov militantni segment koji je u ovom slučaju opet stereotipno prikazan. U predstavi su, nažalost, svjesno ili nesvjesno, žene opet postavljene kao objekti provođenja nečijih tuđih ideala, daleko od bilo kakva propitivanja modela koji onemogućuje ravnopravnost. Ne želeći imputirati autoru sljepilo za te probleme, moram reći da se notu takve kritike ipak nije moglo zapaziti. Ali, još i više od toga, na koncu je ostao dojam nejasne poante, isprazne (re)interpretacije, dojam da je autor predstave imao namjeru da puno toga kaže, iako je na kraju ostala samo stereotipna magla… U knjižici predstave piše: Kroz problem identiteta kao pretpostavke za elaboriranje i realiziranje političkog interesa ova predstava ulazi i u polje kazališne reprezentacije i njezinog kompleksnog odnosa spram političke reprezentacije... Nakon predstave ovo zvuči kao zavodljiva pretencioznost, koja možda ne govori ništa o samoj ideji, ali svakako govori o njezinoj realizaciji.

Iz aktivističke perspektive (napominjem da ovdje govorim kao aktivistica, a ne kao teatrologinja!), čini mi se da je ključ umjetničkog djela povezivanje sadržaja i izvedbe s društvenim pitanjima, efekt izvedenog u društvenom kontekstu. Proces kroz koji prolazi ideja od svoga začetka do realizacije teatrološko je pitanje, ali rezultat također ne smije biti zanemaren. Na nesreću, čini mi se da se predstava Sedmorica protiv Tebe zaplela u mrežu pretencioznosti, s krajnje anti-motivirajućim rezultatom, za razliku od jednog holivudskog djela koje, iako također tematski vrlo zahtjevno, svojom jednostavnošću pokreće mnogo toga.

Dvojica protiv svih

Priču o dvojici kauboja, tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća, krenula sam pogledati jedne ugodne večeri, noseći sa sobom veliku skepsu, ambivalentna očekivanja, pa i predrasude. Bojala sam se holivudskog filma o ljubavi dvojice muškaraca, progovaranja o (ne)heteronormativnim odnosima u ozračju visokoprofitne industrije koja teško krši ustaljene konvencije. Napeta, u očekivanju trulih stereotipa, bila sam spremna na razočaranje. Ali…

Radnja filma krenula je spontano, ritam i ton glazbe pretakali su se i u slike, priča se bezbolno uhodavala. Odmah mogu reći: jedna od nekoliko najljepše opisanih ljubavnih priča ikad. Glavni likovi pojavljuju se u neveselim životnim okolnostima, svaki iz svojih razloga bježi u loše plaćeni posao, u kojem je od sukobljavanja s vremenskim (ne)prilikama daleko važnije sukobljavanje s vlastitim demonima iz prošlosti u predstojećoj civilizacijskoj osami. Prepušteni razmišljanjima o životu koji nisu sami birali, međusobnom upoznavanju i dugim razgovorima u mačističkom alkoholnom obrascu overdosea, ta dvojica muškaraca, dotad neznanaca, polako isprepliću svoje živote, daleko od heteronormativnih pogleda, te otkrivaju spontanost zabranjenih modela komunikacije i bliskost koja im je cijeli život bila omeđena birtijskim zidovima između kojih je sve osim pijanih prepričavanja muško-ženskih ljubavnih zgoda i uspjeha na rodeu bilo zabranjeno. Ennis i Jack polako otvaraju vrata svijeta neposrednosti, polako se prepuštaju potpunoj iskrenosti koja je dozvoljena i može se provoditi samo duboko u šumi ili na proplanku daleke planine Brokeback. Njihova usamljenost i zatvorenost slomljena je dijelom i pokretačkom snagom pejzaža na kojima bismo svi zasigurno otkrili neki skriveni dio sebe. Događa im se ljubav: toliko nepoželjna i neostvariva s obzirom na kontekst, ali toliko izvorna i stvarna… Prvi, iskreni i ničim osim njima dvojicom obilježeni impulsi pretvaraju se polako u borbu s vjetrenjačama homofobije i autohomofobije. Sigurnom rukom scenarističko-redateljske ekipe, cijeli proces ove transgresije prikazan je fantastično, na način koji, s utopističkim očekivanjima, predstavlja podlogu za vjerovanje u mogućnost destereotipizacije iznošenja kontroverznih tematika. Tim više što je ovaj rezultat dosegnut u Hollywoodu. Za mene u Planini Brokeback nema ništa neobično niti kontroverzno, to je samo običan ljubavni film, kaže redatelj Ang Lee.

Leejevo djelo, temeljeno na priči E. A. Proulx, nuka gledatelja/icu da istraži i drugu stranu autorove ideje i pokretačke snage, odakle izvire, čemu teži… Leejevo djelo senzibiliziranima danima ne da mira, na javi i u snovima u kojima se pojavljuju sekvence viđenoga. Bez ikakve sumnje, mogu reći da je film Brokeback Mountain ispunio svrhu, nadajući se da se to ne odnosi samo na zahtjevnu, aktivističku publiku, na one koji se svakodnevno bori s vjetrenjačama. Naravno, nakon odgledanog filma, ostaje pitanje mijenja li se društvo, je li se od šezdesetih do danas išta promijenilo i hoće li ovaj film išta promijeniti. Priča o zabranjenoj ljubavi od prije pola stoljeća postavlja pitanja i o patrijarhalnom i mačističkom modelu danas.

Dvojica protiv sedam (tj. osam)

Dvojica junaka filma Brokeback Mountain izolirana u divljini, ali suprotstavljena cijelom svijetu, mnogo jasnije govore o bitnim stvarima nego onih sedam ili osam koji, usred kaotičnih zbivanja, pokušavaju reći nešto o tom kaosu. Ono zbog čega filma Brokeback Mountain maestralno uspijeva u svojoj nakani jest iskrenost u prilaženju temi, jednostavnost osnovne misli, ideje, poruke, osjećaji koji su nam svima kao ljudima bliski: želja za ispunjenošću, želja za davanjem i primanjem ljubavi, sloboda koju nam u biti nitko ne može oduzeti ako si je ne oduzmemo sami. S druge strane, veličina ambicije kod predstave Sedmorica protiv Tebe kao da je učinila nejasnom intenciju autora, srž ideje koja je u početku možda i bila dobra. Sedmorica protiv Tebe i Brokeback Mountain, dva naizgled dijametralno suprotna djela, tako se susreću u zajedničkom horizontu, a njihove zajedničke komponente, na koje sam nastojala ukazati, vrijedne su razmatranja. Ljudski, suviše ljudski elementi u jednom su djelu nepravedno i nespretno, a u drugom briljantno prikazani i iscrpljeni. Govoreći o ovom drugom, treba reći: odigrani su usprkos vječito lošim holivudskim klimatskim uvjetima, koji lako mogu utjecati i na ideju i na kvalitetu djela.