Seksualna želja i strahovanje

Predivna nova knjiga Samuela Delanyja Dark Reflections nešto je poput inverzije njegove “pornotopijske” knjige poput The Mad Man ili metapornografske poput Phallosa. Jer Dark Reflections pripovijeda priču o crnom gej pjesniku Arnoldu Haweyju, koji se ne može pomiriti (dok ne bude previše prekasno) sa svojom seksualnošću i čiji seksualni život slijedom toga uglavnom ostaje nekonzumiran. To je isto tako knjiga i o mnogim drugim stvarima: ironijama i razočaranjima književnog života, sumnjivoj prirodi izdavačke industrije, krajnje marginalnom statusu pjesnika (i poezije) u suvremenom američkom društvu kao i o načinu na koji se rasa križa s rodom i seksualnošću. A također je o usamljenosti, ludilu i nužnosti mirenja s vlastitom smrtnošću. No, najoštriji fokus knjige je na seksualnoj želji, te na strahovanju.

Pretpostavljam da je jadikovanje za polu-proživljenim životom samo po sebi neka vrsta književnog žanra. No, Delany, kao i uvijek, ima jedinstveni pogled na ono što bi se moglo činiti uobičajenom temom. Jer Arnold nije “gušen” u bilo kojem psihoanalitičkom smislu te riječi. Cijelo je vrijeme sasvim svjestan svojih želja; i ne odriče ih se, koliko god ih se najprije bojao, a poslije je izmučen izglednošću pokušaja da se ponaša prema njima. “Unutarnja homofobija” također nije baš točan pojam za Arnoldovo stanje. On ne mrzi samoga sebe, ne mrzi ono što jest, niti osjeća da ga vode porivi koje se ne usuđuje priznati ili za koje misli da će ga osuditi. On se samo osjeća, pa, nelagodno: nelagodno u javnom priznavanju svoje homoseksualnosti u vrijeme kada je to zaista opasno; a poslije, kada postojanje aktivne (a ponekad i aktivističke) javne gej kulture nudi određenu obranu od tih opasnosti, osjeća se nelagodno u proživljavanju svog života u javnosti, kao neke vrste spektakla.

Arnolda se također ne može dijagnosticirati kao nekoga kome manjka hrabrosti da živi potpuno – na način T. S. Elliotova Prufrocka: “Usuđujem li se pojesti breskvu?” (a sjetite se da je i sam Eliot bio neka vrsta prikrivena slučaja). Umjesto toga, na trenutke je Arnold (ako išta) pretjerano velikodušan i impulzivan, kako je prikazano u srednjem dijelu ovoga trodijelnog romana (kreće se unatrag u vremenu, od početne priče o Arnoldovoj srednjoj i starijoj dobi, do zaključnog odlomka koji se vraća u njegovu mladost, njegovim formativnim iskustvima, njegovom seksualnom buđenju). Srednji dio sadrži neke od najbolnijih zapisa čitave Delanyjeve karijere: pripovijeda kako se Arnold pristaje oženiti mladom bjelkinjom beskućnicom koju jedva poznaje i koja je (kako se ispostavlja) zaista luda – ili je dovedena do ludila, kako “pravi američki proizvodi” uvijek i jesu (da citiram jednog drugog velikog američkog pjesnika). Posljedice tog impulzivnog, ali ne i seksualnog braka kobne su – iako također pružaju materijal za velik dio Arnoldove najbolje poezije. Umjetnost je često hranjena užasom i tragedijom, iako zasigurno ne “iskupljuje”, ne “oplemenjuje” niti “nadoknađuje” takvu tragediju.

Propušteni susreti

Ako išta, Dark Reflections je knjiga o tužnim posljedicama ogorčene samosvijesti – iako, suprotno tradicionalnim (devetnaestostoljetnim) obradama te teme, problem nije svojstven baš samosvijesti, nego je određen svojim socijalnim, kulturnim i političkim okolišima. Arnold je hiper-svjestan i toga da je gej, i toga da je crn, u Americi, a i diskriminacije koja se obično povezuje s oboje. To je samo još naglašeno činjenicom da je obrazovan i profinjen i osjećajan – što je stereotip često pripisivan gej muškarcima, i upravo suprotan stereotipu često pripisivanome crnim muškarcima i ženama. Knjigu proganja zlobna rasistička primjedba koju je iznio Wallace Stevens na banketu za Pulitzerovu nagradu 1950., reagirajući na osvajanja nagrade za poeziju knjige Gwendolyn Brooks; Delany piše u zaključnoj Povijesnoj bilješci da je ta primjedba “refren ne samo u čitavoj ovoj priči, nego i u umu bilo kojeg crnog pisca/spisateljice koji razmišlja o mogućnosti da bude nagrađen ili priznat u Americi”.

Zapravo, Arnold je zaokupljen pitanjem priznanja; donekle tašto i pompozno sklon je zamišljati sebe kao objekt pomnog proučavanja budućeg biografa, što je posljedica i nagrada za to što je postao slavan kao pjesnik. No, naravno da pjesnici u današnjoj Americi ne postaju slavni – i Arnold se mora suočiti s činjenicom da su njegova djela objavljena samo u malim izdanjima, uglavnom kod malih nakladnika, i da ih se općenito ne može naći u bilo kojoj knjižnici. U doba svoje starosti – opisanome u prvom dijelu knjige – Arnold je siromašan i uglavnom bez društva i prijatelja. Tako je usamljen da mu čak sasvim promiče 11. rujna (unatoč tome što živi na Manhattanu, ali nema ni prijatelja ni televizije, pa ne doznaje za napade sve do sljedećega dana). Godinama prije, kako je prepričano u završnom poglavlju romana, Arnoldu isto tako promiču “pobune” u Stonewallu ili protesti 1969. – bio je stalni posjetitelj tog bara prethodne godine, ali u cijelosti propušta događanja koja su Stonewallu dala njegovu povijesnu važnost. (Međutim, Delany nas podsjeća da je Stonewall bio uglavnom “bar crnih i Hispano gejeva” – što je činjenica koja se često ispušta iz službenih gej povijesti.)

Osjećaj “propuštenog susreta” ključan je za Arnoldovu povijest i najbolji je ključ za njegov neuspjeh da živi život kakav je mogao živjeti. U posljednjoj trećini knjige, vidimo Arnolda u Stonewallu, s crnim, gej muškim prijateljima i barem osjećajem zajednice u nastajanju; ali, takve za koju se čini da nestaje kako Arnold stari. A knjiga završava prosvjetljenjem koje je i estetski i erotski važno: vraća Arnolda natrag do ključne točke preokreta, iz ranog razdoblja odraslosti, kada su se (razumljivi) strah i ogorčeni osjećaj izolacije pokazali snažnijima od želje, postavljajući ga na put njegove kasnije usamljenosti i frustracije. To je gotovo sartrovski trenutak egzistencijalnog izbora: i Arnold donosi “pogrešnu” odluku, osuđujući samoga sebe na kasniju nelagodu i neslobodu. Kao da je Arnoldu ponuđen pogled na dilejnijevsku “pornotopiju” – ali je njome bio pretjerano prestrašen, u društvenoj klimi pedesetih daleko drukčijoj od one boemske koju je sam Delany (kako je prepričano u njegovim memoarima The Motion of Light in Water) pronašao svega nekoliko godina poslije u East Villageu. U svakom slučaju, Arnoldovo estetsko-erotsko prosvjetljenje, s kojim knjiga završava, obnavlja prošlost u gotovo prustijanskom smislu – ali (drukčije nego kod Prousta) da je time ne iskupljuje. Upravo se propušteni susret vraća, sa svojim stvarnim osjećajem mogućnosti i nade, ali i sa smrtnom sviješću da su ta mogućnost i nada protraćeni.

Obilježenost drugima u najdubljoj intimi

Već sam i prije pisao o tome kako Delany, gotovo jedinstveno među piscima posljednje polovice 20. stoljeća (ili dulje) predstavlja viziju seksualnosti i seksualne “neumjerenosti”, uključujući i stvarna tjelesna trošenja i projekciju, onkraj mogućnosti, ekstravagantnih seksualnih fantazija, što ipak nije organizirano oko zamornih tema “transgresije” i “nemogućnosti”. U Dark Reflections, Delany zapravo piše korelacijski o poricanju takve vizije ili neuspjehu da je se ostvari, što ipak nije organizirano oko uobičajenih tema histerične represije i puritanske žeđi za osporavanjem (ili oko “opscenog nad-jaova užitka”) s kojima su slobodoumni mamili svoje suparnike posljednja dva stoljeća. To ne znači samo reći (prilično očito) da Arnold nije T. S. Eliot, nego znači i zabilježiti koliko je duboko osobno implicirano u nadosobnom ili socijalnom. To ne znači da je sebstvo generičko, stereotipno, samo popratni proizvod ili epifenomen ili pak strukturalni učinak neke vrste socijalnog “uvjetovanja” ili (nešto sofisticiranije) “kodiranja”; nego prije da je najdublja pojedina, privatna i nedjeljiva dubina nečijeg vlastitog bića mjesto gdje je čovjek najdublje obilježen svojim vlastitim susretima s drugima (i slučajnim, osobnim susretima, i općenitijim društvenim koji su povezani s prioritetom roditelja, jezika, običaja i predrasuda itd.). Ta vrsta prethođenja ne može biti stvarno opisana bilo sartrovskim pojmovima bića osuđenog na slobodu, bilo lakanovskim pojmovima velikog Drugog – iako se obje te teorije odnose na njezine aspekte.

Dark Reflections nam zaista nudi profinjeno izvješće o postanku i održavanju subjektivnosti, i o tome kako stvari poput roda, seksualnosti, rase i klase utječu na nju na najdubljoj razini (bez da je time i “određuju”) – osim što ta teorija ne može biti apstrahirana iz slučajnosti i osobitosti samoga Arnolda Hawleyja, fiktivnog protagonista koji je, u Delanyjevoj narativnoj konstrukciji, utjelovljuje i projicira. Što je, naravno, ono što čini knjigu djelom fikcije a ne teorije, nečega što je veće od onoga čega je primjer i nesvedivo na nj – što je, mislim, ono što zaista tražimo u velikim djelima fikcije.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole