Seksualne zarade tinejdžerica

“Moja pica vrijedi 600 dolara. To je prilično laskavo.” To je komentar prijateljice gospođice Alice Yamada koja se bavi enjo-kosaijem. Enjo-kosai poznat je kao pojava da tinejdžerice izlaze sa sredovječnim muškarcima i zauzvrat dobivaju novac. Definicija “izlaženja” u ovom kontekstu varira od razgovora s njima u nekom kafiću, do spolnog odnosa, a neke ih djevojke čak i prevare i ukradu im novac. Gđica Yamada nije uključena u enjo-kosai, ali neke njezine prijateljice išle su do kraja i još se time bave kao honorarnim poslom. Gđica Yamada kaže da ona nema tako mnogo novca u usporedbi sa svojim prijateljicama koje imaju beepere i mobitele kako bi mogle nazvati svog “taticu”, ali ona kaže da enjo-kosai nije ispravan način zarađivanja novca i nada se da će se njezine prijateljice prestati time baviti. Gđica Yamada je analizirala čimbenike koji navode tinejdžerice da uđu u takav posao. Ona okrivljuje japanske medije, a onda i odrasle u Japanu. Također opisuje što njezine prijateljice misle o enjo-kosaiju.

Da bismo dopunili Yamadinu analizu, moramo objasniti da postoje mnoge vrste enjo-kosaija. Također, razlozi za bavljenje njime razlikuju se od djevojke do djevojke. Neke se djevojke odlučuju za enjo-kosai da bi riješile svoje probleme, a druge se njime bave samo da bi zaradile više džeparca. Na žalost, kada govorimo o enjo-kosaiju naginjemo stereotipu, što dopušta samo površnu kritiku. Iako se tinejdžerice uključene u enjo-kosai općenito smatra neobrazovanim osobama koje degradiraju japansko društvo, njihovo donošenje odluka pokazuje da su te djevojke očvrsnule kako bi ostvarile svoj idealan život.

Kriza obitelji

“Biti tinejdžer u Japanu znači voditi vrlo skup život”, gđica Yamada ispravno zaključuje, i tu vidimo prvi glavni razlog za enjo-kosai: potreba mnogih djevojaka da vode “normalan život”. Mediji povećavaju “potrebu” tinejdžera da se odijevaju i izgledaju poput glumaca i pjevača na televiziji. Iako nam možda ne nedostaju osnove potrebne za život, želimo sve više i više i razumijemo da je to normalno. Na primjer, iako sebi ne možemo priuštiti skupocjene torbe poznatih marki, osjećamo da bismo ih trebale imati – inače nam se naši životi čine lošijima od prosječnih. Gđica Yamada krivi medije za taj problem, i mislim da ima pravo. Kada pogledamo časopise namijenjene djevojkama tinejdžerske dobi, oni uvijek imaju stranice s proizvodima poznatih robnih marki kao što su torbe, modni dodaci i slično, te često prikazuju marke odjeće koju nose neki popularni modeli. Slično tome, na televiziji vidimo mnogo reklama za kozmetiku. U Japanu mediji imaju tako velik utjecaj na naš život da se čak i naš način razmišljanja pod njihovim utjecajem može lako promijeniti.

Mediji pridonose problemu zato što se ne odnose jednako prema svim vijestima. Na primjer, kada razmišljamo o gradnji nuklearne elektrane, mediji se usredotočuju na opasnosti koje ona donosi i opasnosti za lokalnu zajednicu, ali rijetko preporučuju dobrobiti nuklearne energije. Nakon što pogledaju emisiju, gledatelji će se vjerojatno protiviti gradnji, ali njihovo bi se mišljenje moglo promijeniti kada bi mediji objasnili našu situaciju (Japanu nedostaju prirodni izvori i treba nam nešto umjesto njih) i prednosti nuklearne energije. Koristeći se efektnim scenarijima i popularnim zvijezdama, mediji su uspjeli podići gledanost. Na tinejdžere posebno lako utječu mediji. Uvijek su željeli nešto novo i cool. Pokušavaju se odijevati i izgledati poput slavnih zvijezda, što povećava njihovu potrebu.

Bez osjećaja krivnje

Kao drugi čimbenik, gđica Yamada ističe odrasle ljude u Japanu. Smatra da “Japan prolazi kroz degeneraciju morala i etike nakon što se cijela nacija posvetila pretvaranju u jaku gospodarsku silu. Djeca su bila ostavljena da se brinu sama o sebi jer su odrasli bili prezaposleni zarađivanjem novca i, kao rezultat, tinejdžeri sada žive kako žele”. Tradicionalno, idealne uloge muškaraca i žena u Japanu bile su da su muškarci radili i uzdržavali obitelj financijski, a od žena se očekivalo da ostanu kod kuće, rade kućanske poslove i brinu se o djeci. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u razdoblju gospodarskog rasta i mnoge su se žene počele zapošljavati izvan kuće – tada se pokrenulo i pitanje jednakosti muškaraca i žena. Ipak, mnoge majke još nemaju posao i ostaju kod kuće. Istina je da su neki odrasli bili toliko zaokupljeni zarađivanjem novca da se nisu imali vremena brinuti o svojoj djeci.

Štoviše, možemo opaziti da obiteljske veze u svakom kućanstvu u Japanu nisu više snažne kao prije ne zato što su roditelji prezauzeti, nego zato što se u obitelji jedni za druge ne brinu. Također, mijenja se svijest roditelja prema djeci. Mnogi se roditelji osjećaju sigurno kada svojoj djeci daju dovoljan džeparac. Zapravo, većina tinejdžerica koje se bave enjo-kosaijem iz pristojnih je obitelji. Neke od njih to rade da bi dobile veći džeparac, ali neke od njih priznale su da to rade kako bi pobjegle od razmirica u obitelji. Kako ih roditelji ne prihvaćaju, traže nekoga tko će ih prihvatiti.

Kako vidimo, nedostatak komunikacije u obitelji može biti jedan od čimbenika koji uzrokuju enjo-kosai. Gospođica Yamada tvrdi: “Istina je da prostitucija u Japanu više nije tajna i da je ponekad vrlo ležerna”. Njezine se prijateljice zapravo koriste prostitucijom kao “honorarnim” poslom i troše tako zarađen novac kao da su ga zaradile nekim drugim (normalnim) honorarnim poslom. Neke djevojke uopće nemaju osjećaj krivnje, i njihovi ih dečki neće pokušati zaustaviti jer vjeruju da je to neki “trend”. Neke od njih čak su i ponosne što su same zaradile novac, umjesto da su ga uzele od roditelja. Tim djevojkama čini se nisu važni moral ili etičnost. Njima je najvažnije mogu li pratiti trend ili ne, i mogu li biti neovisne o svojim roditeljima ili ne.

Kao što sam već objasnio, mediji, odrasli, te svijest tinejdžera tri su glavna uzroka enjo-kosaija u Japanu. Dakako, trebamo ipak istaknuti da tinejdžerice koje su uključene u tu djelatnost nisu uvijek neobrazovane. Neke od njih zapravo pohađaju jednu od najboljih škola u Japanu. Prije se činilo da se samo neobrazovani ljudi bave prostitucijom kako bi preživjeli, ali to je drugačije u današnjem japanskom društvu. Postoje mnogi tipovi enjo-kosaija i mnogi razlozi za bavljenje njime.

Vlastita “moralna” pravila

Prema Yukiku Hayamiju, novinaru koji piše knjige o psihologiji tinejdžera, standard prema kojem se može odrediti ponašanje tinejdžera nije posve jednostavan, i što je “sigurno” (tj. prihvatljivo) a što je out (tj. što nije cool) ovisi o njihovim osjećajima i ponosu, ali ne i o moralnim vrijednostima. Zapravo, na temelju istraživanja i razgovora nekih sociologa i psihologa, postalo je jasno da mnoge tinejdžerice uključene u enjo-kosai imaju vlastita pravila. Slijede odgovori mladih djevojaka uključenih u enjo-kosai:

S, djevojčica u prvom razredu ženske srednje škole dobiva novac dopuštajući sredovječnim muškarcima da joj dodiruju tijelo, ali nikada se ne upušta u spolni odnos. Također sudjeluje u krađama po dućanima i uopće ne osjeća krivnju.

A, djevojka polazi drugi razred srednje škole u glavnom gradu, ima odnose svaki put. Kada dobije novac, smatra ga vrlo “dragocjenim” jer taj novac dolazi od tog muškarca. Zato nikad ne potroši novac i nikad ne sudjeluje u krađama.

G, polazi prvi razred privatne srednje škole, priznaje: “Među nama (njezinim prijateljicama), preziremo one djevojke koje se bave prostitucijom. Zarađivati novac varajući muškarce je u redu, ali baviti se prostitucijom je glupo”.

Potraga za utjehom

Sada bih želio proučiti neke razloge koji uzrokuju enjo-kosai. Kao što sam već naveo, mediji su u Japanu izazvali materijalizam u društvu. Što više netko ima, više i želi; materijalizam stvara još veću pohlepu. Čini se da neke tinejdžerice koje se bave enjo-kosaijem samo žele imati “prosječne” ili “idealne” srednjoškolske živote. Autor Setsuko Inoue kritizira to i tvrdi – “Izgubili smo najvažniju stvar, a to je da nađemo vrijednost u nečemu nevidljvom, kao što je ljubav”. Iako je njezin komentar razumljiv, nije lako odjednom promijeniti naše društvo. Kroz taj materijalizam moramo se naučiti kontrolirati našu pohlepu, ali zarađivanje novca da zadovoljimo našu pohlepu jedan je od načina. Tinejdžerice koje se bave enjo-kosaijem zarađuju novac samostalno kako bi kupile ono što žele, i ne izazivaju financijske probleme svojim roditeljima. Možda su one upravo razumne i neovisne.

Uz komentare tinejdžerica, istraživanja koja je proveo Shinji Miyadai, jedan od najpoznatijih sociologa u Japanu, pokazuju da je motiv koji potiče djevojke na enjo-kosai to što se žele isključiti. To je jedan od razloga i njegov postotak je veći nego postotak slučajeva u kojima djevojke ulaze u enjo-kosai da bi zadovoljile svoju pohlepu. Drugim riječima, djevojke koje žele stvoriti “vlastito mjesto” kako bi pobjegle od stvarnosti sklone su enjo-kosaiju. Djevojka koja je razgovarala s gospođom Hayami bavi se enjo-kosaijem jer nema svoje mjesto u vlastitom domu gdje njezin otac odlučuje o svemu. Druga djevojka je počela s enjo-kosaijem da zaliječi slomljeno srce. Zbog tih razloga – neslaganja unutar obitelji, prevelikog upletanja roditelja – tinejdžerice su sklone tražiti prihvaćanje i nalaze ga kod sredovječnih muškaraca.

Razmišljajući o tom problemu, također imamo određeni stereotipni pogled na te djevojke: neobrazovane su i nesvjesne svojih djela. Ipak, velik dio tinejdžerica uključenih u enjo-kosai su obrazovane. Suprotno onome što se prečesto govori, neke od njih zapravo pohađaju najbolje škole u zemlji i koriste se enjo-kosaijem kao sredstvom za rješavanje svojih problema. Koji god ti problemi bili, one izlaze i pokušavaju skrenuti misli umjesto da se jednostavno zatvore u sebe. Znaju se nositi sa svojim problemima i dovoljno su jake da žive svoje živote. Ipak, mnogi ljudi bi mogli pomisliti da enjo-kosai i nije najbolji način za rješavanje problema. Razlog bi mogao biti sljedeći: trebale bi postojati druge mogućnosti, kako bi djevojke mogle imati veći osjećaj vrijednosti. Ali zapravo, upravo te djevojke odlučuju hoće li će misliti da vrijede dovoljno ili ne. Gospodin Muyadai objašnjava, “pravo da sami odlučite, definira se kao pravo osobe da nešto odluči iako će rezultat te odluke možda biti nepovoljan, osim ako nikome drugome ne stvara probleme”.

Moć tinejdžera

Danas mnogi tinejdžeri imaju vlastiti sustav vrijednosti za donošenje odluka o seksu. Oni znaju što rade i odgovaraju za ishod. Donošenje odluka u vezi sa seksom privatna je stvar u koju se ni roditelji ni itko drugi ne bi trebao miješati. Nakon što je vlada u Tokiju prihvatila novi zakon o kažnjavanju odraslih koji plaćaju za spolne odnose s tinejdžerima, vladin govornik Toshihiro Nakazawa je prokomentirao: “S obzirom na to da je ograničavanje seksualne aktivnosti tinejdžera vrlo osjetljiva i privatna stvar koja bi mogla povrijediti njihova ljudska prava, uredba ima za cilj kazniti odrasle koji plaćaju za spolne odnose”. Ipak, jasno je da će policajci imati poteškoća u dokazivanju da su tinejdžeri primili novac ili dragocjenosti, i je li odrasla osoba znala da je djevojka maloljetna. Isto tako, bit će teško kazniti odrasle ako i odrasla osoba i tinejdžerica žele vezu i pokušaju ju sakriti. Iako zakon ima učinka, postoji velika mogućnost da će se veze događati u tajnosti. Zapravo, izvan naše moći je ograničavati ponašanje tih djevojaka.

Tinejdžeri u današnjem društvu u Japanu imaju veliku moć. Oni stvaraju modu, aktivno idu za onim što žele, i čine se vrlo pozitivnima. Nekad smo zbunjeni njihovim ponašanjem, ali često smo zadivljeni njihovom mentalnom energijom. Oni kreću u akciju kada žele nešto učiniti a da ne traže pomoć od roditelja. Iako smo skloni kriviti djevojke koje se bave enjo-kosaijem, one imaju različite razloge i vlastite vrijednosti u donošenju odluka o seksu. U ovom vremenu dinamičnih promjena, te djevojke im se pokušavaju prilagoditi. Umjesto da ih samo kritiziramo, trebamo se potruditi razumjeti ih i prihvatiti.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Tekst je objavljen na web-stranici koja je u međuvremenu ukinuta.