Uz predstavu Bronx Gothic spisateljice i performerice Okwui Okpokwasili, izvedenu u Zagrebu (ZKM) u sklopu gostovanja američke izvedbene produkcijske kuće PS 122
U kakvom su odnosu viktorijanska kultura dopisivanja, razredno dobacivanje papirića s porukama koje pomažu preživjeti režim školske monotonije i “neobavezno” razmjenjivanje informacija pomoću neke satelitski kontrolirane aplikacije na mobitelima i tabletima? Autorica i plesna umjetnica Okwui Okpokwasili ulazi u problematiku tajne poruke koju želimo razmijeniti s mnogo širim krugom ljudi negoli je izabrana osoba od povjerenja, ali ne usuđujemo se. Riječima Anne Sexton: “Stojim u krugu/ mrtvog grada/ I noga mi klizi u crvene cipelice/ Nisu to moje cipelice/ Pripadale su mojoj mami/ I njezinoj majci prije toga/ Prelazile su iz generacije u generaciju poput vela koji skriva lica/ U tajnosti, poput sramotnih pisama//. Što je točno pisalo u porukama Okwui Okpokwasili? Detaljni opisi seksualnih praksi, vrlo nekonvencionalni za iskustvo jedanaestogodišnje djevojčice koja još nije dobila ni svoju prvu mjesečnicu. Predstava otkriva povijest seksualnog zlostavljanja koje se zbivalo pod okriljem “čuvanja djeteta” dok je majka na poslu u noćnoj smjeni. Majčin ljubavnik jedan je od predatora kakve poznajemo iz Nabokovljeve Lolite: osoba koja će svoju žudnju fikcionalizirati, verificirati, konceptualizirati i realizirati bez ikakvog interesa za stvarne osjećaje djeteta na čijem emocionalnom i seksualnom neiskustvu parazitira. Dijete tu služi samo kao projekcijsko platno i instrument žudnje odrasle osobe. Seksualni predator ionako tvrdi da nikakvog djeteta ni nema, tu je samo “zavodnica”. Iz intervjua autorice Okpokwasili doznajemo da je predstava nastala ne samo kao odgovor na autobiografsko iskustvo, već i kroz slojeviti rad na kronikama odrastanja u Bronxu, kao i iščitavanjem afroameričke povijesti ženskog zlostavljanja. Drugim riječima, poruke ipak povremeno stižu do čitateljica i čitatelja koji u njima jasno prepoznaju traumu zlostavljanja, baš kao i mogućnost političke kritike kolonizatorske kulture odraslih prema tijelu adolescentica.
Zaposjedanja Okpokwasili: “Sve se to događa pred nosom odraslih osoba. Razmjenjivali smo seksualno eksplicitne poruke, poruke koje su sadržavale informacije o analnom seksu, o tome kakvo je iskustvo nekome popušiti ili kakav je točno okus sperme, a cure koje su imale te informacije mahom se smatralo kurvicama, premda su često bile silovane i njihovo iskustvo nipošto nije bilo dragovoljno stečeno”. Pojam gotički koji autorica rabi u naslovu predstave ima veze s mračnom, jezovitom stranom zaposjedanja dječjeg tijela, zaposjedanja koje je i u vremenu kad se događalo i danas na različite načine “tolerirano”, budući je čitava socijalna sfera toliko pornografizirana da se smatra da “nitko nije nevin” (citiram naslov nedavne predstave Boruta Šeparovića). Vampirizam odraslih ide tako daleko da jedan dio (muške) liberalne scene čak smatra (žensku) djecu ni “ne treba” štititi od “sveprisutne” seksualne eksploatacije. Bronx Gothic na mnogo načina dotiče temu kolonizacije, ne samo one dječje. Biti crne kože znači biti dvostruko nevidljiv i dvostruko poželjan (animaliziran) u doba prvog seksualnog sazrijevanja. Nitko ne kontrolira što se zbiva s tijelima na rubu grada, iza školske zgrade, u stanovima koji nemaju ni sigurnost stabilne brave, na rubu bijede, izvan prostora političke vidljivosti. Zbog toga se predstava otvara dugotrajnim (petnaestominutnim) pokretom duracijskog zaziva, ženskog tijela koje nam je okrenuto leđima, boso, u pripijenoj haljini, s visoko podignutim rukama. Okwui Okpokwasili kompulzivno trese bokovima, kao da je na udaru strujnog vala koji ne može kontrolirati, može ga jedino izdržati, propustiti kroz sebe i nadati se da će ga preživjeti. U intervjuu s performericom dolazimo do teško prevodivog pojma “reverberating body”, tijela u preostalom zvučanju, tranziciji i odjekivanju, tijela jeke i širenja vlastite vibracije, gotovo bih rekla šamanskog tijela. Napor i koncentracija ovog tijela otvaraju prostor pitanju je li jedan od djelotvornih načina da preživimo traumu vezan za mogućnost da se iz neumitnosti budnog iskustva pomaknemo prema nekoj vrsti privatnog sna ili izmišljene pripovijesti, prema zoni izgubljenog pisma... Narativ predstave stalno se vraća čitanju pisama i školskih poruka jedanaestogodišnjakinje na temu uporne noćne more. Seksualno zlostavljana djevojčica sanja invaziju tijela neugodnom vrućinom, pustinjom i požarom, iz kojih se nikako ne uspijeva probuditi.
Zaspalost koloniziranog tijela Iako je na sceni samo jedno tijelo, vokalnim je promjenama glasova poništena razlika između toga tko točno pripovijeda: jedno ili dva lica, netko tko se sada iz odrasle dobi okreće prema svom dječjem jastvu ili netko tko je još u doba djetinjstva doživio tako duboku ranu da je ostao zauvijek rascijepljen na dvije ličnosti, na dva glasa. Nevinosti i iskustva. Prvi glas je visok, naivan i dječje začuđen seksualnom eksplicitnošću s kojom ga konfrontira onaj drugi glas. Taj drugi instrument govora odigran je kao zreliji, hladniji eho visokog glasa, ogorčen znanjem u koje je gurnut, često mirno sarkastičan, grub i lascivan. Predstava se može tumačiti i kao pokušaj integracije traumatskog iskustva dvaju glasova iste osobe kroz ispovijest okrenutu prema publici, pri čemu publika sada dobiva status svjedoka ili zaštitnika koji su izostali u doba prvotnog seksualnog zlostavljanja scenske persone. Zanimljiv je i podnarativ u kojem jedan glas uči drugoga, točnije rečeno jedna prijateljica uči drugu tehnike buđenja usred sna (posebno ako je san bolan i emocionalno neizdrživ), ali prisilno gutanje užarenog pijeska ponavlja se i ponavlja unatoč rečenici koju navodno treba izgovoriti poput čarobne formule: Reci samoj sebi - sad sam budna. I probudit ćeš se. Kako izvedba napreduje jasno je da se crno žensko tijelo bori s toliko instanci zloporabi, marginalizacija, ušutkavanja i stalnih prisilnih seksualizacija da pitanjem preživljavanja postaje ne samo revizija pretrpljenog stradanja iz prošlosti, nego i drugačija vidljivost u sadašnjosti. Kako izgraditi jezik tijela koja su stigla na bijele kontinente stješnjena u crne kutije brodskih utroba, bez ikakve mogućnosti rasplitanja užadi koja ih je stezala i pribijala za kolonizatorska potpalublja? Pozornica predstave Bronx Gothic podložena je bijelim plesnim podom, mnogim prevrnutim noćnim svjetiljkama, tragovima zelenih biljaka koje rastu uz rubove lampi i stalaka mikrofona te jednom plastičnom bijelom vrećicom koja vijori na dugačkom užetu. To je istovremeno i intimni prostor neke neodređeno zapuštene sobe i poharana zona prihvatnosti. Na svim razinama izvedbe teško je odlučiti što je zaista dvosmjerno, dijaloški “otvoreno” pogledima između performerice i publike, a što smo prisiljeni gledati kao neku vrstu zatvora traume ili brutalne retrospektive prošlih događaja.
Disciplina postaje sloboda Izvjesno je tek da pjevačke i plesne dionice ove izvedbe čuvaju ogromnu fizičku disciplinu i autorski integritet. Okpokwasili pleše protiv viktorijanske podjele žena na pasivne anđele i aktivna čudovišta, protiv podjele na krhke i osjetljive dame (toliko “boležljive” da su morale biti delikatno izložene u svojim otmjenim sobama), nasuprot ogrubjelih, iznemoglih, vječito prezaposlenih radnica i majki u pripadajućim kuhinjama; žena razorenih svim bolestima i radnim opterećenjima aktualnog društva. Tijelo Bronx Gothica jest zlostavljano i izmučeno, ali nije poraženo. Pobuna na sceni raste i kroz jezik psovke i kroz mogućnost izgovaranja tabuiranog socijalnog sadržaja i zazivanjem publike kao svjedoka i kroz izdržljivost izvođačice u različitim fizičkim praksama naglašenog “robovanja” određenoj repetitivnosti pokreta, pri čemu se manjak slobode podnosi uzdignute glave i himnično raspjevanog glasa. Vraćam se na pjesmu Anne Saxton: “Sve te djevojčice/ U crvenim cipelicama,/ Svaka se ukrcala na vlak bez povratka/ (...) Ali njihova stopala/ O bože, njihova stopala na svim tim tržnicama.../ Njihova se stopala nikako nisu mogla smiriti.../ Nastavljala su i nastavljala plesati/ Nema načina da ih zaustaviš.”
Još jedno od gotičkih značenja ovog uprizorenja stoga zadire u naše pamćenje sablasnih tragova svih tih robovskih povorki, izmučenih tijela trajno deheroiziranih žrtvi nasilja koje nas civilizacijski proganjaju, na vrlo sličan način na koji nas proganja i iskustvo masovnih silovanja ili seksualne trgovine ljudskim robljem. Epoha gotike, kao epoha sve perfidnijih kolonizatora dječjih i poglavito ženskih tijela, još je daleko od završetka. Podsjećam na slavnu rečenicu Jamesa Baldwina: “Ne dovodi nas do promjene svako suočenje sa stradanjem, ali ništa se ne može promijeniti ako ne počnemo od suočenja s onim što nam je najbolnije sagledati”.