Hrvatska djevica dokumentarna je studija o seksualnosti, ali i prilično različitom poimanju ljubavi, seksa i privlačnosti, gledana kroz oči nekoliko protagonista koji se ogoljuju pred kamerom ili ih kamera ogoljuje. No otkud sam naziv filma?
Kontakt svih protagonista s kamerom, tj. s neočekivanom publikom za koju su znali da bi jednog dana mogla čuti njihove izjave, nevin je i neposredan. Oni kao da žele da se njihove riječi uklesaju, kao da izgovaranjem žele učvrstiti vlastita uvjerenja kako bi i sami sukladno njima mogli djelovati. Osim iskrenog kontakta, njihov izričaj ne skriva ništa i zbog toga su nevini, iako ne u seksualnom smislu kojeg naslov implicira.
Hrvatska djevica je naziv u kojem se ovo “hrvatska” referira na hrvatski mentalitet koji se u filmu očituje kroz konzervativno, ukočeno i tvrdo izražavanje mladih protagonista o delikatnim temama seksualnosti i ljubavi. Na primjer, protagonistica koja je izgubila nevinost na planini Biokovo zapravo je tipična hrvatska djevica jer nužnost odvijanja njezinog prvog seksualnog iskustva s točno određenim tipom muškarca na planinskoj goleti podsvjesno korelira s viralnom video snimkom s planine Kozjak koja je prije petnaestak godina kružila Internetom, a u kojoj su djevojke na prevaru bile seksualno iskorištavane i snimane uz obećanje da im je takvo podavanje “ulaznica za Milano”, tj. nužnost za početak manekenske karijere.
Prema rezultatima naše male dokumentarne studije, prvi seks u Hrvata psihološki je automutilativan i izvedbeno formalan. To je i događaj koji će se mnogo puta prepričavati bez zadrške, ali i s ponešto ukrasa, kao što ga u filmu prepričava protagonist koji gubi nevinost s iskusnom starijom ženom zauvijek pohranjujući u mislima mentalnu sliku njezinih grudi za kasniju masturbaciju.
Način na koji glavni junak Haris želi objediniti romantičnu ljubav i seksualno iskustvo, ali ne uspijeva zbog neuzvraćenih osjećaja svoje odabranice, podsjeća me na predtinejđersko idealiziranje ljubavi, a njegov odabir i postupak prema djevojci koja ga odbija mi se činio toliko naivan i djetinjasto nepromišljen.
Možda najveća kontroverza sa samim naslovom filma, ali i filma uopće, stilizirani je intermezzo s polugolom djevojkom u halterima koja ubrizgava drogu u žilu jer ona nipošto ne može simbolizirati hrvatsku djevicu, nego je prije luđačka kurva (ta sintagma se spominje i u filmu).
Jesu li ovu temu onda oblikovali protagonisti ili si odabrala baš njih jer su se uklapali u unaprijed smišljenu strukturu?
Temu sam odabrala nakon mnogobrojnih diskusija koje sam vodila s koscenaristicom Oljom Budimir iza kamere. Toliko su nas opsjedala pitanja seksualnosti i granica ljubavi da smo odlučile sastaviti upitnik i napraviti malo sociološko istraživanje. Onda se jedne večeri pojavio Haris koji će postati glavnim protagonistom jer je upravo proživljavao najnevjerojatniji ishod svoje ljubavne situacije. Njegova je izjava definitivno najviše oblikovala strukturu filma, a onda su ostali likovi poprimili ulogu potpornja.
Iako je danas teško povući granicu kada je produkcija filmova u pitanju, no tvoje bavljenje filmom za sada je u okvirima amaterskog. Kako oni nastaju i kako bi opisala svoj izričaj?
Zamislite kako bi izgledala Hrvatska Djevica da je nisam snimala sama malom DV kamerom, nego da je snimana s profesionalnom filmskom ekipom, što minimalno uključuje još i snimatelja i ton majstora. Dok snimam filmove, u glavi se stalno bavim temom, a snimke nastaju spontano i neplanirano pa mi se tako može dogoditi da mi protagonisti nenadano pozvone na vrata ili me pozovu na piće. Upoznala sam profesionalni proces stvaranja filma u Kinoklubu Zagreb, a dobra podloga mi je bila umjetnost i tehnologija analogne fotografije s kojom se bavim od devedesetih, samostalno i u sklopu foto-sekcije Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. U montaži radim intuitivno, a vrlo često se savjetujem i radim s profesionalnim montažerima pa onda skupa balansiramo moje amaterske i njihove profesionalne ideje. Fascinirana sam dramaturškim pristupom svog najvećeg mentora, montažera i dizajnera zvuka Martina Semenčića, a on pak često ne želi mijenjati moje impulzivne montažerske sklopove niti za frejm, čak i kad je u pitanju tehnička greška.
Srednjoškolsko glazbeno obrazovanje pomoglo mi je da glazbu za svoje filmove sama biram, komponiram i sviram, zbog čega vjerujem da se ona osjeti kao integralno tkivo filma.
Moj izričaj kombinira amaterski i profesionalni pristup na svim razinama. Proučavam stvaranje filma sa svih strana pa sam se tako zadnjih godinu dana posvetila distribuciji naših filmova koja se ovih dana uglavnom odvija online, što je sjajan hobi za izgubiti sat-dva svaki dan.