Selver: O nemoći

Tek devedeset četvrte osjetio sam, mislim, zrenje u sebi. Buraz je tada zbrisao iz Mrkonjića, a mene su pozvali na radnu obavezu. Razlučio sam u sebi novu komponentu mada je ni danas ne mogu imenovati i precizno opisati. Siguran sam jedino u neka njena svojstva: da je teška i jaka kao nilski konj. Te godine, kad sam navršio petnaestu, moje okolnosti su mi postale mnogo jasnije. Zapravo, ja hoću da vjerujem da jesu. Ali bojim se da sam proniknuo samo u djelić istine, čak i sad, nakon devet brzih ljeta. Ma koliko tupio o tome samom sebi ili nekom drugom, Mireli pogotovo, uvijek ostane talog, čađ koja se ne da saprati.

Ako se nagnam da raščlanim ono što sam iskusio, da doprem do krajnjih uzroka, počnu mi se sušiti usta. Razmišljanja o Uroševim sačekivanjima udaljavaju me od tople čahure koju sam ispreo za sebe. Kao da se hladim. Obuzme me osjećaj izdvojenosti od prijatelja, od ljudi, živih i neživih bića, od svega. Dobijem strastvenu želju da gledam televiziju, da se napajam serijama, telešopovima, Pokemonima, utakmicama, video-spotovima dok mi se oči ne izližu. Šaltanje televizijskih kanala je odmor za dušu, diskretna milina oblije mi noge, butine ponajviše. U zadnje vrijeme me razgaljuju zapaljive besjede jednog TV-propovjednika. Taj me čiko, Creflo A. Dollar, nasmijava premda su njegove propovijedi smrtno ozbiljne, a publika lije suze slušajući ga kako komentariše odlomke iz Biblije.

Opet kažem sebi: nemam se šta žaliti i folirati žrtvu. Kako su nagrabusili drugi, moja porodica je prošla super, imali smo i mesa, koje sam tada još jeo, i mlijeka i povrća i svi smo još uvijek na broju. Osim djeda.

Jesam se brinuo zbog toga što Muslimane i Hrvate protjeruju iz Mrkonjića. Međutim, izviještio sam se u tome da vidim kao mutnu sliku ono što je bilo zastrašujuće u svojoj očiglednosti. Tako je bilo lakše živjeti. Imao sam par drugara Srba koji su išli sa mnom u školu. Niko od nas još nije bio punoljetan, još nismo bili zreli za vojsku. Znali smo se okupiti u nečijem stanu; uz vinjak, pivo i muziku s gramofona, igrali smo se dešifrovanja rata. Ali nikad nismo zadirali preduboko, to se samo po sebi podrazumijevalo. A bilo je i noći u kojima sam potpuno zaboravljao da je negdje vani rat: slušam Petera Tosha, drugari pijani, neko odbaulja do grada, napravi cirkus, vrati se, priča šta je uradio.

U ljeto devedeset četvrte burazer je zaprijetio da će se ubiti. Cvilio je pred ocem. Boga pitaj šta su mu radili, nikad o tome nije govorio. U radnu obavezu su ga upregli još devedeset druge. Njega je rat potrefio baš dok je završavao srednju školu. Bio je taman za vojsku, njegovi prijatelji Srbi su bili mobilisani, a on se našao u praznom hodu. Umjesto u vojsku, rasporedili su ga na radnu obavezu koja ga je kačila maltene svaki dan. Ujutro u sedam odvozili su ga kamionom u šumu da po studeni siječe drva. Naveče su ga vraćali kući mokrog, prljavog, potrošenog. Nikad ni riječi nije prozborio o tome kako mu je bilo na tim kulučenjima, ali kasnije sam saznao za gadarije koje je trpio. Jeo je šutke, praznog pogleda; premoren, odmah je lijegao u krevet. Izgubio je onu svoju drčnost. Poslije dugih mjeseci drila, prostenjao je pred starim: “Ja moram odavde. Ako se ne iščupam u ovih mjesec dana, ubiću se.”

Stari je prodao janje i posudio nešto novca od maminog brata oženjenog Srpkinjom čiji je otac radio u Njemačkoj. Sve te pare namijenio je mom bratu, koji se nekoliko dana krio kod dajdže i ujne u Banjaluci. Nije smio izlaziti iz stana čekajući poziv agencije Sunce. Ona ga je pridodala konvoju i prebacila za finu svotu preko Save. Na drugoj obali se ukrcao u autobus za sabirni centar u Gašincima. Poslije je emigrirao u Norvešku, u mali spokojni grad odakle se više nije micao. Zaposlio se kao bravar i varilac, pokazao se kao vrijedan, pouzdan majstor. Veoma je cijenjen i dobro plaćen, šalje mi pare.

Ja sam ostao u Mrkonjiću. Pokušavao sam zaraditi neke novce uzgajajući kalifornijske gliste na našem nemalom imanju koje je obuhvatalo čak brežuljak i udolinu. U predratnim godinama, na Kamenici su kuće stihijski gradili Srbi iz okolnih sela, Muslimana je tu bilo malo. To nam je išlo naruku: mašila su nas sezonska maltretiranja, kad se, prije ofanzive, vojska zadržavala u gradu ili prolazila kroz njega. Vojnici su se obrušavali na naselja gdje je lovine bilo više: Imamovac, Rika, Donja Mahala... Kamenicu su zaobilazili jer je smatrana srpskom. Statistička aproksimacija poštedila nas je mnogih nevolja.

Držali smo dvije krave, dva vola, desetak ovaca i nešto živine. Na padinama udoline rasle su trešnje, velike trešnje, desetak džinovskih oraha i naravno šljive. Ja sam uzgajao kalifornijske gliste, proizvodio humus. Otac je htio da mu to bude hobi, ali uzgoj je ubrzo prepustio meni. Uz njega sam naučio kako se postavlja sigurnosna mreža, koliko često se đubrivo daje glistama, kako se dozira voda, koliko sunca je potrebno... Skupljao sam izmet koji su gliste izbacivale, sušio ga, prosijavao, pakovao, prodavao kao humus, za dvadeset šilinga po kesi od pet litara. Imao sam stalne mušterije, starije gospođe, uzgajivačice i ljubiteljke cvijeća, kojima sam dolazio na vrata.

Do početka rata stari je bio radnik u tvornici vijaka. S prvim čistkama po preduzećima dobio je otkaz, što ga je primoralo da se usredotoči na poljoprivredu. I prije toga je bio nadaleko poznat kao vrstan kosač. Zvali su ga da predvodi košnje i da s naša dva vola ore po selima. Pošto mu je radna obaveza oduzimala vrijeme, na oranja smo išli kad je bio slobodan, obično vikendima.

Laćao sam se svih poslova koji su iskrsavali. Jednom, na ljetnom raspustu, drug i ja smo istovarali vreće brašna za privatnika. Parkira se kamion pred magacinom i nas dvojica šljakamo od jutra do mraka. Obojica krupni, jaki, prenijeli smo svaki po deset tona brašna za tri dana. Mora da me neko vidio kako prtim vreće, sjetio se da postojim, pa me prijavio.

Za dvije sedmice primio sam pismeni poziv na radnu obavezu. Svakog jutra morali smo se nacrtati pred zgradom MUP-a, odakle su nas prevozili do betonare. Sa mnom su bila još dva momka, braća, nešto stariji od mene. Sjećam se nekih faca iz tog razdoblja, mladića koji su dirinčili sa mnom, vozača, poslovođa koji su nas nadzirali. Jedna oštrokondža raspoređivala nas je na radne zadatke. I nje se dobro sjećam iako sam je vidio samo dvaput. Razvedena, birokrata, sirova, suhoparna. Sina je nagovorila da se upiše u vojnu školu, eto kakva je bila. E nju bih volio sresti jednog dana, da joj kažem par riječi.

Na odredište smo stizali u rano jutro, prije vrućina. Naloženo nam je da iz miješalice za beton istovarimo trideset osam tona cementa. Motor od miješalice se pokvario, ali je srećom funkcionisao motor od pokretne trake. Zavlačili smo se u miješalicu duboku 2-3 metra, fanglama vadili cement, punili kante, stavljali ih na traku. Pakovali smo tvar u najlonske vreće od po pedeset kila, a jedan od nas ih je vagao, zatim vezao žicom. Viljuškarom smo ih redali na kamaru pod strehom. Da ne udišemo silnu prašinu, usta i nos oblagali smo krpama.

Norma je bila, koliko pamtim, dvije tone dnevno, tako da su nas puštali kućama najkasnije do jedan sat popodne. Na Manjaču su vozili kamioni, pravio se put, pa su transportovali pijesak iz kruga betonare. Popnem se na teretnjak i odvezem do Balkane da se kupam. Sav sam prašnjav od rintanja, prljav, znojan, u radnom odijelu, rukavice mi u ruksaku. Dolazim gore na jezero i ljudi me ne šljive, niko u mojoj pojavi ne vidi ništa čudno. Drugovi su me odavno gledali kroz tu moju poziciju Muslimana u njihovom gradu, “jedinog Muslimana u razredu”. Sigurno nisu bili ravnodušni prema tome što fanglom vadim tone i tone cementa ili čega već ne, dok se oni rekreiraju na selu, kupaju, pijuckaju uz gitaru pjevajući Galijine hitove. Ali koliko god da ih je to žuljalo, od njih nikad nisam čuo utjehu koja nije bila banalna.

U pamćenje mi se usjekao trenutak kad sam u betonari ispustio otežalu vreću: pala je na zemlju i sadržaj se prosuo. Poslovođa, inače moj komšija s Kamenice, digao je takvu galamu kao da mi je on ispao, a ne vreća. Ipak, nikog nije odalamio, samo se dernjao i psovao. Nisam zapamtio šta je sve izgovorio, ali mora mu se priznati izvjesna dosljednost: nije nas vrijeđao “po nacionalnoj osnovi”. Ta scena mi se urezala u sjećanje: lipsao si, leđa ti pucaju od saginjanja, sve te svrbi od prašine i znoja, i onda se jedan kompleksaš izlaje na tebe zbog toga što više nemaš snage da nosiš vreću. Poslije rata mu je umrla žena. Stari govori kako mu ga je žao: te on je nama bio komšija, te žena mu umrla mlada. “Šta mi imaš to spominjati koji kurac?”, prekinem ga. “Sad ja da žalim za njegovom ženom? Jel on žalio mene dok sam mu pod nosom crnčio?”

Najgora od svega bila su urbana iživljavanja, mimo radne obaveze. Okrupnio sam i izgledao stariji, pa sam nekima bio podesan za treniranje borilačkih vještina. Računali su s tim da neću biti toliko nepromišljen da se suprotstavim, bilo je to pravilo igre, dio jednog perverznog protokola. Uroš me isprebijao ni sam ne znam koliko puta, a Kos u pet navrata, plus ekipa koja me sačekala pred kafićem 988 i počesto me salijetala, ma koliko se trudio da je izbjegavam. Nisam samo ja pušio batine: dešavalo se, recimo, da naćelavo ošišaju nekog momka duge kose, i to pred prolaznicima, usred grada; ispsuju ga i pretuku.

Mrkonjićem je vladao osjećaj nadmoći, to se kupalo na Balkani, to se sunčalo i roštiljalo u stravičnoj bezbrižnosti. Jednog ljetnog dana sam se tu kupao. Odnekud se teleportirao lik u maskirnoj bluzi, vojničkim hlačama i čizmama. Nosio je osamdesetčetvorku s redenikom. Imao je preko dvadeset pet godina, crnokos, frčkav, rumen, korpulentan, zgodan kao da je čitav život samo fudbal igrao. Vikao je, pijan, da ga svi čuju: “Imal ovde Muslimana? Sad ću sve da vas pobijem ako vas nađem.” Ja izlazim iz vode, a on petnaest metara od mene, prilazi i pita me: “Kako se ti zoveš?” Prošarao sam pogledom po licima kupača, bilo ih je možda hiljadu i više. “Marko”, lupim. Sjećam se njegovog sumnjičavog pogleda i olabavljene vilice: nije bio siguran da li je “Marko” samo srpsko ime. Osjećao sam da mu je to na umu. Prepao sam se. Proklinjao sam sebe što nisam bio domišljatiji. Zašto sam baš odabrao “Marko”? Možda neću, mislio sam, izgledati dovoljno uvjerljivo za neko podobnije ime. Pomalo zbunjen, vojnik je nastavio svojim putem.

Poslije sat vremena obraćao mu se momak s kojim sam išao u školu od prvog do osmog razreda. Pokazivao je prstom na mene. Vojnik se onda zaleti prema meni derući se: “Marko!” Nisam se odazvao. Udaljavao sam se polako, iz bojazni da će me izrešetati ako potrčim. “Marko, Marko, Marko!”, orilo se. Kako sam se sagnuo da dograbim peškir i majicu, on me tako žestoko nabio nogom u guzicu da sam se prostro na zemlju. Ustanem, ali ne bježim, stojim. On mi govori: “Što si mi slago da se zoveš Marko?” Išćuška me, spuca me šakom u sljepoočnicu, napravi mi veliku modricu. Nosio sam dugu kosu pa sam ozljede skrivao od roditelja, ili sam lagao kako sam ih zaradio, oni nikad nisu saznali šta mi se dešavalo.

Masa ljudi se skupila u krug i gledala kako primam udarce. Divljački me šamarao: udaljim se, a on mi priđe i odvali novu šamarčinu. Zanijemio sam. Nisam ni pomišljao da bježim. Na putu što prolazi između jezera i gostionica zaustavio se Golf dvojka. “Čoeče, što tučeš dijete?”, povikao je šofer kroz otvoren prozor. Bio je to moj komšija policajac. Izgleda da ga je momak u uniformi poznavao i cijenio, nije ga otresao tek tako, nego mu se pravdao. Teturao je prema Golfu brundajući: “Šta on meni... laže me ovde...” A onaj mu je samo ponavljao: “Pusti dijete, nije ti krivo ništa. Saberi se.” Ja sam iskoristio priliku, pokupio stvari i lagano otpješačio s Balkane. Vraćam se kući, suho mi grlo i probada me između rebara. Prate me dva druga iz razreda, pokušavaju da me utješe, ne znam kako.

Vojnik s Balkane i tip što je prstom upirao na mene – obojica su bili iz Kopljevića, rođaci, od dva brata djeca. Petnaest dana kasnije vojnik je poginuo u bici. I taj njegov rođak, Uroš, presretne me u školi. “Znaš li da je pogino?”, strelja me pogledom. “Jel ti drago?”  To me pita tip koji je osam godina išao sa mnom u školu, a ocinkario me svom bratiću siledžiji. Odgovorio sam negativno, dvaput sam ponovio, mada mi jeste bilo drago. Otad me proganjao. Napenali se negdje, zovne me, ja dođem i on me namlati. Kad me sljedeći put spazio na Balkani, zabranio mi je da ubuduće dolazim zaprijetivši da će me ugušiti u jezeru. Oglušivao sam se na zabranu i jednom doveo malu rodicu da se kupa. Na putu kući, držim je za ruku, a on me vreba sa svojim muškarcima. Uzgred, nikad nije imao curu, uvijek se družio s muškim rodom. Dozove me i pred djevojčicom zbomba glavom u facu. Šutne me: “Marš!”

Gdje god bi me ugledao, Uroš bi nasrnuo. Pohađao sam gimnaziju, a on srednju tehničku školu. Obje škole su koristile isti objekat. Išli smo u različite smjene: jutarnja tehničari, popodnevna gimnazijalci, i obrnuto. Ako bi me zapala druga smjena, namjerno sam kasnio na prvi čas da mu ne naletim na šaku. Sačekivao me pred školom ili unutra, kad se ukrštaju smjene i sve vrvi od đaka. Pravim se da ga ne vidim, on samo izleti u hodniku i sikne: “Šta ti radiš ovde?” Šta god da reknem (ako uopšte otvorim usta), on me zarola šakom. Nikad nije puno govorio, bio je čovjek od akcije. Bezbroj puta me ispleskao, mlatio me i nogama dižući ih visoko. Najodvratniji su bili udarci glavom u nos i čelo. Čuvam Urošev portret u memoriji, mogao bih ga naslikati, toliko puta sam ga gledao izbliza, kao da smo se ljubili. Pamtim kakve oči ima, svijetloplave i upale, obrve takođe svijetle, kosa plava, uvijek ošišana na keca, usne tanke i bez krvi, donji dio lica jako uzak, a prema gore se širi kao lijevak. Pred kraj rata, po njegovom licu, uvijek blijedom, počeli su se množiti sitni ožiljci, najviše po nosu, oko očiju i usana. Jedni su bili polukružni (prva pomisao mi je bila da su se dječiji nokti zarivali u kožu ili da se štipao grickalicom), drugi ravni i sjajni od zamlađenog tkiva, treći kolutasti, gotovo tačkasti, kao od uboda tehničkom olovkom. Ponekad su se blizu njih crvenile sasvim male rane kakve nastanu kad se provlačiš kroz bodljikavo žbunje. I na usnama sam uočavao sićušne kraste. Primjećujući kako se kvari tinejdžerska glatkoća njegovog lica, sanjario sam da nekome plaća danak za ono što je meni činio. Naslađivao sam se pretpostavkom, presmjelom doduše, da je taj neko sam Uroš.

Triput mi je razbio arkadu, i to redovno na mjestima gdje se skuplja mnogo ljudi. Zvizne me čelom iznad obrva. Nikad nisam išao doktoru da me šivaju. Moji nikad ništa nisu posumnjali: danima sam izbjegavao bliske susrete s njima dok sam rane kamuflirao dugom kosom.

Često sam razmišljao o tome kako može nekog tako da ošine kao što je mene. Nikad mu nisam uzvratio, nikad se nisam drznuo da mu se oduprem. Ni pobjeći nisam pokušavao, samo sam ga nastojao urazumiti: “Daj šta ti je, nemaš potrebe da to radiš. Nisam kriv, nisam ništa uradio.” To bi ga samo još više ražestilo.

Bio je godinu dana stariji od mene, ali je mnogo izrastao. I ja sam bio krupan, ali on je bio i krupniji i viši od mene. Takvog ga pamtim, iako u stvarnosti možda i nije bio tolika mrcina kolika je u mom sjećanju. I dan-danas, kad navratim u Mrkonjić, bojim se da ne nabasam na njega. On je još uvijek tamo. Čuo sam da svoju djevojku izvede pred kafić, pa je na haubi pretuče do krvi. Priča se i da je teško obolio, da mu truli karlična kost.

Cijeli rat nisam smio kročiti u jedno naselje. Do škole sam išao zaobilaznim putem, sve zbog ekipe vršnjaka kojima je duša bila da me šikaniraju. Jedne večeri sjedim u bašti kafića 988, kad mi se neki mrga unese u lice i naredi gotovo šapatom: “Aj izađi dole.” Poslušno sam ga slijedio do mračne ulice gdje me čekala grupica mladih huligana. Poznavao sam ih, izlazili su u taj kafić, viđao sam ih kako navijaju na utakmicama. Okružiše me. Neko repetira pištolj. Jedan od njih se ustrijemi na mene, stade me pleskati i udarati nogama. Galamio je, ljutilo ga što sam tako bezobrazan da sjedim napolju, u bašti, što se usuđujem da budem višak. Uto se pojavi momak po imenu Vladimir i uplete se među njih. “Šta je vama?”, prodera se. “Jeste normalni, koji vam je kurac, šta to radite?” Sjećam se dobro toga, zgrabio me za podlakticu i odvukao. Oni likovi nisu ni pisnuli, uzmakli su pred njegovom autoritativnošću.

Više puta me izbavio iz tih sadističkih priredbi. Godinama se zabavljao s mojom rodicom, starijom sestrom one malene što sam je vodio na Balkanu da se kupa. Ostao je s njom u vezi i u ratu. Tako smo se i upoznali. Bio sam mu drag i da sam mu se požalio na Uroša, da sam mu samo spomenuo da me maltretira, Vlado bi ga sigurno napao. Ali ja sam se bojao da će moj privatni mučitelj postati još nasilniji, da će me ubiti, baciti nam bombu u kuću.

Sa Urošem se družio i jedan Kos iz Jajca. Njih dvojica i još neki mladići činili su svojevrsnu bandu, švercali su cigare i benzin, krali nasitno. U pola godine, koliko je živio u Mrkonjiću, Kos je uspio da me pet puta izlema. Za razliku od svog ortaka, nikad nije dejstvovao glavom u nos, ograničavao se na to da me šamara i nemilosrdno šuta, istina na osoben način. Jednom, u centru grada, u glavnoj ulici, dok je pričao s drugovima, prišao mi je i iz čista mira počeo da me šamara, a usput je svojim pajdašima nešto objašnjavao, nevezano za moju pojavu. Nije se zalagao svim srcem, tukao je rutinski. To je još više ponižavalo, to što se pravio da me ne primjećuje i tako mi uskraćivao minimalno pravo: da barem budem priznat kao predmet iživljavanja.

Nihad Hasanović (Bihać,1974.) objavio je drame Podigni visoko baklju (1996.) i Zaista? (2000.), te zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003.). Objavljivao je i pjesme, priče, eseje i prijevode (uglavnom s francuskog, a ponešto i s engleskog i španjolskog) po književnim časopisima, tiskanim ili on-line. Preveo je roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpouru (2001.), kao i dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveske iz Talamanke.

Prvi roman Nihada Hasanovića O roštilju i raznim smetnjama (ili kako rat ne zaboravlja svoje đake) otvara se i zavodi nas scenom prvomajskog roštiljanja pokraj Une, sasvim običnom i majstorski napisanom scenom iz života ljudi na pragu tridesetih. Priroda je impresivna, meso fino miriše, pije se i zeza – neki pritom i pretjeruju – sve je baš onako kako treba biti i vrijeme je, po svemu sudeći, u smislu povijesnom i meteorološkom, čovjeku sklono. No likovi, u prvom redu Šefik, Selver i Mirela, počinju se razvijati i otkrivati u svoj svojoj, nedavnim ratom i poslijeratnim životom, izrovanoj nježnosti, otkrivaju naprsline koje iz podzemlja psihe rastu i pretvaraju se u rasjede. Normalno se pokazuje kao teško održiv ideal, a banalan liječnički propust i jedna smrt kao da su otponac koji budi strašila što čuče u lubanji. Pokazuje se da ništa nije gotovo, da je život proces koji truje, da su se, primjerice, zlostavljanja koja je Selver proživio u mrklom ratnom Mrkonjić-Gradu samo pritajila u njemu, da Šefik nakon mnogih lutanja i traženja pokušava riješiti svoju muku tako da preuzima novi identitet pa mijenja ime, dok Mirelu snalaze napadaji panike.

Korijen tog demonskog što ih obuzima i polako njima ovladava pritom se ponajprije može locirati u nadosobnom, političkom, tek potom u privatno-sobnom i nasljedno-osobnom kompleksu. Jedina konkretna kolektivna i korektivna, a vjerojatno i terapeutska akcija naših junaka, pretvaranja Muzeja AVNOJ-a u suvremeni građanski klub-muzej, kao pokušaj emancipiranja od prošlosti i otvaranja prema budućnosti, neslavno šaptom propada. Hasanovićev prikaz nije dakle samo psihobiografija njegovih likova nego i satira i individualizacija povijesti bosanskog i srodnih prostora – od Mrkonjić-Grada, Sarajeva, Zagreba i Velebita do norveške zabiti – uranjanje ili barem očijukanje s globalnim i lokalnim tokovima duhovnosti, opservacija o životu, ljubavi, ratu, seksu, bolestima, opsesijama, potiskivanju... Ovo nije knjiga za trkače, nego za bosonoge hodače, za one koji slow food pretpostavljaju fast foodu.