Separate but equal u Makedoniji

Janko Bekić

“We don’t want to play football with you because you are too aggressive!”, reći će 16-godišnji Ljupčo za vrijeme debatnog sata svom vršnjaku Hashimu – na engleskom. “That’s not true! It is always you who start the fights”, uzrujano će se uključiti u razgovor Hashimov godinu dana stariji prijatelj Enver. Također na engleskom. Ako mislite da se ova hipotetska tinejdžerska raspra odvija pod budnom paskom diplomirane britanske pedagoginje (i pokoje CCTV kamere) u srednjoj školi nekog londonskog predgrađa sa snažnom useljeničkom populacijom, pogriješili ste. Ovakve bi se anglofone diskusije uskoro trebale organizirati u osnovnim i srednjim školama Struge i drugih većinski albanskih gradova zapadne Makedonije, pardon zapadnog F.Y.R.O.M.-a. Tamo, naime, i sedam godina nakon potpisivanja Ohridskog sporazuma, koji je okončao oružani sukob između albanskih separatista iz Oslobodilačke Narodne Armije i makedonskih sigurnosnih snaga, bijesni jezični rat, kojemu se ne nazire kraj i koji s vremenom poprima sve apsurdnije dimenzije.

Bez islamopanike

Vozeći se u službenom UN-ovom automobilu na autocesti Skopje – Struga prolazimo pored Tetova, Gostivara, Kičeva i obližnjih – uglavnom albanskih – sela na kojima su ponegdje još uvijek vidljive rane kratkotrajnog ali žestokog konflikta iz proljeća 2001. Izrešetane i granatirane kuće polako ali sigurno prave mjesta postmodernim balkanskim vilama u “američkom stilu” s neizbježnom ornamentikom gipsanih lavova i labudova te neizostavnim crvenim zastavicama s dvoglavim crnim orlom u sredini. U pozadini se pak daju nazrijeti brojne nove ili još nedovršene džamije (u “saudijskom stilu”) što ponekom Makedoncu ili međunarodnom promatraču utjeruje strah u kosti. No, opravdanog razloga za islamopaniku u ovom dijelu Balkana nema. Džamije su Albancima u Makedoniji u prvom redu simboli identiteta, a tek onda vjerska okupljališta, dok je element političkog u muslimanskim bogomoljama zapadne Makedonije, kao i u drugim regijama gdje Albanci čine većinu, zanemariv.

Jer, islam velikoj većini Albanaca ni u jednom povijesnom trenutku, pa tako ni u ovom nakon 11. rujna i ratova u Afganistanu i Iraku, nije služio kao ujedinjujući faktor. Ono što je oduvijek spajalo Albance u Albaniji, susjednim državama i brojnoj dijaspori jesu albanska kultura i albanski jezik. Pashko Vasa, uvaženi albanski intelektualac i pjesnik, krajem 19. stoljeća svojem se konfesionalno podijeljenom narodu obratio riječima, koje je kasnije preuzela Hoxhina komunistička diktatura, a koje i dan danas najbolje opisuju kolektivno stanje albanskog duha: “Mos shikoni kisha e xhamia / Feja e shqyptarit âsht shqyptaria” (“Ne mari za crkve i džamije/ Vjeroispovijest Albanaca jest Albanizam”). Ovaj oblik kulturno-jezičnog nacionalizma spasio je Albance od asimilacije i gubitka identiteta za dugih stoljeća osmanske vladavine. No, on je isto tako, a pogotovo ako je podgrijan velikoalbanskom političkom idejom, jedan od glavnih uzroka konstantne napetosti sa slavenskim susjedima – Makedoncima, Srbima i Crnogorcima.

Engleski kao lingua franca

Sukobi u Makedoniji nakon potpisivanja Ohridskog sporazuma nisu ugašeni na nacionalnoj razini, nego su samo lokalizirani, poput kakvog šumskog požara. Vatreno oružje zamijenjeno je bokserima i palicama, a umjesto makedonskih policajaca i vojnika te albanskih gerilaca koriste ih lako zapaljivi adolescenti u srednjim školama podijeljenim na etničke razrede, a uskoro i na etničke turnuse. Jedna od takvih škola je gimnazija Dr. Ibrahim Temo u Strugi, gdje je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, a izazvano videouratkom paljenja albanske zastave na youtubeu, došlo do masovne tučnjave makedonskih i albanskih učenika s mnoštvom ozlijeđenih. Upravo u ovoj srednjoj školi, a uz potporu nekolicine američkih nevladinih organizacija, rođena je ideja o uvođenju debatnog sata na engleskom (!), na kojem bi se pripadnici različitih etničkih grupa mogli kontrolirano ljutiti jedni na druge i naučiti se obračunavati argumentima, a sve u svrhu dostizanja izvjesne katarze i efekta emotivno-intelektualnog pražnjenja.

Stručnjaci iz UNDP-a i Unesca zadovoljno su i odobravajući kimali glavama dok je Musa Musai, albanski direktor gimnazije Dr. Ibrahim Temo, obrazlagao kategoričko odbijanje većine svojih učenika da se koriste jezikom “suparničke strane”, logički zaključujući kako je makedonske i albanske đake moguće spojiti isključivo na debatnim satovima (i sportskim terenima) i to samo ako bi se i jedna i druga strana, kao i moderator diskusije (valjda i nogometni sudac), koristili “neutralnim” engleskim – jezikom koji bi nakon stoljetne jezične anarhije očito trebao zamijeniti turski kao lingua franca na Balkanu.

No, je li to doista najbolje rješenje? Ovaj je prijedlog kratkoročno gledano bez imalo sumnje pozitivan jer bi makedonske i albanske srednjoškolce prisilio da međusobno komuniciraju i jedni drugima kažu što ih kod druge grupe smeta. No, dugoročno gledano, ova inicijativa postaje korozivna i u konačnici destruktivna: ona albanskoj djeci šalje poruku da ne moraju prihvatiti Makedoniju kao svoju domovinu niti makedonski kao svoj drugi jezik, dok makedonsku djecu ponižava nalažući im da u vlastitoj državi (koja zbog protivljenja Grčke ionako nije međunarodno priznata pod svojim ustavnim imenom) s pripadnicima nacionalne manjine komuniciraju na engleskom. Ona je osim toga u potpunoj suprotnosti s politikom Europske unije koja konzistentno njeguje i potiče materinje jezike sprječavajući na taj način hegemoniju engleskog. U trenutačnoj atmosferi koja vlada među slavenskim narodima na Balkanu, a čiji pripadnici smatraju da Albance vječito favorizira međunarodna zajednica (Ohridski sporazum kao pobjeda albanske strane, međunarodno priznanje Kosova, poziv Albaniji, ali ne i Makedoniji u NATO…), ovakav bi prijedlog bio iznimno opasan i zapaljiv.

Negativna i pozitivna dvojezičnost

Jedini mogući odgovor ovakvom i sličnim prijedlozima jest inzistiranje na dvojezičnosti. Pritom ne mislimo na ustavne članke i zakonske odredbe koje garantiraju da svaki jezik koji koristi dvadeset ili više posto stanovništva u Makedoniji ima status službenog jezika i pravo jednakog korištenja u državnim službama te obrazovanju. Ovakav birokratski koncept dvojezičnosti funkcionira samo u državničkoj teoriji, dok je u društvenoj praksi osuđen na propast jer stvara dvije potpuno odvojene zajednice, odnosno paralelna društva, što nikako nije u duhu interkulturnog dijaloga i zbog čega ga bez zadrške možemo okvalificirati kao negativan.

Pozitivna dvojezičnost, s druge strane, implicira stvaranje uvjeta za svakodnevnu komunikaciju između pripadnika različitih nacionalnosti na svim razinama društva. Upravo bi u Makedoniji, koja na svim poljima vapi za financijskom i inom pomoći međunarodnih organizacija poput UNDP-a, Unesca ili Unicefa, ovakav pozitivni oblik dvojezičnosti mogao zaživjeti, i to ako ga spomenute organizacije etabliraju kao conditio sine qua non za bilo koji oblik međunarodne pomoći i suradnje. Riječju, učenici, ali i učitelji albanske nacionalnosti trebali bi biti ohrabrivani i poticani da se koriste makedonskim jezikom, dok bi makedonska djeca i njihovi odgajatelji također trebali pokazati spremnost da nauče albanski. Učenje jezika kao opipljiv oblik pomirenja u idealnom bi slučaju dovelo do toga da školska djeca više ne bi morala biti podijeljena na etničke razrede, a kamoli na etničke turnuse, ili u najgorem slučaju etnički “čiste” škole. Međunarodne bi organizacije morale ohrabrivati i pomagati ovakav oblik istinskog interkulturnog dijaloga i iskrenog međuetničkog pomirenja jer po svojoj definiciji ne smiju sudjelovati, pa ni indirektno, u stvaranju još jednog apartheida ili segregiranog društva koje će (ako uopće) preživljavati po principu seperate but equal.