Noga filologa - Servus, dragi Sabin moj

Hanibal Lucić danas je ime jednog Jadrolinijina broda i ime iz školske lektire – ali, ako niste gimnazijalac ili književni profesionalac, teško ćete s ovim imenom povezati više od Jur nijedna na svit vila. Znamo da je bio bogati hvarski plemić i da je pisao ljubavnu poeziju; leksikon nam kaže da je živio nekih sedamdesetak godina, od oko 1485. do 1553., da mu je izbor najboljih pjesama tri godine nakon smrti objavio izvanbračni sin (i nasljednik) Antun. Ono što je manje poznato jest da se Lucić dopisivao s prijateljima u Splitu, izmjenjujući s njima stihove. Ono što je još manje poznato jest – što u tim stihovima zapravo piše.

Pjesničko dopisivanje

Pokušajmo se načas zamisliti na Lucićevu mjestu, uz nužne preinake, naravno. Zamislite da se želite prijatelju javiti nečime što je istovremeno, barem potencijalno, umjetničko djelo. Što ćete odabrati? Hoćete li mu poslati crtež, fotografiju? Napraviti za njega song, spržiti ga na CD? Snimiti se videokamerom kako nešto izvodite? Napisati pjesmu, priču, esej, SMS-haiku? (Da se razumijemo – Lucićeve pjesme nisu tek podnesene na uvid prijateljima, onako “napisao sam nešto pa mi reci što misliš o tome”; te su pjesme u doslovnom smislu riječi pisma, konkretnoj osobi, s konkretnim povodom – ali u stihovima.) Odgovor će, dakako, mnogo toga reći o razlici između Lucićeva i našeg vremena. Kao i o razlici između osobe Hanibala Lucića i nas samih. Ali ovdje me zanima nešto drugo.

Lucićevi prijatelji, tamo preko u Splitu, bili su i sami pjesnici. Znamo to, između ostalog, po tome što im je stihove pisao, od njih stariji, Marko Marulić; po tome što su oni pisali stihove Maruliću; po tome što su i Marulić i oni – barem jedan od njih, Frano Božićević Natalis – pisali stihove Hanibalu Luciću, kao i ostalim pjesnicima izvan Splita. No Splićani su se dopisivali na latinskom; Lucić je njima pisao na hrvatskom.

Sitne vijesti i ostalo

Poznata su nam trojica Lucićevih splitskih korespondenata: Jerolim Martinčić, Frano Božićević Natalis, Nikola Alberti Matulić. Svi su, poput Lucića, plemići – za svijet renesansnih dalmatinskih komuna to znači: razmjerno dobrostojeći, razmjerno obrazovani, pripadnici elite svojih zajednica. Za Martinčića i Božićevića znamo i da su desetak godina stariji od Lucića. Najviše sačuvanih Lucićevih pjesničkih pisama, njih četiri, upućeno je Martinčiću (Lucić mu je napisao i nadgrobnicu). Prva poslanica sadržajem je pravo pismo, povezujući najrazličitije teme, od pohvalnih komentara prethodne Martinčićeve pošiljke (“knjižica od tvoje pameti sabrana / U ruke ka moje ovih dan bi dana”), preko vijesti o tome koliko je sam pisac zauzet (“ter po sva godišća o drugom ne radim / neg zgibla vinišća ponavljam i sadim”; vinišća su vinogradi, koji su mu stradali za pučko-seljačke Ivanićeve bune 1510-1514), astroloških predskazanja (“Čul si ča nahode po zvizdah, ki znaju, / ki potop od vode uskori pravljaju”), pa do najvažnijega – detaljnog opisa turske opsade otoka Roda. Drugo je pismo utjeha Martinčiću; do Lucića su došle vijesti da je prijatelja netko fizički napao i ozlijedio. U trećem se pismu Lucić raduje jer mu je prijatelj opet počeo pisati pjesme; to je pismo koje me sada najviše zanima. Napokon, četvrto je pismo stihovana popratnica uz samostalnu Lucićevu pjesmu Od božićne noći – upravo onakvo “napisao sam nešto pa mi reci...” koje smo spominjali, ali i samo stihovano.

Razbijanje šifre

Lucićev način izražavanja prilično je teško razumljiv. Riječi su arhaične i neobično poredane; situacija vrlo poznata svakome čiji je posao čitanje latinske poezije, ali “čudno zvuči” na vlastitom jeziku. Velik dio njegovih stihova moramo zapravo prevesti na moderni hrvatski da bismo bili sigurni da ga razumijemo; put do tih prijevoda često je prilično kompliciran. Kao i kod svakog prevođenja, nije problem samo u riječima. Podjednako se spotičemo o ono što nije izrečeno – budući da nije izrečeno jer se u doba nastanka teksta podrazumijevalo. Privatna pisma, komuniciranje ljudi koji se dobro poznaju, osobito su prikladna za takva podrazumijevanja; pa i jesmo s nekim prisni upravo zato što mu ne moramo sve reći (kao što smo i prisni zato što mu možemo sve reći). Još više od toga – mnoga prijateljstva, kao i sve obitelji i sve ljubavne veze, imaju svoj, makar malen, poseban rječnik, svoje intimne i jedinstvene šifre. Već shvaćate da je tako i s Lucićevim pismima Martinčiću. Šifra ovdje ne skriva ništa skandalozno, neće iznijeti na vidjelo nikakvu romantičnu tajnu; ona nas, poput kompjutorske igrice, poziva da prvo zagonetku uočimo, potom da je odgonetnemo – i da, pri odgonetanju, osjetimo sjenku onog zajedništva koje mora da su osjećala dva dalmatinska plemića razmjenjujući oko 1520. takve doskočice na relaciji Hvar – Split.

Ispalji gdi palju

U trećem pismu Martinčiću – sjetimo se, u povodu prijateljeva povratka pjesmama – Lucić piše ovako:

Da pokli, diš, ima tôku slast i valju

    Knjižica onaj mâ k Eleni ku šalju,

Neka te pohvalju, odgovor iz rike

    Ispalji gdi palju pisni se razlike.

Toj s volje velike naš jezik, Jere moj,

    Koji će t’ uvike zavezan bit za toj,

I ja i tolikoj Bartučević prosi

    Koji, znaš, kum je tvoj i ime tve nosi.

Što to može značiti? Lucić spominje da se Martinčiću dopala “knjižica k Eleni”; ovdje misli na svoj prepjev jedne Ovidijeve pjesme, heroide (“pisma mitskih junaka”) koju Heleni trojanskoj šalje zlosretni Grk Paris; taj je prepjev Lucić ranije poslao Martinčiću na čitanje. Ali što je “odgovor iz rike ispalji”? Iza tog nerazumljivog mjesta slijedi obećanje da će Martinčić nečime zauvijek zadužiti “naš jezik” (koji će “uvike zavezan bit”), i da to nešto nerazumljivo mole i Lucić i njegov sugrađanin (Jeronim) Bartučević.

Posegnimo za komentarima. Tamo čitamo ovo:

ispaljati (prez. ispaljem) – ispljuskivati vodu (prvotno iz čamca, a onda i odnekud drugud); u našem tekstu preneseno: “ispalji odgovor iz rike gdi palju pisni se razlike” – doznaj odgovor iz rijeke iz koje se saznaju (ispljuskuju) različite pjesme (B. Klaić)

Odlično, hvala Klaiću! Ali – čekaj malo – kakva je to, čovječe, rijeka? Rijeka iz koje se ispljuskuju pjesme? Rijeka iz koje se saznaju pjesme? I, molit ću, kakav odgovor? Saznaj odgovor na što? Je li Hanibal Lucić, možda “ponavljajući zgibla vinišća”, popio previše Plenkovićeva “Zlatan otoka”?

Na pogrešnom putu

Rješenje šifre – za nas, manje upućene u šesnaestostoljetnu hvarsku aristokratsku čakavicu – donose dva posljednja stiha Lucićeva pisma:

Zatim pak i ja rit tebi ću moć ovoj:

    Harlo ti s priko svit vrati se Sabin moj!

Koji pak Sabin? Komentar uz ovo mjesto opet je nesiguran:

Ovo mjesto tumači Akademijin rječnik hrvatskog jezika (pod Sabin) kao – poradi stiha – “vokativ jednak nominativu” i stavlja zarez ispred imena; mislim, naprotiv, da taj zarez treba brisati (ovdje je i brisan), a mjesto shvatiti kao obavijest pjesnika Lucića Jeronimu Martinčiću da će se uskoro s daleka puta vratiti njegov Sabin (možda netko od bližih rođaka); osim, dakako, ako je Jeronima Martinčića intimno nazivao Sabin). (Marin Franičević)

Hm. Ako učiniš ono što od tebe tražimo ja i Bartučević, moći ću ti reći: “Brzo će ti se s daleka puta vratiti moj Sabin”? Ili možda: “Brzo si se ti vratio s daleka puta, moj Sabine”? Ni jedno ni drugo nema smisla. Izostanak smisla, kad prevodite s latinskog, najbolji je znak da ste na pogrešnom putu – da nešto niste dobro shvatili.

Sabin moj

I sada vadimo zeca iz šešira: postoji jedna Ovidijeva pjesma – ovaj put iz zbirke Amores (baš nešto kao Hanibala Lucića Pisni ljuvene) – u kojoj pjesnik spominje svog prijatelja Sabina, i to kao kolegu na istome poslu (Amores 2,18,27-34):

Quam cito de toto rediit meus orbe Sabinus

    Scriptaque diversis rettulit ille locis!

Candida Penelope signum cognovit Ulixis,

    legit ab Hippolyto scripta noverca suo...

... i tako dalje. U prijevodu: “Kako se brzo s puta oko svijeta vratio moj Sabin, i donio sa sobom djela s raznih strana! Časna je Penelopa prepoznala Odisejev znak, maćeha (Fedra) je pročitala pismo svoga Hipolita; pobožni Eneja već je otpisao jadnoj Didoni, i Filida bi imala što čitati, samo da je živa; tužan list stigao je Hipsipili od Jasona; Sapfu voli (njezin dragi), pa može posvetiti Apolonu liru koju mu je zavjetovala.” – Ni ovaj tekst nije odviše jednostavno razumjeti, no radi se o tome da je Sabin napisao odgovore na pojedine Ovidijeve heroide; dakle, pisma zaljubljenih mitskih junaka i junakinja (Odiseja, Hipolita, Didone, Hipsipile, Filide, Sapfe) dobila su, zahvaljujući Sabinu, odgovore. A Lucićev je stih “Harlo ti s priko svit vrati se Sabin moj!”, usprkos Franičeviću, gotovo doslovan prijevod Ovidijeva quam cito itd; Lucić izvornik preoblikuje samo mijenjajući glagolsko lice iz trećeg u drugo.

Time Martinčić postaje Sabin onako kako je Lucić Ovidije. Dakle, ako je Lucić preveo jedno Ovidijevo fiktivno pismo (“Paris Heleni”), na Martinčiću je da prevede odgovor na to pismo. Odgovor, “Helena Parisu”, zaista i postoji u Ovidijevim Heroidama – slijedi odmah iza Parisova pisma. Sukladno toj jednadžbi, “rika” iz koje se vade “pisni razlike”, pa i pjesma s Heleninim odgovorom, jest rijeka antičke rimske književnosti. Voil?!

Surogat

Još sam dužan jedno priznanje. Da, prilično je zabavno trijumfirati nad povjesničarima književnosti (pret)prošle generacije; laskava je stvar pridonijeti makar kamenčić u piramidu poznavanja stare hrvatske književnosti; jesss – to je znanost!! Ali – ruku na srce – ja se od literaturhistoričara-prethodnika razlikujem samo po tome što imam bolje šalabahtere. Ono što su Hanibal Lucić i Jerolim Martinčić znali jer su znali Ovidija uzduž i poprijeko (a znali su ga jer u njihovim knjižarama i knjižnicama nije bilo dvjesto tisuća, nego tek dvjesto knjiga, a ponekad je i dvadeset bilo puno), što Franičević nije znao jer Ovidija nije tako poznavao – ja znam zato što sam stavio disk u CD-ROM pogon i potražio gdje se sve u rimskoj književnosti spominje Sabinus. Moje je znanje, dakle, na galofaku – jako brzo, ali i neprirodno, stečeno pomoću mehaničkih, da ne kažemo kibernetičkih pomagala. Kako me to čini to drukčijim od Lucića – a kako od Franičevića?