Najnovije halucinacije pod utjecajem valerijane
Posao kojim se bavim iznimno je, ali i sporadično stresan. Ponekad se ne mogu osloboditi utisaka do dugo u noć, tako da rijetko zaspim prije 22.00 – a budim se u 8.00, jer radim tek od 9.00, a 10 sati spavanja, priznat ćete...
Enivejčina, u poneke mi je dane dnevni raspored u toj mjeri stresan da sam prisiljen popiti sredstvo za smirenje. Prirodno, nikakva kemija, sve ekološki uzgoj na zemlji preoranoj u picikato stilu. Najčešće to bude drevna mirovnjačka biljka – valerijana. Mnogi je koriste. Ne izaziva ovisnost, tvrde jedni. Ne deblja i ne stvara muški celulit, kažu drugi. Dali su je, doduše, Staljinu kad mu je žena izvršila samoubojstvo, a nedugo zatim crveni je car otpočeo s masovnim čistkama, ali nije potvrđeno da bi to mogla biti posljedica uzimanja valerijane, Bože sačuvaj.
Kapi sreće Valerijana je, dakako, biljka s korijenjem i lišćem i svime ostalim, ali valerijanist je uzima u obliku preparata, tekućine neobičnog mirisa na ustajao pregib nasuprot lakta (kojemu je, medicina je to dokazala, nemoguće pronaći pogodan naziv), mirisa uobičajenog u serijskih pokazivatelja proste geste kod nas neopravdano i šovinistički nazvane “bosanskim grbom”.
Preparata valerijane, do-duše-od-duše, ima raznih. U Hongu Kongu sam naišao na valerijanu u obliku miomirisnih kuglica. U Antwerpenu su me lokalni filijalci častili crveno-gorkom pastom koja se, opravdano ili ne, dičila časnim valerijanskim podrijetlom. A u prirodi je to posve neugledna, praktički nezamjetljiva biljka. Čak i poznavatelji imaju teškoća pri pronalaženju: tijekom crnog valerijanskog razdoblja od 1982. do 1986. godine, nitko u svijetu nije uspio pronaći niti jedan jedini primjerak te, sada to slobodno možemo reći, skoro pa svete biljke. Kao da su se crno im nebo i plava nam zemlja urotili protiv potencijalnih zamjetitelja, žrec moćne i tajne sekte bacio anatemu i na njih i na one kojima je prijeko potrebno bilo trenutno smirenje živaca, kroćenje životnih sila, makar na par brzoprolazećih sati. Ima, doduše i doamigdale, i drugih sredstava za smirenje, ali vraga ću ja sad ići pričati o cijelom tom kozmosu droga i barbiturata. Valerijana je, zasada, dovoljna.
Tog jutra – točno se sjećam datuma, ali neću ga ovdje navoditi da ne bih opteretio tekst – oko 8:30, prije odlaska na posao, osjetih prodoran strah u solarnom pleksusu. Hoću li na vrijeme... i hoće li netko biti tamo gdje nešto... i što ako dođu – i kako već idu te strahomisli koje opsjedaju modernog čovjeka. Odlučio sam se za valerijanu. Izvadio bočicu iz tajnog spremnika i u kavenu šalicu ukapao propisanu dozu: 15 kapi. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16 ... – u vražju maternicu, otela mi se jedna kap više! Ali ništa zato, pomislio sam, jedna kap više-manje. Dolio sam pola deci vode, promiješao malim prstom (koji nikada ne dospijeva u neprilične situacije!) i ispio na dušak – ravno do duše.
(Tek kasnije, nakon svega, shvatio sam da je kobna bila upravo šesnaesta kap. Jedino je ona – sirota – doista dospjela do duše. Doduše...)
Stepenice za zbrdozdol Omamljen kapima, premda još nisu počele djelovati, krenuo sam na posao. Sve je bilo u redu dok nisam stigao do lifta – sve je bilo u redu nekih 20 sekundi koliko mi treba od ulaznih vrata stana u kojem obitavam do metalnih vrata lifta u kojem obitavam povremeno i u kojemu me, uslijed Frenet–Serretove sile, stalno nešto draška u predjelu za koji tek treba osmisliti jezgrovit i šifriran naziv. Sve je bilo u redu, a zatim ništa nije bilo u redu, jer lift je bio u kvaru. Stan mi je na petom katu. Nije ni puno – do dolje. Krenuo sam stepenicama. Stubište vječito svježe omaljano, rijetko se koristi, rijetko tko se spušta, još rjeđe tko uspinje. Nisu ga huligančad stigla zagaditi grafitima, a kojekakvi šetači unijeti vonj psećih govana – ukratko, stubište iz snova. Zato mi nije teško palo otpješačiti dolje, stubu po stubu, basamak po basamak – jer od drugog su se kata nadolje stube obložene keramikom najednom pretvorile u tučane, kat kasnije čak i u drvene. Pojavo se i starinski art deco gelender s bijelom, fosforescentnom cijevi umjesto (post)modernog rukohvata na kakve se danas najčešće oslanjamo u rijetkim prilikama dok...
Da ne duljim, interijerna promjena toliko me zbunila da sam zaboravio izaći u prizemlju, a u podrumu me dočekala prohladna tama prožeta slabim vonjem štakora korumpiranih crvenim zrncima otrova na koji su, to zna svaka šuša, njegovi dugorepi klijenti već poodavno razvili otpornost. Bio sam zbunjen. Znao sam da postoje vrata koja iz podrumskih prostorija vode ravno na ulicu, ali nikako ih nisam uspijevao locirati. Palio sam, naravno, žuto svjetlo što se jedva probijalo kroz crnomrljaste kukce na misteriozan način zatočene u plafonjeri; palio i palio više puta jer mu je perioda – svjetlu – bila neobično kratka, mnogo kraća nego u gornjim dilatacijama. Naposljetku sam uočio vrata na mjestu na kojemu nisam ni sanjao da bi se mogla zadesiti. Bila su – vrata – tapecirana i ekstremno uska, kao stvorena za 2D Egipćane s prastarih reljefa. Uz to, pravomišljeni im je oblik bio narušen trapezoidnom povlakom u lijevom gornjem kutu. Brava nije bila vidljiva: gurnuo sam ta, već prepotanko opisana vrata i ušao u neimenovanu prostorijicu – na suprotnom kraju nazirao se prolaz iz kojega je dopirala mliječno bijela svjetlost. Prošao sam, što bih drugo, i našao se – kao da lutam nekim od Escherovih mezzotinta – na svom matičnom petom katu! Moje vlastite zgrade, pred liftom. Samo je ovoga puta lift normalno radio.
U uredu, u uredovno vrijeme Sve mi je bilo jasno u momentu – ta prokleta šesnaesta kap! Valerijana u okviru svoje normalne doze ne izaziva halucinacije ni pod razno, ali normalna doza ima petnaest, ne šesnaest kapi. Jedna kap, samo jedna kap... S tim saznanjem smještenim negdje u bespućima uma, uputio sam se, ipak, na posao. Jedna kap – jedna halucinacija, pomislio sam, možda stubišna ujdurma predstavlja jedini prodor fantastičnoga u moj današnji dan. K tome još i radni.
Na radno sam mjesto stigao bez teškoća. Sjeo u svoj ured i počeo raditi na stanovitoj problematici. Išlo mi je sporo, ali je išlo. Oko podneva, kad sam već pomišljao da naručim gablec, netko je pokucao na vrata. Bila je to Erna, spremačica u našoj firmi.
“Šefe”, rekla je.
“Erna, ja nisam vaš šef. Rekao sam vam to već puno puta. Ja sam drugi sektor.”
“Rekli su mi da vam dam ovaj papir.”
U ruci je stvarno držala papir, A4 formata, prelomljen na pola. Papir bijaše bijel, a s unutarnje strane su se, kako to obično biva, nazirala slova, redovi slova.
“Tko vam je to rekao?”, pitao sam.
“Oni. I da ga odnesete na jedno mjesto.”
“Kakvo mjesto?”
“E, to mi nisu rekli”, reče Erna, spusti papir na moj radni stol pa se uputi svojim poslovima. Ostao sam sam, sam u uredu s presavijenim papirom. Nakon što sam dobro odvagnuo situaciju, odlučio sam poslušati spremačicu Ernu, tim više što je u firmi radila duže od mene. Jer tko zna tko su bili “oni” i što se krije iza svega toga. Stavio sam papir – namjerno se ne upoznavši s njegovim, možda zazornim sadržajem – u maleni, A5 fascikl u kakvom predmeti medicinskih pretraga nosaju naokolo uputnice, ovlaš se ogrnuo kaputom i krenuo u grad, na jedno mjesto, da predam više taj papir.
Zadržao me taj posao neka dva sata. Možda i više. Na moje razočaranje, premda se to zapravo moglo i očekivati, nisam našao mjesto na kojemu bih predao papir za koji sam bio tako neugodno zadužen. Hodao sam posvuda, naišao na mnoga mjesta, neka su izgledala kao mjesta pogodna za predaju opisanog papira, ali bi se (u svih šest slučajeva) ispostavilo da uopće nisu pogodna za takvu svrhu, i ja bih odlazio dalje u potragu za mjestom i potraga je potrajala sve dok papir, je li, nisam izgubio.
Imal’ ‘ko papira? Samo što me srce nije strefilo od šoka. Pojma nisam imao gdje sam ga izgubio i kako. Zatekao sam se na uglu Gajeve i Praške bez papira u ruci. Uslijed šoka sam prvo zanijemio, a onda bez rezona stao zapomagati na licu mjesta, u središtu Zagreba:
“Imal’ ‘ ko papira? Imal’ ‘ ko papira?”
Potom sam, obuzet novim užasom, shvatio da zapravo kvazifraziram (i to u rimi) staru djetinju mantru, zaraznu doskočicu iz prastare dječje emisije Branka Kockice – tatata-tira! – onog Branka Kockice za kojeg se u vrijeme rata posve neosnovano pričalo da je poginuo kod Vukovara, valjda radi užasa svetog kontrasta – prije rata mag dobroćuđa, a sad se, evo, pokazalo da zapravo...
Užas, pomislio sam, i dalje stojeći na uglu Gajeve i Praške. Nisam više zapomagao – ona dva susjedna apostrofa u “Imal’ ‘ ko papira?” nenadano su se slijepila i upropastila mi taj, donekle i kreativan pseudofrazem. A ljudi oko mene... Ljudi su me napadno ne-gledali. Ta će me šesnaesta kap stajati svega na svijetu, pomislio sam. U očaju sam se obratio osobi koja kao da je stajala blizu mene:
“Zašto sam baš danas morao uzeti tu jebenu šesnaestu kap?”, pitao sam kao da je rečena osoba upućena u sve finese mojega bivstva.
“Griješiš”, odgovorila je osoba. “Već prva kap bijaše kobna”, reče arhaičnim idiomom pa me smanji na mjeru svemira.