Željko Jerman  

Egotrip - Šešula Chat

kolumna

Ajme, a da svi skupa nismo malo poludili, pa nam je to kontaktiranje prešlo u “ovisnost”. Eto, pišem ove retke i svako malo odem luknut na Outlook Express, jel stigo koji novi e-mail ... (a i sami smo se već zapitali – “smo mi skrenuli”(?)... ok. je prijateljsko mejlanje, ali da čim ustaneš ideš prvo na komp, a kada se spremaš spavati i jedva gledaš od umora... ponovno svratiš – jel još došo nečiji dopis?)

Sipešević Kruno mi pošalje mejl iz svoje radne (ne rodne!) Njemačke, u kome kaže da se jako mutno sjeća kako je fotografirao Broza Josipa i mene u slavnoj korčulanskoj birtiji komplicirana imena, koju jednostavnije zovemo Kod Matka. I dodaje mi svoje mišljenje o Lijepoj tuđoj Domovini, e, ovako:

“Dragi Jermane, bilo je napeto kao u Chendlera; zapetljano kao u Borgesa, sve si bolji i bolji. Nadam se da ćes jednoga dana sve te Egotripove udomiti u jednu knjigu. Inače ne konzumiram droge osim alkohola, ali kad čitam egose to ti je kao LLSSDD (dupla doza)”. Hvala stari moj, hvala i na “psihodeličnoj” ilustraciji inspiriranoj tripom... a kada jednoga sunčanog jutra dođe zgoda da se tiska knjiga, inzistirat ću u editora da baš ta slika bude na naslovnici!

Inače – kako završim i pošaljem kolumnu u redakciju, tako umah proslijedim mejl u Dojčeraj Stipetu i njegovoj (dosta) boljšoj polovici, poznatoj mlađoj slovenskoj umjetnici Niki Špan koja ih također voli čitati (pretpostavljam da joj on pomaže u tumačidbi izvjesnih mojih kovanica, tako sročenih da i neki Hrvati trebaju prevoditelja!). A kako se zatrpavamo mi Šešulani mejlovima, velim kompi Kompu da obsluži samo jednu adresu i to (jerbo smo muške svinje) – njegovu...

Smijale su nam se lastavice...

Ama pretjerivam, tako smo se dogovorili na našem svakodnevnom “Šešula Chatu”, kojeg čini već više puta spominjana “moja posada”... pa je “četiranje” dobilo, kao i cijela branša, ime po brodici Šešula. A čini mi se, da je sve jedne nedavne godine začeo Ivan Faktor, nazvavši Bojaninog bratića Dubravka Bzika (mog vrijednog mornara) “prvim časnikom”, pak je on postao “drugi časnik”, iako je ustvari na plovilu direktor fotografije(!), a poklem su svi postali nekakvi oficiri, ma ki god je na brod doša samo da pokuša popravit jednu od sto falinga! (Spet zezanje, hehe... nije baš tako... svi artisti i drugi frendisti ki su se vozikali s nami, postali su nešto!). Ampak, nije moglo biti tako, sve dok nije nabavljena “prava” Šešula, a i dok svi nismo nabavili (sem prvenstvenog časnika, koji ne bu nikad ni nabavil) – gospodu Kompa(riste)! Pak je počelo zapravo sa Stipetom skoro pravi, pravcati Chat, makar ne baš onakav kakav postoji na netu. U nas se piše kada tko hoće, može, voli i tak slikovito. Naše su sobe liberalne i pune svakojakih tema, a i nakrcane MegaBajtićima svih mogućih i nemogućih fotosa, montaža, kombiniranih tehnika, i opet, tak slikovito... međutim nema da nema odgovora, pa i taman na najbanalnije poslanice!

Aber; sada sam izvidio! U spremištu pod nazivom “Šešulani” posjedujem 606 message(s), 0 unread, a u trenutnom skladištu mejlova ima ih barem još stotinjak! Ajde da zaboravim sve pizdarije ovog prokletog Banana – Perec Sranja u kome nam ne daju da (pre)živimo, pa da se malo ufurkamo u čudovišni svijet četa! A s obzirom na moju sklonost dokumentarizmu, evo i aktera... pa, naveo sam skoro sve osim rijetko prisutnog Faktora, koga stoga nadoknađuje naveliko supruga Blanka, Jedine, te Zekića... Ksenije i Ivice, koji su samo prošlog ljeta “šešulali” s nami, moje pleme Jerman – Švertasek tek upoznali, no valje smo se zbliskali! Uzgred, kada je nevera uradila danmar Zeko mi je drugi dan ponajviše pomogao... tko nema barku pojma nema koliko to znači! Pa već malo poslije “mora” stigne ovaj “Zajkec mejl”: “ ...a pripremamo i niz komičnih etida-skečeva za zabavljanje lastavica, da nam se smiju i pri slijedećem bliskom susretu. Javljat ćemo se kako koji skeč bude gotov, a o castingu se dogovorimo prije slijedećih jadranskih susreta...”. YES... kroz ŠEŠULA CHAT smijale su nam se lastavice, tražili smo da se odmrzne potočić i da zečeki dobe mrkvicu, kopali po starim fotoalbumima i kutijama, preko neta skupa slavili Božić, Novu godinu, Uskrs... Nimalo perverzno konzervativni kreteni iz pred televizijskog doba... uostalom, ponekada i mi zabrazdimo u tu eru dok su gradom drva prodavali kočijaši, kada smo španali nogač ili igrali se graničara na ulici sa tek dva – tri prekida u sat vremena (kako bi propustili tada rijetke “limuzine”). Nu, ŠEŠULA CHAT se odvija među prijateljima i neusporediv je sa netastim Chat predsobljem koje vrvi kretenizmom i šašavim nadimcima, a gdje odem kada se hoću malo nasmijati zagubljenim dušama. Evo nekih primjera blesavih “korisničkih imena”: vještica 34, velečasni, spici_and_sweet, SNJEGULJICA, TOBIAS-A_BEECHER, TRAŽIM_TRUDNICU, o_hara, trenermorskihpasa, Utvara_iz_Pakla, Din–Don, Mali_mrav, mama 39, USPALJENA, Fajter_von_Petrinja, Zgodna 13, Snt Filo_tush, baby–tanga, crocodile, Par Srbin i Hrvatica, maji jujaj, onda (nacrtana hobotnica) pa ime: sexy_girl, Vincent_van_Gogh, Madame Noir, Vanilia, Haus Maus, edith 8, Luna_Over 39, Pjesma_u_ledu, Trag–u–beskraju, i tako dalje... sve čisto ludilo! (o prepisci koja se vodi da ne pričam...). Nekome uistinu mora biti jako, jako dosadno, netko mora stvarno biti strahovito usamljen, da se poda takvom vidu komunikacije; ulazi u predsoblje i Chat sobe te melje gluposti sa sasvim nepoznatim osobama... ali u našem slučaju (Šešulana, ne) “Chat” je zafrkantska poštapalica, a Internetom prevladavamo kilometražu koja nas razdvaja.

Kisa pisa ovdje u Düsseldorfu

“A da malo prekopamo po folderu Šešulani, morti najdemo nešto simpa – dosjeti se herr Kompmann – da napokon iskoristimo taj silan materijal”. Ockej (uvijek je pametniji od mene... kaj bi ja bez te mile kantice(?), slovca ne bi znao sročiti!). Pa, da počmem od jednog svog mejla napisanog u rujnu prošle godine (kada smo započeli intezivna dopisivanja), uz fotos jedne predivne zgrade (skraćeno):

“Kuća mojih snivanja... UZA SAMO MORE... na škojiću Vrniku, zapuštena do daske, kakti spremište klesara... ali kako Ameri sve kupuju u i oko Korčule, ta se poluruševina više ne da kupiti hrvatskim novcem. Tu sam sanjario još početkom 90-tih god. učiniti veliki otvoreni atelje u kome bi moglo raditi 5-6 umjetnika u prizemlju... Ispred kuće mislio sam urediti terasu, kupalište... sve prirodno od kamena... k tome bi trebalo dodati nešto kao lukobran... i bila bi prava mini luka za 2-3 brodice... Kada bi barem znao ima li određenog vlasnika, ili je državno... pa da damo zahtjev za korištenje...” (al sam bio i ostao idealista – naivista)!

Onda početkom studenoga 2004. stiže od Blanke, hrabre Šešulanke ovo: “Haj Jermane (podsjeća li te ovo možda na nešto hahahaha)!!! Evo me kod kuće – vježbam za penziju!!! Što će reći, sada sam penzioner – vježbenik”! Bogati, kako me ne bi asociralo na neuspio pokušaj da odem u invalidsku penziju, bolnicu Rebro, socijalnu psihijatriju, olfa gutanje tableta pa ispljuv u umivaonik i brzo pranje zubiju, da bi sa još par simulanata mogao poć na pivo... i još puno toga! B.F. jošte čeka penzijicu, a ustaje kao da ide na posao i svako nam jutro mejlom javlja: “Dobro jutro”! No, nedavno je preteknuo Stipe 29.4.05. 7:14h

 – ‘Dobro jutro želim svima, ko u džepu para ima, a ko nema... e, jebi ga, zaboravio sam kako ide dalje, baš kad se počelo raditi o meni... kisa pisa (sa “´”) ovdje u Düsseldorfu...”. E, ovo mu u zagradi znači s kvačicom, jer neki nemaju na tastaturi kvačice, pa onda ja naslovim mejl i kasnije pišem “kisa pisa” (s kvacicom)... (primjerice)... a od tih kvačica nastala je totalna zajebancija... kao zurim (s kvacicom), podrzavam (s i bez kvacice) i spet tako dalje, i nanovo bi mogao ponavljati i ponavljati kao što smo ponavljali u prethistoriskoj Demurovoj akcionoj elementarnoj kazališnoj predstavi: “Ponavljam”.

Kad bi itko znao što je more, gledao bi ga uvijek, sve do zore

Ajme, a da svi skupa nismo malo poludili, pa nam je to kontaktiranje prešlo u “ovisnost”. Eto, pišem ove retke i svako malo odem luknut na Outlook Express, jel stigo koji novi e-mail ... (a i sami smo se već zapitali – “smo mi skrenuli”(?)... ok. je prijateljsko mejlanje, ali da čim ustaneš ideš prvo na komp, a kada se spremaš spavati i jedva gledaš od umora... ponovno svratiš – jel još došo nečiji dopis?). A kada se nitko ne javi, ne jebem poslovne ni ine ostale mejlove, već se prebacim na nepostojeći Chat sa svojim prvim časnikom Mikecom! Uzmem njegovu kakti knjigu poezije i valjam se od smijeha, ka da ga vidim kako se po osrednjoj buri diže iz kabine, pa spikamo. Jebote, koja duhovna čeketarka, ne mo_ žeš lipšu zamisliti! “Već smo tu(?)... bravo Jermane” – govori Miko nakon 2 ure mog bojevanja sa sjeveroistočnim vjetrom, dok je on lipo pun piva spavao u kabini. Živi “četnički Chat”: “Da, bem ti tatu Zagorca! Diš se i uzmi čaklju da uloviš bovu! Blizu smo, a u pičku materinu i ta rasvjeta iz našeg šetališta sv. Nikole! Blenda mi i nikaj ne vidim! Odi na provu i davaj mi znakove ak je skužiš”. A moj se Miko učas razbudi i po uzvaljanom brodiću dočepa pramca, primi za ogradu i daje znakove (jer i da čujem ne bih ga čuo) – livo, desno, uspori (a koji kurac mogu bit sporiji uz divlje more, kada nas i tako fura ko da smo na regati!)... mogu samo upola brzine ići natraške, te tek tada zapravo idemo usporeno naprijed! “Bem ti sve KO – svece, naročito Todora” (onog koji je u korčulanskih i ateista ko u Splitu sv. Duje... op.a.)... vičem ja njemu kada sam primijetio da smo prošli pokraj bove, a on je nije uspio začakljat! E jebo net prema toj situaciji; sad punim gasom Yanmar motora nazad, i evo Miko ulovio bovuljak, uspio ga izvaditi iz mora i vezati za pramčanu bitvu, dok sam ja i dalje polugasno nazaj održavao Šešulu na mjestu! A ondak smo, učinivši sve šta triba da brodić bude usidren odahnuli uz cigarete, pa, pošto smo na slobodnom vezu stotinjak metara od obale, buč – skočili u more i doplivali do ispred naših kućica i odjurili se obrisati i presvući... te za desetak minuta otpirili va grad, da se pohvalimo kako smo prošli buru kada se nitko nije usudio poć vanka, uz naravno, pivce za živce! A boduljani misle da smo 2 x 2 LUDI! Što oni znaju o nama? Kakva je to pizdina burica prema onoj kod Senja? I kaj oni veju o tome da sam Ja po mami iz tog kraja i prošao taj (mnogo jači) vjetromah s čamcem od 4 i pol metra, a kako nebi sada ovaj u pravom brodiću od 6 i pol metri.... s jakim unutrašnjim motorom i uz (ipak) dobrog prvog časnika (ma koliko da pije, a tko uostalo na moru ne pije?), ponekad se ne drži “reda vožnje”, zajebe svog kapu...tj. mene...

Pa Chet na stihove prvog oficira “šešulanske armije” i evo izvadaka... govorio sam mu o poeziji, puno, puno, međutim, ne mogu ni od Marteka napravit pjesnika, kamo li od Mikija, poradi ludila penzioniranog brodogradilišnog radnika (“Hej Blanka, kak ti je sad... preteko nas Miko, ali valjda nije bez veze... ne one prave nego u njegovoj glavi!). Bziku, čudno prezime za Korčulu, je tatek Zagorec, i doli špreha i kuha ko da je gori, a pok. mama Korčulanka i tu se zbiva divno miksanje hrvatskog Sjevera i Juga, koje bu valjda blokiralo građanski rat, nalik onom  američkom! A sada stišani stihi, bez imalo vrijeđanja prvog časnika

 (inserti): “Kad bi itko znao što je more, gledao bi ga uvijek, sve do zore... / ... Zato more živi vječno, da se čudimo o tebi vječno”... “Bura puše tako čisto, sve čisti i pročiščava / i ulice našeg divnog grada. / Dok se prozori tresu od nje...”. KAJ TO ni super? Iskreno, naivno i polupismeno, ma koliko se trudio neki blesavi dominikanac da izvuče iz radnika pjesnika. Ama evo još i to što mene dira, ali znam da se, jasno, da izraziti na drugačiji, nepatetičan i suvremeniji način... “UMRLOJ MAJCI / Majku svoju izgubio sam ja, / radost svoju nemam sad. / Evo bliži se majčin dan... / Kitu proljetnog cvijeća na grob joj staviti./ I tako je nikad i nikad ne mogu zaboraviti...”.

Nepolitičan i antiprost

&. Mili Šešulani... kada nam do Lastova Miki pojede sve sendviče a do Mljeta popije svu pivu, nemojmo biti u krivu i sudit ga ko većina “normalnih”   tzv. korčulanskih građana. AJOJ... opet sam odjebo temu – KORČULA CHAT! Da vidim kaj ima novog!... “Za SDP i HSS 28%, Za HDZ 17%, Za HNS-LS 9% , Za HSP 14%, Za neku drugu stranku/koaliciju 10%, Neću glasovati 22%”.

O pička ti materina kantasta! Sada sam siguran da te jedan Karpov može pobijediti u šahu a ja jednostavno (nadam se) zdravim ljudskim mišljenjem! Ko te pita za ove jebene debile? I kaj mene briga tko će od svih tih majmuna pobijedit!.... Razumi idiote – kompast, da su svi oni odvratni isti pederi! I to u najgorem smislu tog izraza! UŽAS!!! Gadi mi se pričat od Gradskog do Balet kurca črknutog!!! Nadam se da kapiraš sve jebene politkantske pizdarije koje smo si zaheftali! I da ti se gade do daske! Ne, jer bih imao nekaj protiv vas, gospodo tetkice.... nego UBIT treba svakog, koji na vladajućoj poziciji radi štetu bez obzira na spol, vjeru, nacionalnost i slično. I to je odvratno “četničko” četiranje... Al. ko vam jebe mater, idem ja u pravi Chat, koji nema veze s (pre)vladajućom bagrom... a i obećao sam si, da ću biti nepolitičan i antiprost, ter konačno vedriji!

“Dobro jutroooooooooooo, baš htjedoh napisat: sunčano, Drava lagano teće k Dunavu, ptičice pjevaju... mir i tišina... šipak; katedrala zazvonila, dobro da je 6 a ne 8...”

(Blanka, Šešulanka, oficirka rakije i cigareta, zaboravila si napisat ono o nosu, osmici i sranju!)... zato evo snimke iz “Zombača”, da ipak bude veselo!