Šetnja slovenskim lutkarstvom

Lutkarsko kazalište oduvijek je imalo brojne pobornike – kako među najmlađima, tako i među odraslom publikom – a opće je poznato da je nezaobilazno u terapijskom djelovanju. Od 20. do 23. rujna 2007. u Gledališču Koper slovenski su lutkari organizirale svoje Četvrte bienalne susrete, kako bi dobili barem djelomični pregled dvogodišnjih stremljenja i dometa. Treba dakako napomenuti da je riječ o izboru kritičara Roka Vevara na temelju prijavljenih predstava. Ako dodam da međunarodni žiri u kojem su bili nizozemski lutkar Dudo Paivo, kazališni kritičar Blaž Lukan i etnomuzikolog Igor Cvetko (obojica iz Slovenije) nije dodijelio glavnu nagradu, dakle Grand prix (u čemu se s njima u potpunosti slažem), onda moje zadovoljstvo s prelijepim gradom, krasnim vremenom i ljubaznim domaćinima ipak ima mrljicu u obliku neuspjela trganja (traganja?) za predstavama koje bi mi u potpunosti bile “všeč”.

Domovinski junak

Budući da mi dodjela nagrada ne može biti kriterij u prikazu Četvrtog bijenala slovenskog lutkarstva (kako to kolokvijalno nazivam), odlučila sam malo opuštenije “prošetati” danima… Kazalište u Kopru ima dvije dvorane (veliku i malu) u kojima su naizmjence igrane predstave, njih pet svakoga dana. Također su i postavljene tri izložbe u koparskim galerijama. U Galeriji Meduza izložene su skulpture Petra Černea, koji je prije tridesetak godina osmislio lutke za Malog princa u režiji Edija Majarona, a sada su ponovo surađivali na lutkarskoj operi Zvonik u oblaku koja je bila izvan festivalske konkurencije. Černeove skulpture spajaju antropomorfne oblike (žensko tijelo) s istarskim gradićima što je u galeriji vrlo šarmantno, ali na pozornici se teško animira. Druga je izložba bila postavljena u Pretorijskoj palači (zbog koje glavni trg u Kopru smatraju najljepšim malim mediteranskim trgom) a radilo se o marionetama Tomaža Kržišnika za predstavu Umišljenog bolesnika izvedene 1988. u Kazalištu lutaka Jože Pengov u Ljubljani. Vrlo sugestivnog izgleda, ove drvene lutke predstavljaju izuzetan doprinos vizualizaciji umijeću kazališnih lutaka. Odlika koju uobičajeno nalazim u Sloveniji (za razliku od Hrvatske) jest njegovanje baštine, pa je tako u Pokrajinskom muzeju Koper Jelena Sitar postavila izložbu o etnologu dr. Niki Kuretu i poznatom humorističkom liku Pavlihi. Najduhovitijom primjedbom u sklopu izložbe mi se činila sama pojava Pavlihe: naime, kako je do Drugog svjetskog rata radijski, a kasnije i lutkarski lik bio Gašparček koji se oslanjao na poznatijeg Kasperla, domoljubni dr. Kuret je zaključio da ne može njemački lik govoriti o slovenskoj situaciji, pa je Gašparčeka poslao na frontu i u zamjenu je došao Pavliha.

A sada predstave

Za svoju izvedbu u predstavi Zlatni ključić kojom je i počeo Bijenale, Katja Povše nagrađena je za poetski pristup u pričanju priča, što pokazuje da je pripovjedačko kazalište još uvijek blisko mališanima, no ograničeno je na one koji mogu razumjeti jezik. Lutkovno gledališče iz Ljubljane predstavilo se Kredom u režiji vrlo popularne Barbare Bulatović u kojoj ideja priče jest “oživljavanje crteža (“Djeco Ivica se zovem/kog nacrtam bit će živ... “), dok je Brane Solce, nekadašnji osnivač Kazališta Papilu sada osnivač Teatro Papelito i dalje predstavnik izvedbi s papirnatim likovima, što je dražesno ukoliko nije predugo. Matevž Gregorič pojavio se čak tri puta na pozornici – kao animator u predstavama Pohorska legenda (LG Kukuruzno zrno) i Martin Krpan (LS Uš) te kao glazbenik u predstavi Glas Trija Kučma. Nagrađen je za animaciju u obje predstave koje, doduše, odlikuje različitost u vrsti lutaka, ali istovjetnost u njegovanju tradicionalnih vrijednosti. Posebice je zabavna Pohorska legenda, čiji je jezik vrlo uzbudljiv svojom melodioznošću, pa kada sam ugledala Gregoriča kako svira razna glazbala, nisam se previše začudila. Očito su i članovi žirija muzikalni, jer su nagradili i skladatelje Petra Kusa i Andreja Žiberta kao i originalni spoj glazbe i video projekcije u nastupu Trija Kučma.

Dan drugi ili kakofonija kakanaca

Odlučila sam ne pisati o predstavama koje mi se uopće nisu svidjele, pa ako se odlučite na kraju teksta prebrojati predstave, vidjet ćete da ih nema petnaest – nema onih, pogađate kojih (sami prosudite jesam li im time napravila uslugu ili kobni propust). Moja najdraža predstava je Krt Zlatko ili Kakec koji je padao s neba kazališta lutaka Fru-Fru, u kojoj se Irena Rajh Kunaver zajedno s Vitom Rožejom bavi raznim životinjama i njihovim fekalijama. Prekrasni izgled lutaka i scene osmislili su Sara Jassim i Iztok Hrga, a za prijenos književnog djela, slikovnice Wernera Holzwartha u lutkarski jezik dobili su nagradu žirija (meni se “pokakani” krt činila vrlo duhovitom pričom, nimalo gadljiva i vizualno vrlo dojmljivom). Nagrađeni su Mojca Osojnik i Andrej Štular za likovni izgled predstave To je Ernest Kazališta lutaka Nebo, jer su zadržali odlike stripa uz kazališno ozračje.

Entuzijazam

Šarmantna je bila i predstava Zlatokosa i tri medvjeda, nastala suradnjom već spominjanog LG Fru-Fru i Kazališta Glej, a Miškolin Mini teatra bio bi bolji da se lutke i pozadina nisu previše koloristički preklapali, pa su tako stvarali vizualnu zbrku. Treba još spomenuti da je Dudo Paiva za sudionike Bijenala držao dvije radionice i da su lutkari s velikim entuzijazmom radili zadane teme – čak i te etide pokazivale su tko zna i može, a tko samo ima volju. Nakon trećeg dana došao je dan podjela nagrada, svi smo se izljubili, popili malo refoška i razišli. Dok sam mahala i vikala pa-pa, vidimo se opet, dvije godine nisu beskonačnost, intimno sam mislila kako su lutkari, čak i kada im predstave nisu najbolje, definitivno najdraži kazališni ljudi. A to nema veze s refoškom!