Maša Grdešić  

Sevdalinski realizam

kritika

U svojoj novoj zbirci priča Inšallah Madona, inšallah Miljenko Jergović i dalje trguje onim tematskim sklopovima koji su i dosad određivali njegov opus. Stalne teme rata u Bosni, života u socijalizmu i njegove popularne kulture, spoja i sraza “istočnog” i “zapadnog”, muslimanskog i kršćanskog, odnosno kaurskog i turskog, kao i obilno iskorištavanje vlastita bosanskog naslijeđa u ovoj su zbirci priča promišljeno i planski oblikovani na pozadini bosanskih sevdalinki i dalmatinskih klapskih pjesama. Kao što je prošle godine Ibrica Jusić revitalizirao svoju glazbenu karijeru albumom sevdalinki primjerena naslova Amanet, ove ih godine Jergović hrvatskoj publici nudi preispisane u književnom obliku.

Jergović u Napomeni na kraju knjige takav postupak, koji bi teorija književnosti smjestila u zonu intermedijalnosti ili nazvala preispisivanjem, za potrebe zbirke naziva “remiksom” te se poigrava pitanjem prvenstva pjesme i priče – ako su priče remiksi, onda dolaze nakon pjesama i cilj im je popuniti mjesta koja pjesma ostavlja neodređenima te učiniti eksplicitnim ono što je u pjesmi implicitno. Međutim, Jergovićevi samouvjereni pripovjedači i kazivači svojim čitateljima i slušateljima daju naslutiti da su događaji koje pripovijedaju istiniti te da su poslužili kao povod za pjesme. Ipak, nisu sve priče pokušaji rekreiranja događaja dovoljno ganutljivih da izazovu sevdah. Nekolicina govori i o kulturnom kontekstu pjevanja i slušanja takvih pjesama, jer ako neke sevdalinke ne nude baš obilje pripovjednog materijala, najvažniji je svakako osjećaj koji izazivaju kod slušatelja. Stoga je Jergovićev cilj, uz otkrivanje izvornog događaja, u svojim pričama pogoditi taj pravi ton.

Spoj bosanskog i dalmatinskog

Jergovićevo traganje za pričom u zbirci Inšallah Madona, Inšallah u velikoj se mjeri nastavlja na njegove ranije tekstove, osobito na roman Dvori od oraha, u kojem svi putevi iz Dubrovnika vode u Bosnu, i koji bi se vrlo lako mogao čitati kao niz novela labavo povezanih likovima koji pripadaju različitim generacijama jedne obitelji i koji utjelovljuju gotovo sve sudbine moguće na tlu bivše Jugoslavije u 20. stoljeću. Sličan je spoj bosanskog i dalmatinskog već na prvi pogled vidljiv u izboru pjesama koje su obrađene u ovoj zbirci i u njezinu imenu koje je preuzeto iz posljednje priče Lepant – koja unutar zbirke funkcionira kao programatska priča koja u potpunosti ogoljuje postupke prisutne i u ostalim pričama jer u stilu kratkih rezova u vezu dovodi sudbine četiriju ljudi različitoga podrijetla i vjere koji pogibaju u bitci kod Lepanta 1571. godine. Tom je susretu Istoka i Zapada kroz okvir priče dodan susret prošlosti i sadašnjosti karakterističan za čitavu zbirku, a sastoji se u tome da djevojka Lana na plaži u Zaostrogu pronađe savršeni oblutak koji je zapravo kost jednog od četvero nesretnika.

Upravo su takvi likovi, koje je zaboravila službena Povijest, ili pak junaci izgubljenih i uništenih kronika i zapisa, oni o kojima nas Jergovićevi pripovjedači žele obavijestiti. Tako, primjerice, u Jilduzu za nekoć slavnog Selim pašu danas nitko ne zna, u Tespihu Veroljub Bakrač svoju priču nije nikome nikad ispričao, posjete Carlosa Gardela Bosni koja je opisana u Zapisu u njegovoj biografiji nema, ime fra Jakova Durme iz Zuluma nesretnim je slučajem svaki put zaobiđeno u ljetopisima samostana u Kreševu, zapisi Abu Jusufa izgorjeli su 1992. u Orijentalnom institutu u Sarajevu a da ih nitko nije dešifrirao, a niti nesretna četvorka iz Lepanta neće ostaviti svoj trag u vremenu. Međutim, Jergovićevi pripovjedači jako dobro znaju što se zapravo dogodilo, posjeduju specifično sveznanje koje ih čini mudrijim od Povijesti. Neki su od njih mrtvi, pa sada s one strane svjedoče o sebi i svojim bližnjima, neki su promatrači i sumještani koji smatraju da imaju moralno pravo govoriti o drugima i o sebi, a neki su jednostavno starci koji su svašta čuli i vidjeli, ili pak mudraci iz naroda kojima je cilj poučiti slušatelje.

“Latinoamerička” Bosna

Kako su sevdalinke tradicionalne pjesme koje pripadaju pučkoj kulturi, ne čudi što se pripovijedanje većinom odvija u prvom licu, i to postavljanjem usmenog kazivača koji je sam na neki način sudjelovao u opisanim događajima, te drži do stroge podjele mi-oni, naše-njihovo i vjeruje u vertikalnu sliku svijeta u kojoj najveću ulogu igraju džennet i džehennem, odnosno raj i pakao – ovisno o čijoj je perspektivi riječ. Upravo je to usmeno kazivanje potrebno da bi se priče prikazale kao “istinite”, jer kazivač svojom riječju jamči da su se doista zbile, dok u isto vrijeme svojim subjektivnim komentarima i uvlačenjem vlastite priče u tuđu svoju pouzdanost dovodi u pitanje.

Iako se može činiti da ti glasovi iz prošlosti uspijevaju nadmudriti Povijest koja ih je potisnula, u nekim pričama ona neumoljivom nužnošću utječe na sadašnjost. Takva ideja povijesti u Jatribu progoni Radoslava Kotromana koji za bolest i smrt svoje unuke krivi jednu svoju naglu reakciju iz mladosti, dok u Tespihu Veroljub Bakrač umire kad ponovo čuje riječi Allahu ekber koje su ga progonile od opsade Sarajeva. Ti likovi zapravo sami određuju svoju sudbinu, baš kao što u priči Zapis Ciganka u Buenos Airesu Carlosu Gardelu ne čita nesreću iz dlana, nego mu je upisuje u dlan.

Cigankina latinoamerička magija koja se liječi zapisom bosanskog hodže sretna je okolnost koja upućuje na općenitiju povezanost Jergovićeve poetike s hispanoameričkom prozom s kojom dijeli utemeljenost na začudnosti, bajkovitosti, uporabi fantastike, neizbježnom utjecaju prošlosti na sadašnjost, te političkog na osobno/privatno. Bosna se u velikom dijelu zbirke predstavlja kao egzotični, “orijentalni” prostor 1001 noći, zemlja u kojoj vrijeme stoji i svatko ima svoju priču jer svakoga muči neki dert i svačiji život stane u pjesmu, idealno sklonište za sve vrste oriđinala, najgore mjesto na koje je sultan mogao prognati Abu Jusufa i ono gdje ljudi dolaze kad ne žele da se za njih više čuje. Premda su one priče koje se zbivaju u 20. stoljeću uvijek popraćene detaljnim datumima, one čija se radnja odvija u doba Osmanskog Carstva vremenski su potpuno neodređene, jedna se čak zbiva nekad davno, još dok je Bog po zemlji hodao poput prave bajke.

Dok u nekim pričama svi ti “spojevi nespojivog” dobro funkcioniraju jer su izvedeni nenametljivo, često se dogodi da su isforsirani i da je svega previše. Tako u Jidu prvo slušamo priču o Savi Turudiji-Kostiću koji je 1992. poginuo u prometnoj nesreći nakon što je ispalio granatu na Sarajevo. Ta je granata pogodila Orijentalni institut u kojem se odnedavno čuvaju rukopisi koje je skupljao Salamon Baruh, da bismo zatim slušali njegovu priču. Međutim, tek je treća priča “prava”, ona iz rukopisa koji je izgorio, a to je priča o Abu Jusufu. Jednako tako, u Misiru se u istom loncu nalaze stari gospar iz Primoštena, dječak Aladin sa Suska i crnci iz Misira, a u Lepantu spomenuta četvorica sudionika bitke te Lana i Tonči iz nama bliske prošlosti. Metodom kratkih rezova i povezivanjem niza priča često se zna pogoditi “u ništa”, pa globalna metafora na kraju teksta odjekuje prazno i klišejizirano. Mnogo su bolje one priče skromnijih pretenzija, koje mnogo opreznije barataju patetikom i sentimentalnošću.

Što su to sevdalinke?

Još je od Sarajevskog Marlbora Miljenko Jergović kao pripovjedač obećavao mnogo. Danas ima popriličan opus i sasvim je jasno da je riječ o vrlo kvalitetnom i talentiranom autoru. Problem je, međutim, u njegovoj pozi narodskog mudraca, svojevrsnog bosanskog barda, čovjeka s nepresušnim životnim iskustvom, kojem je primarni modus obraćanja čitateljima izravno dociranje. Tako se postavlja Jergović-autor kolumni u Cosmopolitanu, koji čitateljicama daje savjete kao da im čita iz duše, tako piše Jergović-autor političkih i kulturnih tekstova u Globusu, a takvi su i njegovi kazivači koji nam konstantno serviraju izreke bremenite mudrošću poput Samo najgori krvolok i mater znaju mjeru zla na zemlji. Krvolok zato što zlo čini, a mater zato što se zla plaši ili Valja šutjeti i nikome ništa ne kazivati, jer zli u čuda ne vjeruju, a dobrima čuda ne trebaju. Tipičan je slučaj i nametljivi kazivač u Asagu koji svome adresatu ne želi otkriti “pravo” značenje priče, ali je odlučan da postoji ono ispravno i proklinje ga ako je krivo zaključio. Ipak, dok u novinskim člancima takav stav više iritira, u književnom se tekstu može opravdati kategorijom kazivanja.

U oba slučaja, međutim, autor itekako zna unovčiti teme koje mu dobro leže i koje su mu bliske. Poput Sanje i Bojana iz priče Jatrib, koji zapravo pojma nemaju šta su to sevdalinke popriličan će dio hrvatske publike ove priče recipirati kao egzotične i “strane”, a u taj se dojam izvrsno uklapa činjenica da je Durieux ponovo propustio tiskati rječnik na kraju knjige. No, kada Jergovićeva priča uspije pogoditi onaj pravi ton pjesme, tada je uistinu izvrstan. Stoga mu treba poželjeti nepresušnost tematskih izvora pa da i dalje može pogađati.