Goncourtom nagrađeni roman o odrastanju iza kulisa kulturne i intelektualne Meke šezdesetih
Kakvo je stanje recentne književnosti za mlade, zone o kojoj se, osim popularne megaindustrije već pomalo ocvalih fenomena kao što su Harry Potter, Sumrak saga i Igre gladi, malo govori? Klub nepopravljivih optimista, koji je 2009. godine nagrađen Goncourtovom nagradom po izboru francuskih gimnazijalaca, mogao bi ponuditi neke odgovore na to pitanje. Podatak o nagradi kočoperi se već na naslovnoj stranici hrvatskoga izadanja i marketinški smješta knjigu u okvire književnosti za mlade, skliske kategorije koju je nerijetko teško (pa i nepotrebno) smisleno razlikovati od književnosti za stariju publiku. Istovremeno, etiketa književnosti za mlade olakšava pogled na čak 707 stranica implicirajući nešto prohodnije, brže čitanje. Iako se izvan paratekstualnog detalja naslovnice roman ne pozicionira striktno kao tekst namijenjen tinejdžerima i adolescentima, njegova popularnost u tom populacijskom odsječku zaslužuje pobližu pažnju.
Moment identifikacije Priča prati 12-godišnjega Michela i njegovo odrastanje u Parizu od 1959. do 1964. godine koje je tijesno vezano za stražnju prostoriju pariškoga bistroa Balto u kojem je formiran klub političkih intelektaulaca imigranata iz naslova. Početna pripovjedačeva pozicija obilježena je neznanjem koje se u velikoj mjeri može pripisati njegovoj mladosti. Njegovo dvojno naslijeđe (viša građanska s jedne, radnička klasa s druge strane), francuska kolonijalna i unutarnja politika te sociokulturni Zeitgeist početka šezdesetih aspekti su kojih je pripovjedač tek maglovito svjestan: “Počele su se upotrebljavati riječi čiji mi smisao nije baš bio jasan: dekolonizacija, gubitak imperija, Alžirski rat, Kuba, nesvrstani i hladni rat.” Kao što pripovjedač, u maniri Bildungsromana, postupno akumulira iskustvo i sazrijevanjem zadobiva obuhvatnije interpretativne kompetencije, paralelan se proces odvija i u pretpostavljenom mladom čitatelju. Roman tako može poslužiti kao meki vodič gotovo udžbeničkoga karaktera koji sondira kulturu i politiku na početku šezdesetih, analogno Gaarderovu Sofijinu svijetu koji mlado čitateljstvo (možda i previše) bezbolno privodi filozofiji. Tekst se tako pokazuje pogodna mreža za hvatanje kulturnih referenci, ali ne podrazumijeva i razvoj čitateljskih kompetencija ili pak imanentno književne uporabe teksta, ne odmičući se od klasičnoga fabularnog stila. Moment lake identifikacije mladih čitatelja s pripovjedačem njihovih godina koji je u ratu s matematikom i maturom, mašta i zadubljuje se u knjige i filmove osnažuje se i izborom pripovijedanja u prvome licu koje dodatno smanjuje distancu glavnoga lika od čitateljstva.
Stražnja soba bistroa i prva crta alžirske bojišnice Dva su paradigmatska politička aspekta s početka šezdesetih kojima se tekst bavi: problem istočnoeuropskih imigranata u potrazi za azilom u Francuskoj i finale (barem deklarativnog) pucanja kolonijalizma koje rezultura formiranjem novih država na sjeveru Afrike. U atmosferi salonskoga ljevičarstva, promišljanja socijalističkoga modela i općih (ne samo) studentskih simpatija za maoizam i trockizam, imigranti došli iz zemalja iza Željezne zavjese, mahom iz SSSR-a, u nezgodnoj su poziciji te s teškoćama ili nikako dobivaju politički azil. Njihov nedefiniran društveni položaj – ni na Zapadu, ni na Istoku, nevidljivi u službenoj optici, skupljaju se u stražnoj prostoriji pariškoga bistroa – simptomatično je naličje naizgled otvorenoga društva. Nemogućnost nostrificiranja diploma prisiljava liječnike, pilote i glumce da postanu skladištari ili pak taksisti, fiksirajući se na marginama društva. Razlozi njihova napuštanja domovine podjednako su heterogeni kao i njihovi politički stavovi prema socijalističkoj vlasti i blokovskoj podjeli: socijalistički se junaci miješaju s glasnim disidentima, apolitični s nostalgičarima. Takva sadržajna raznolikost pohvalno doprinosi razbijanju monolitne slike imigranta.
Tekstualna reprezentacija imigranata, kao i njihova percepcija u društvu, bitno je određena jezičnim osobitostima, tipom i stupnjem izraženosti naglaska; jezični je purizam ponekad nepremostiva zapreka za integriranje u društvo (primjerice, za mađarskog glumca Tibora), ali predstavlja i problem i u mogućnostima izražavanja i autoprezentacije. Dijapazon stereotipa o Slavenima onkraj željezne zavjese kojima tekst (doduše, uz izvjesne simpatije) barata uključuje široku slavensku dušu, temperamentnost, otpornost na alkohol i vrsno igranje šaha, a taj se imaginarij u tekstu otkriva kroz pogled mladoga Michela koji s vremenom postaje dijelom Kluba i kroz čiju se priču artikuliraju i prošlosti pojedinih imigranata.
Komplementaran par problematici azilanata predstavlja problem francuske kolonije Alžira koji se iz unutarnjepolitičkog transformira u vanjskopolitičko pitanje. Michelov brat i njegov najbolji prijatelj, studenti oduševljeni socijalističkim idejama i puni revolucionarnoga poleta, odlaze u vojnu službu u Alžir i salonsko ljevičarstvo mijenjaju za opipljivo iskustvo. Posljedice su kobne: u jednom slučaju to je dezerterstvo i napuštanje Francuske zauvijek pred strahom od krivičnog progona, a u drugom slučaju smrt. Napetost u odnosu prema Alžiru manifestira se i u likovima politički konzervativnih “alžirskih Francuza”, članova Michelove obitelji, koji se nakon proglašenja alžirske nezavisnosti 1962. godine dezorijentirani vraćaju u Francusku.
Oba politička pitanja prezentirana su u klasičnoj narativnoj formi, bez dubljeg problematiziranja, više na razini upoznavanja s problemom, a ne njegove analitičke razrade što roman, s jedne strane, čini pitkim katalogom imena i mjesta, a s druge strane, usprkos sadržaju velike političke težine, više literaturom za razbibrigu teške kategorije nego za dulje zadržavanje i mozganje.
Kulturni mitovi: Pariz šezdesetih Dionica u koju je utkano najviše mitova i fantazija srednjoškolaca jest ona koja se tiče kulture. O tome govore već korice: fotografija poljupca u bistrou koju potpisuje Henri Cartier-Bresson dijelom se ponavlja u gramofonskoj ploči na pozadini te na hrptu knjige: kultura se tako višekratno postulira kao dominantna perspektiva. Važnost se ističe i kompozicijski: Michel već u prvom poglavlju za rođendan dobiva temeljnu kulturnu opremu – gramofon Teppaz i fotoaparat Brownie Kodak. Postojano je prisutna i tradicija predstavljena dvama neprikosnovenim kulturnim bastionima – Louvreom (kamo Michel zalazi s djedom, radnikom talijanskoga podrijetla fasciniranim renesansnom umjetnošću) i jednako arhitektonski spektakularnom operom Garnier (koju Michel posjećuje s ocem, pasioniranim ljubiteljem opere). Vrlo brzo u priču ulazi i američka popularna kultura – prvo u vidu rocka koji trešti s gramofona, a kasnije i u književnosti te filmu (western).
Michelovo romantizirano čitanje s oduševljavanjem za osobu autora, posjećivanje kinoteke gdje često gleda filmove koje ne razumije i druženje s bratovom (bivšom) djevojkom Cécile, studenticom književnosti na Sorbonni koja nalikuje Jean Seberg, s kojom priča o književnosti, pije kavu i u maniri flâneura lunja pariškim ulicama zavirujući u ponudu bukinista aspekti su kulturne ponude koja je već dobrano uhodana u mokrim snovima kulturofila o Parizu. Isto takvo “nedoraslo” motanje oko Sartrea i Kessela, pokrovitelja iz sjene koji pomažu članovima Kluba nepopravljivih optimista, još je jedan moment koji izaziva zavist u eskapističkih čitatelja, kao i Michelovo sudbonosno upoznavanje djevojke koja također čita u hodu i sama zalazi u kino. Motiv filmofilije nerazdvojne od kinofilije podsjeća na blažu varijantu filma Sanjari, a roman je panoramski uspio apsorbirati veliki broj raznoraznih kulturnih referenci, od francuskoga novog vala preko teorijskih škola poput psihoanalize do Sartrea, Camusa i nadrealizma.
Unatoč zasićenosti teksta upućivanjem na razna mjesta (uglavnom) francuske kulturne produkcije, tekst se s lakoćom čita. Isto tako, pokazuje da tekst natopljen političkim sadržajem nije nužno političan, već ležerno i nenametljivo u obzor mladoga čitatelja uvodi probleme koji često ostaju nevidljivima ili sakrivenima. Ta je karakteristika ujedno najbolja točka romana, ali i njegovo najslabije mjesto; nepretenciozne zabavne epizode ponekad iskliznu u trivijalnost, političnost lake kategorije u dekorativnu (a)političnost. Nostalgija koja mjestimično probija u tekstu u čitatelja se bitno uvećava, osnažujući mit o optimizmu i kulturnom bogatstvu šezdesetih kojima mlado čitateljstvo nikad nije svjedočilo. Tko zna, možda će se nakon turističkog panoramskog posjeta poneki čitatelj odlučiti i malo dulje zadržati u tom kronotopu.