17.6.2004.

Rade Jarak  

Sezona lova na Khtulue

proza

Noseći kožnu torbu u lijevoj ruci, Krstimir Egić popravi drugom rukom elegantnu tamnoplavu kravatu, provjeri još jednom u besprijekorno čistom ogledalu lifta vlastitu frizuru: kosa boje pijeska bila je sasvim uredna, valovita i zaglađena, savršeno u skladu s blijedim sjajem njegovih plavih očiju. Brzo pogleda manžete: bile su besprijekorno čiste. A zatim, kad se lift zaustavio na dvanaestom katu, kroči u dugi hodnik na čijem su kraju čekala jednostavna, ali skupocjena vrata dvorane za sastanke.

Krstimir odmjerenim korakom stupi u sobu za sastanke, mirno položi torbu na velik drveni stol od mahagonija i sjedne na svoje mjesto. To je mjesto jedino bilo prazno, sva ostala već su bila popunjena: zasjedao je veliki žiri.

Bla, bla, bla, žiri je mljeo svoju priču kao i uvijek, uljudno, mirno, jednolično i skoro učmalo, pazeći na etiketu. Sastajali su se jednom godišnje u prekrasnoj dvorani u neboderu Pif-holdinga uređenoj u novosecesijskom stilu s mnogo ispoliranog drva, s okruglim, jajastim ogledalima punim pozlate i teškim zavjesama od brokata iznad prozora. Sastajali su se da donesu najznačajniju domaću književnu nagradu.

Žiri je svake godine bio isti, takva je bila politika izdavačke kuće, nikako se nije mijenjao i šira javnost nikad nije mogla znati kako su pojedini članovi žirija glasali. Krstimir se već dobro upoznao sa svim članovima, jer su se viđali svake godine u isto vrijeme.

Bla, bla, bla… vijećali su oni, vijećali i na kraju su izvijećali.

Najbolji je roman taj i taj, tog i tog autora, nije bitno sad kako se zove.

Nakon što je Milena pročitala kratku izjavu koju će žiri dati medijima, Krstimir je pokupio svoje spise i bilješke sa stola u torbu, stvar je bila gotova.

U trenutku je iz jedne sporedne prostorije ušla kamera i Milena je dala izjavu u crno oko kamere.

Stvar je bila gotova. Sad je bio red na predsjednika žirija, urednika Vilara. Održao je kratku govoranciju i pozvao sve ostale u susjednu prostoriju.

U susjednoj prostoriji bio je maleni bar s pićima. Tamo su svi natočili sebi po jednu, netko francuski konjak, netko talijansko vino, netko domaću rakiju, staru mučenicu, nazdravili i popili. Krstimir je primijetio da se Mileni malo tresu ruke dok su se kucali. Od uzbuđenja, sigurno, jer ono što ih čeka zaista ih neće ostaviti ravnodušnim.

Nakon što su ispili svoja pića Vilar je pozvao lift, mali lift koji je specijalno za tu priliku bio projektiran. Lift je ipak dovoljno širok da u njega stane njih šest i liftboj. A onda je Vilar klimnuo i liftboj je pritisnuo jedino dugme. Lift je krenuo prema dolje.

Tijekom vrlo duge vožnje, koja je sigurno išla nekoliko razina ispod zemlje, Krstimir i Milena izmjenjivali su značajne, malo preplašene poglede. Lift je nakon čitave vječnosti stao. Bilo im je kao u Vernovu romanu Put u središte zemlje , otišli su duboko pod zemlju, pomalo svjesni ekskluziviteta, straha, napetosti, ali i zagušljivog zraka u podzemlju. Otvore se vrata lifta i svi iziđu u predprostoriju.

U predprostoriji njihova su odijela izgledala prilično čudno. Krstimirovo elegantno sivo, Milenina haljina na poprečne crno, smeđe, žute i crvene pruge s istim takvim hulahopkama u kvazi hippie stilu, Ilmina raskošna žuta toaleta sa smaragdnozelenim brošem, Invernizzijevo elegantno maslinasto odijelo, Spiridonova naizgled nehajna sportska elegancija na koju se odlično lijepila novinarska bahatost, kao i Vilarova krutost crnog sakoa; izgledali su nestvarno svi zajedno u toj podzemnoj prostoriji, punoj teškog zraka i vlage, katrana i čađi, neuglednoj kao da se radi u garaži. – Presvucite se brzo – reče Vilar. Već su znali gdje se nalaze garderobe za presvlačenje i za manje od deset minuta opet svi bijahu vani u radnim odijelima, sasvim nalik na vatrogasna. – Tako – reče Vilar. – A sad idemo do vrata.

Vrata podzemnog carstva bila su tri neugledne prostorije dalje i čuvala ih je stalna vojna postrojba od osam naoružanih vojnika. Iza njihove male kantine u kojoj se dvadeset i četiri sata na dan (premda tu dolje nije bilo ni noći ni dana) okretala kocka bila je i oružarnica. Krstimir još jednom provjeri svoje radno odijelo, koje je bilo skoro identično kao i vojničko, puno debelih pancirnih niti i pokriveno nepromočivim voskom, i otiđe u oružarnicu po pušku. Svi, i muškarci i žene, uzeli su po jednu najmoderniju pušku.

A zatim, tako naoružani, čekali su da vojnici pokrenu vrata. Vrata su bila velika i stara, visoka više od pet metara, sasvim različita od svog tog prljavog betona naokolo. Sagrađena od nekog prastarog drva, pocrnjela s vremenom i sasvim izgrebana. Također bila su pokrivena intarzijama vrlo velike i stare kosti, mnogo veće od slonovače. Kad su se vrata otvorila, ušli su u podzemni svijet.

Mićun Vilar je vodio, on se, Krstimir je razmišljao, najbolje snalazio dolje. On nije ulazio samo jednom godišnje kao oni, nego je vjerojatno još koji put prolazio tim prostorima. Vjerojatno je imao ovjereni certifikat komesarijata za dodatni ulaz. Stoga je on bio prešutni vođa.

Krstimir je znao da se Milena trese, isprva je mislio da je to od uzbuđenja, ali sad mu se sve više čini da je to od muke. I zbilja, nije li ona lani bila nešto u nevezanom razgovoru nabacila da joj se baš ne ide u ove pohode. Ne ide joj se, ne ide se ni Krstimiru, ali lova je dobra, tu su i sve počasti (jer nadređeni lov smatraju nagradom), simbolika pojavljivanja u medijima, i kako to odbiti? No, dogodine će i on malo bolje razmisliti, pronaći neki izgovor, izmisliti bolest, naglo putovanje. Sve u svemu, stezali su puške i išli dalje.

Nakon četrnaest prijeđenih brda, kad ih je umor već počeo kršiti i kad ih je mrak podzemlja skoro sasvim prekrio (jer sijalo je neko svjetlo, visoko gore, nejasno i neprirodno), izmorivši naročito one starije i u lošijoj kondiciji, konačno su pronašli Khtulua. – Evo ga, našao sam ga. To je jedan od najvećih primjeraka – poviče Vilar pobjedonosno.

Životinja, velika bar kao omanji brod, puhala je i ceptala sve u šesnaest. To je stvorenje puzalo, jer nije imalo noge i slina je tekla iz svih njegovih otvora. Činilo se da nema ni očiju, nego nekakvu surlu iz koje je valjda gledalo, ili njušilo. Koža mu je bila debela, deblja od slonove i puna blata. Širio se odvratan smrad. Ali stvorenje je svemu usprkos bilo sasvim bespomoćno. Čim je vidjelo – ili čulo, ili nanjušilo lovce, tko će ga znati – stvorenje se dalo u bijeg, ali nije moglo daleko pobjeći bez nogu, puzalo je i groktalo. No uzalud, lovci su pucali. Svi, a Vilar je dobro pazio da nitko ne zabušava.

Nakon serije hitaca životinja je pala uz nekakvo bolno tuljenje, spustila je glavu na pod, a onda se opet naglo pokušala ustati i pobjeći dalje. Nije je bilo lako ubiti, bila je golema, glomazna. Ali društvo je i dalje pucalo.

Društvo je: pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, pucalo, puc… Nestalo je municije.. Životinja je bila mrtva.

– Odlično, brdo sala je palo – reče Vilar. – Lov je završen. Vidimo se dogodine u isto vrijeme.

– Dogodine u isto vrijeme – rekoše ostali.