Noga filologa - Šiber

Ljudi su stigli na jedno od najneobičnijih mjesta u svemiru: divovski planet spljošten u obliku stošca, koji se oko svoje osi vrti brzinom zvrka – toliko brzo da dan i noć na njemu traju po nekoliko minuta. Zbog veličine planeta, sila teža na njemu je golema, na polovima iznosi do sedam stotina zemaljskih; zbog brzine vrtnje, na tom je planetu sila teža promjenjiva, pa je na ekvatoru tek triput veća od zemaljske – za stanovnike predjela oko polova to je ravno bestežinskom stanju. Da, na tom planetu postoji i život, i to razuman život, u obliku bića nalik stonogama, dugih oko desetak centimetara; s tim su bićima ljudi uspostavili kontakt, i pokušavaju pomoću jedne njihove trgovačke družine spasiti vlastitu istraživačku letjelicu, punu dragocjene opreme. Putovanje do mjesta gdje se letjelica spustila – dugotrajno, jer je planet ogroman, a bića sitna – odvest će i same stanovnike planeta u nepoznato, na mjesta za koja nisu ni znali da postoje. Jedno je od takvih mjesta uzvisina od stotinu metara – za uvjete na tom planetu, ekvivalent zemaljskoj Himalaji. Upravo oko te činjenice povela se gorljiva rasprava u zemaljskoj istraživačkoj bazi na jednom od mjeseca toga planeta.

I sada slijedi dio zbog kojeg vam sve ovo prepričavam.

Lackland nije bio u mogućnosti dovršiti odgovor; Rosten ga je prekinuo, naprečac i zloslutno.

“Kojom točno brzinom gustoća vodika u atmosferi pada s porastom visine?”

Meteorolog je iz džepa izvukao šiber i šutke izveo nekoliko brzih operacija.

“Sasvim ugrubo, uz pretpostavku da je srednja temperatura minus jedan šezdeset, gustoća bi se spustila na otprilike jedan posto površinske na nekih pet stotina metara.” Te su riječi dočekane mukom općeg zaprepaštenja.

Teška misija

Planet koji se vrti kao lud i njegova gravitacija sedamsto puta jača od Zemljine okosnica su romana Hala Clementa (1922.-2003.) Mission of Gravity. Naslov je blaga igra riječi, nešto kao Teška misija; knjiga se pojavila 1954. – nedavno je, dakle, proslavila pedesetogodišnjicu – i danas je jedan od klasika SF-a; ja sam je čitao u Gollanczovu pretisku, u nizu SF Masterworks. Mission of Gravity klasik je jer je uzoran primjer “tvrdoga” SF-a, priče koja se cijela okreće oko ideje da postoji planet čija gravitacija varira – i oko zamišljanja kako bi mogao izgledati život na tom planetu; spekulativna fikcija najčišće vode.

Istovremeno, Clementova je knjiga klasična jer pokazuje jedan od osnovnih paradoksa SF-a, koji je, na određen način, i jedan od osnovnih paradoksa ljudskog postojanja. Mission of Gravity podjednako fascinira preciznom razrađenošću svoje središnje vizije – kao i krajnjom netočnošću svega za tu viziju sporednoga. Golemi stožasti planet i njegov svijet i danas izgledaju uvjerljivo, dok se pred astronautima koji u džepu nose šiber moramo smijati. Znanstveno-fantastični roman točan u fizici, a beznadno promašen u futuristici.

Za arheologiju računanja

Možda je, za one koji su rođeni nakon 1960., a nisu skloni povijesti znanstvenih alata, korisno objasniti što uopće jest šiber, ili logaritmar (engleski slide rule). Riječ je o spravi koja kombinacijom matematike (logaritama) i mehanike (sustava “pomičnih skala”) omogućuje brze kalkulacije, točne tek približno, ali zato krajnje pouzdane. S pomoću logaritmara ljudi su množili, dijelili, kvadrirali, vadili kvadratne korijene, kalkulirali logaritamski, sinusima, kosinusima, tangentama (posebni su logaritmari služili i za daljnje aritmetičke operacije); tijekom gotovo četiri stoljeća, logaritmari su se intenzivno koristili u svim strukama kojima je trebala matematika – mnogi među nama stariji od pedeset godina rutinski su računali logaritmarima, bilo u školi, bilo na poslu. S druge strane, ovaj instrument, čiji su oblik i funkcionalnost usavršavani stoljećima, nestao je iz upotrebe praktički preko noći; sedamdesetih su se pojavili jeftini džepni kalkulatori, i šiberu je došao kraj.

Instrument bez kojeg pedesetih godina inženjer nije mogao zamisliti računanje – uključujući i računanje u svemirskoj postaji tisućama svjetlosnih godina daleko od Zemlje – danas je (barem u zapadnom svijetu) gotovo zaboravljen; tek meta za kolekcionare i izložak za tehnički muzej. Kad danas čitamo Mission of Gravity, šiber izaziva jednak efekt kao one goleme trajne stjuardesa na redovitom putničkom letu Zemlja – Mjesec u Odiseji u svemiru 2001: riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati anticipacijskim anakronizmom.

Trijumf budućnosti

Budućnost je uvijek u povlaštenom odnosu prema prošlosti. Nama, koji znamo kako je priča dalje tekla, pomalo su smiješni – s manje ili više šarma, ovisi o ukusu – i Clement, i Kubrick i Clarke; doimaju se ograničenima, zarobljenima u vlastitom vremenu, slijepima čak i za one zametke budućnosti koji su im bili pod nosom. Siročići! Budućnost je ispala posve drukčije; nije donijela ono što su oni zamišljali, ali je donijela mnogo toga što njima nije bilo ni na kraj pameti – iako je zamišljanje budućnosti bio njihov posao.

Razumije se, ovaj trijumf budućnosti – budućnosti koja je naša sadašnjost – traje vrlo kratko, onoliko koliko je inženjeru iz pedesetih trebalo da šiberom pomnoži tri četveroznamenkasta broja. Jer, i naša sadašnjost ima svoju budućnost; i mi ćemo biti nečija prošlost, i mi ćemo se nekome činiti ograničeni i zarobljeni, i ta će budućnost donijeti nešto posve drugo od onoga što bismo mi očekivali. Ta budućnost neće uključivati samo rješavanje problema koje danas vidimo; uključivat će i rješavanje ponečega što uopće ne smatramo problemom – recimo, zato što je već riješeno, i to na način za nas posve zadovoljavajući (zadovoljavajući je zato što smo na nj navikli – ali sad nećemo u to dalje ulaziti).

Dvosmjerna ulica

Međutim, slučaj Mission of Gravity za mene je dodatno zanimljiv jer pokazuje – ili svjedoči – da nerazumijevanje nije jednosmjerno. Prošlost nije mogla dobro zamisliti svoju budućnost, svakako. Ali ni budućnost ne može dobro zamisliti svoju prošlost. Isto ono sljepilo koje je smetalo Halu Clementu da razmišlja o alternativi šibera smeta i nama da razmišljamo o alternativi digitalnog kalkulatora ili kompjutora. Kako unaprijed, tako i unatrag.

Kad danas zamišljamo inženjera pedesetih, zamišljamo ga možda u bijeloj kuti i s naočalama debelih rožnatih okvira – ali ne i sa šiberom u džepu. Slično kao što, kad zamišljamo ulice osvijetljene lanternama (ne plinskim, nego petrolejskim svjetiljkama), ne zamišljamo i pojave poput “nosača lanterni” koje je iz prošlosti Pariza iskopao Walter Benjamin u Arkadama (“Nosači lanterni imat će petrolejske lanterne sa ‘šest debelih fitilja’; bit će smješteni na postajama međusobno udaljenim osam stotina koraka... Iznad postaje visjet će obojena lampa za orijentaciju, a na pojasevima će nositi pješčani sat za interval od četvrt sata, urešen gradskim grbom... ove putujuće lampe nisu bile baš nikakav jamac sigurnosti u gradu, a više su puta nosači znali i pretući ljude koje su pratili. Međutim, kako nije bilo ničeg boljeg, grad je problem noćne rasvjete rješavao na takav način, i to tako dugo da se nosače lanterni moglo susresti još početkom devetnaestog stoljeća.”). Isto vrijedi, recimo, za zagrebačke policajce uniformirane poput engleskih bobbyja koje možemo vidjeti na fotografijama Vladimira Horvata iz tridesetih, ili za Rimljanke s kišobranima (kojima je platno impregnirano uljem) i Rimljane u “kaubojskim” šeširima sa širokim obodom.

Samonerazumljivost

Takve su stvari, danas kao i nekad, samorazumljiv djelić ljudskog postojanja, samorazumljiv toliko da ga ne treba ni spominjati, a kamoli opisivati. Danas kao i nekad, svatko zna što se podrazumijeva u izjavama “inženjer računa”, “vraćam se kući noću”, “putnici su krenuli po kiši”. No danas te izjave znače nešto drugo nego što su značile nekoć, jednako kao što će u budućnosti – možda vrlo brzo – značiti nešto drugo nego što znače danas. U određenim aspektima, naravno, te izjave uvijek znače isto; u izvjesnom smislu inženjeri danas računaju kao što su računali prije pedeset, i prije petsto godina; u izvjesnom smislu ljudi današnjice jednaki su ljudima otprije dva tisućljeća, kao što će biti i jednaki ljudima nakon dva tisućljeća. U nekim drugim aspektima, opet, razlike su goleme, i uključuju ne samo ono što možemo pretpostaviti nego i ono što nam ni na pamet ne bi palo. Ono što nam otkriva tek usputna napomena, slučajna zabilješka, crtica. Šiber u svemirskoj postaji.