Sigmund Freud i psihoanaliza

Cijele 2006. godine slavi se 150. godišnjica rođenja Sigmunda Freuda. Rodio se u Freiburghu u Moravskoj 6. svibnja 1856. Taj dio sada pripada Republici Češkoj. Ulica u kojoj je živio po njemu je dobila ime. Rodio se u obitelji tekstilnog trgovca koji se dva puta ženio. Freud je sin iz drugog braka svog oca. Obitelj se vrlo brzo seli u Beč i njegov život uglavnom protječe u Beču.

Postavili bismo pitanje što je pomoglo otkriću psihoanalize? Zasigurno prvi i temeljni razlog Freudova je genijalnost i njegova mogućnost uočavanja bitnih činjenica bilo na području prirodnih znanosti ili psihologije čovjeka. Ne smijemo, međutim, zanemariti ni vanjske okolnosti koje su pridonijele otkriću psihoanalize. Svoje prve spoznaje o nesvjesnom u čovjeku donijele su mu mnoge neprijatelje i onemogućile njegov rad u prirodnim znanostima odnosno fiziologiji. Osim toga, želja da preživi prisilila ga je da se posveti praksi i napusti znanost.

Sljedeće pitanje koje bismo postavili je: kakav je Freud bio čovjek? Ponajprije, bio je vrlo znatiželjan u znanosti, on je rano imao zapažena otkrića u neurofiziologiji i rano je otkrio kokain čije otkriće je slijedom okolnosti bilo pripisano drugom autoru. Odmah treba napomenuti da je bio vrlo kritičan prema svojim otkrićima i da je mnoga revidirao, iako je zbog toga bio vrlo žalostan. Godine 1937. u pismu Stefanu Zweigu zapisuje: “Nitko ne može predvidjeti koliko će ga cijeniti kasnije epohe. Ja osobno nisam siguran. Sumnja se nikada ne može odvojiti od istraživanja, a ja sam bez sumnje iščeprkao tek djelić istine”. Možda je najbolji primjer njegove kritičnosti prema vlastitim istraživanjima kada je 1897. u pismu Fliessu priznao svoju veliku iluziju. On je, naime, u terapiji pacijenata došao do zaključka da je svaki pacijent kao dijete bio seksualno zlostavljan, bilo od oca bilo nekog drugog starijeg člana obitelji. Kasnije je shvatio da je to bilo vrlo često u fantaziji njegovih pacijenata i da se to nije dogodilo. Priznao je tu svoju, kako ju je sam nazvao, veliku iluziju, koja bi da je istinita riješila problem uzroka neuroza.

Freud je bio skroman čovjek. On je bio svjestan značenja svojih otkrića, ali u običnom životu smatrao se vrlo običnim čovjekom i nije smatrao da bi o njemu kao čovjeku trebalo mnogo pisati, te i sam u autobiografiji iz 1935. piše: “Dvije teme provlače se ovim stranicama. Priča o mom životu i povijest psihoanalize. One su duboko isprepletene. Ova autobiografska studija pokazuje kako je psihoanaliza postala sav sadržaj mog života i ispravno pretpostavlja da nikakvi moji osobni doživljaji nisu važni u usporedbi s mojim odnosom prema toj znanosti”.

Istovremeno je bio i vrlo osjetljiv i vrlo hrabar. Tijekom cijelog razvoja psihoanalize koji je neposredno povezano s njegovim životom, bio je izložen brojnim napadima, podcjenjivanjima, ismijavanjima i svim vrstama agresivnog postupanja. Sve to podnio je hrabro i, rekli bismo, stoički. I sam je rekao da je svjestan toga da spada među ljude koji su uzdrmali savjest čovječanstva i da je spreman snositi posljedice zbog svojih otkrića.

Suvremenici su ga opisivali kao ozbiljnog i uglavnom neveselog čovjeka. Od 1923. do smrti bolovao je od karcinoma u usnoj šupljini koji je izazivao često teške bolove i probleme u govoru, što je za jednog predavača vrlo težak problem. Ne možemo reći da je, uza sve, Freud bio oslobođen častoljublja. Identificirao se sa svojim prvim šefom, poznatim bečkim fiziologom Brückeom, a kasnije sa suradnikom i prijateljem Breuerom. Mnogo je patio što je, zbog pretežno rasnih razloga, vrlo kasno dobio profesorsku titulu. Pogodilo ga je i to što, iako nominiran, nikad nije dobio Nobelovu nagradu.

“Nemojte me prekidati doktore!”

Freud je započeo kao znanstvenik u neurofiziološkom laboratoriju u Beču. Imao je zapažene rezultate, ali nije imao od čega živjeti. Želio je osnovati obitelj. Zaljubio su u Marthu Bernays te zbog toga napustio znanost i posvetio se kliničkoj medicini i privatnoj praksi. Liječi “živčane” bolesnike fizikalnom terapijom i započinje hipnozu koju je učio u Parizu od slavnog Charcota. Sve više uviđa značenje nesvjesnoga i pokušava to podijeliti s kolegama, ali bez uspjeha. Samu psihoanalizu, ustvari, otkrila je pacijentica. Freud je vidio da hipnoza baš kod svih nema rezultata pa je pokušavao pritišćući pacijenta prstima po čelu na neki način forsirati da se sjeti događaja iz života, osobito iz djetinjstva. Pacijentica je govorila, a Freud je nešto upitao. Ona se okrenula i rekla mu: “Nemojte me prekidati, doktore”. Tako se rodila psihoanaliza, metoda slobodnih asocijacija gdje pacijent slobodno iznosi sve što mu pada na pamet.

Oduševljenja i razočaranja

Freud je bio oduševljen kada mu je Jozef Breuer, poznati bečki internist i kućni liječnik uglednih obitelji, pričao o svojoj pacijentici Anni O. Kada ju je Breuer hipnotizirao, njezini neurotski simptomi bi iščezli, ali bi se, na žalost, opet vratili. Breuer je smatrao da se nešto organski događa u toj hipnozi. Oni su izdali krajem 19. stoljeća knjigu Studija o histeriji gdje su se razišli, jer je Freud inzistirao na seksualnoj genezi simptoma, što Breuer nije htio prihvatiti.

Godine 1885. Freud odlazi u Pariz kod slavnog Charcota, koji je javno demonstrirao hipnozu s neurotičnim pacijentima. To su bile prave predstave. Freud je to gledao i odmah uočio da tu nije riječ o organskim promjenama, nego o nečemu vrlo dubokom i nesvjesnom. Charcot je govorio da se simptomi vraćaju jer su oni zapravo organski. Freud to nije prihvatio i više nije dolazio u Pariz. Pokušao je svoja otkrića prikazati bečkim medicinskim krugovima, najprije u bečkom liječničkom društvu, a kasnije i u psihijatrijskom društvu. Bio je odbijen, odnosno izrugivali su mu se i govorili da je ono što priča bajka. Osobito su se okomili na njega kada je prikazao pacijenta i rekao da je riječ o muškoj histeriji. Tadašnji bečki medicinski i psihijatrijski krugovi smatrali su da je histerija isključivo ženska bolest. Kada je govorio o seksualnosti djece i o značenju seksualnosti za neurozu, bio je potpuno odbačen. Još veća razočaranja Freud je doživio od prijatelja i suradnika, mnogo veća nego od deklariranih neprijatelja. Tijekom vremena njegovi suradnici i učenici odvajali su se, stvarajući svoje sustave psihoterapije više ili manje različite od psihoanalize, te istovremeno napadali Freuda i psihoanalizu. Najveće razočarenje bio je njegov miljenik, švicarski psihijatar Jung, koji se 1912. odvojio od Freuda i stvorio vlastiti sustav psihoterapije.

Od kuda potječe agresija na Freuda i psihoanalizu?

Ljude uznemiruju i plaše osnovne postavke psihoanalize. Čovjek teško podnosi pomisao da njim više vladaju osjećaji i nagoni nego razum. Boji se svoga nesvjesnoga jer ga ne poznaje i ne zna što se to strašno u njemu nalazi i zbiva. Lažni moral Beča u 19. i s početka 20. stoljeća odmah je osudio dječju seksualnost. To je bila polazna točka anatemiziranja Sigmunda Freuda i psihoanalize. Oni su govorili kako je moguće da nedužno dijete može libidno uživati u dojci nakon što se najelo. Kako je moguće da su uriniranje i defekacije izvor zadovoljstva ili nezadovoljstva. A najviše ih je uzbudio Edipov konflikt. Govorili su da je to vrhunac bezobrazluka kada tvrdimo da mali dječak u trećoj godini u fantazijama želi majku, a otac mu smeta, ili da djevojčici koja u fantaziji želi dijete od oca smeta majka. Najveći prodor u objašnjavanje nesvjesnog Freud je učinio svojim znamenitim djelom Tumačenje snova 1900. Dokazao je da se manifesni san bitno razlikuje od latentnih misli sna koje su izraz našeg nesvjesnog. Na putu od nesvjesnog prema svjesnom latentne misli doživljavaju cenzuru koja ih izobliči tako da je teško doći do njih. Analizom snova psihoanaliza dolazi do latentnih misli sna odnosno do nesvjesnog u pacijenta. Djelo su prihvatili književnici i filozofi a, naravno, odbacili liječnici. Medicinski krugovi od onda do danas veliki su neprijatelji psihoanalize. Narcistična bića koja se zovu liječnici osjećaju veliki strah od svog emocionalnog i bježe glavom bez obzira od svog nesvjesnog. Poznavanje emocionalnog i nesvjesnog uzdrmalo bi njihove narcističke obrane. I drugi ljudi iz istih razloga odbacuju psihoanalizu ili joj se izruguju.

Freudov život bio je težak, ispunjen gubicima bliskih osoba i prijatelja. Bio je izložen stalnim napadima i omalovažavanjima. Posljednjih 26 godina živio je s karcinomom nepca, izložen teškim bolovima i brojnim operacijama. Cijelo je to vrijeme liječio pacijente psihoanalizom i objavljivao svoja otkrića, uvijek spreman priznati pogrešku. Kada su nacisti okupirali Beč, kada su javno spaljene njegove knjige, on nije htio otići. Pristao je na odlazak u Veliku Britaniju samo zbog obitelji. To se dogodilo uz pomoć prijatelja 1938. Otišao je u London, gdje je i umro 23. rujna 1939.

Osnovne postavke psihoanalize kako ih je zamislio Freud vrijede i danas. Mnoga toga je nadograđeno i poboljšano. Freud je i sam rekao da će buduće generacije psihoanalitičara unaprijediti psihoanalizu i otkriti mnogo toga što će pomoći da se psihički bolesnici, koji se tada nisu mogli liječiti psihoanalizom, mogu liječiti na temelju novih otkrića.

Danas je psihoanaliza prihvaćena u cijelom civiliziranom svijetu. Počinila je golem utjecaj na razne struke: najprije su je prihvatili književnici i filozofi što je i razumljivo, jer oni koriste i opisuju nesvjesno u svojim djelima. Njome se mnogo koriste i napredni psiholozi. Sociolozi i antropolozi prihvaćaju mnoga otkrića psihoanalize. Psihijatri su, na žalost, danas oštro podijeljeni na pristaše i neprijatelje. Oni psihijatri koji u liječenju psihičkih smetnji primjenjuju kemijska sredstva oštro se protive psihoanalizi. Moramo iskreno priznati da i psihijatri koji se bave, isključivo ili pretežno, psihoterapijom nedovoljno cijene i koriste medikamente. Ono što je možda najvažnije za primjenu psihoanalize su brojne psihoterapijske metode kojima se liječi velik broj pacijenata, a koje imaju svoje temelje u psihoanalizi. To su individualne i grupne i obiteljske psihoterapije inspirirane psihoanalizom a, naravno, adaptirane u svrhu jednostavnijeg i manje zahtjevnog liječenja. Danas se psihoanaliza sve više približava drugim znanostima, a što je osobito važno neuroznanosti (koja se posljednjih desetljeća silno razvila). Traži se povezanost psihoanalize i neuroznanosti, i već ima podataka kako se pojedine strukture u mozgu mijenjaju nakon primjene psihoanalize i psihoterapije. Ta veza je još u začetku, ali će se sve više razvijati.

I mi imamo malu grupu psihoanalitičara koji su članovi međunarodnih psihoanalitičkog udruženja i desetak kandidata koji se educiraju za psihoanalitičare, pa se nadamo uspješnom razvoju psihoanalize u Hrvatskoj. Za to je najviše zaslužan naš učitelj i psihoanalitičar, prof. dr. Stjepan Betlheim.

Psihoanaliza

Psihoanaliza je prvenstveno liječenje mentalnih smetnji, znanost, a neki misle i umjetnost. Osnovni njezin zadatak i cilj je pomoći pacijentima koji pate od psihičkih smetnji. To su u prvom redu neuroze, a razvojem psihoanalize i novim spoznajama uključili smo danas u psihoanalizu i psihoanalitičke psihoterapije i teže psihičke smetnje kao npr. psihoze, poremećaj ličnosti, narcističke smetnje ličnosti i sl. Psihoanaliza je i metoda istraživanja mentalnih procesa. Ona je i teorija ličnosti i teorija nastanka neuroza. Mnogi su optužili psihoanalizu da je ona pogled na svijet. To nije točno, jer psihoanaliza nema svoju ideologiju ni politiku. Psihoanalitičari pripadaju različitim pogledima na svijet, a ujedinjuje ih psihoanaliza kao struka i znanost.

Psihoanaliza kao liječenje najvažnija nam je i najbliža. Osnovno pitanje kod svakog liječenja je koje su bolesti i poremećaji indicirani za određenu terapijsku tehniku. Tako je i s indikacijama za psihoanalizu. One se prvenstveno odnose na sve vrste neuroza. Danas su se indikacije psihoanalize proširile i na poremećaje ličnosti, granična stanja i neke psihoze. Psihoanaliza se provodi u ordinaciji, gdje pacijent leži na ležaju ili udobno sjedi, a psihoanalitičar je iza njega. Seanse se odvijaju tri do pet puta tjedno u trajanju od 45-50 minuta. Kao materijal za otkrivanje nesvjesnog služe nam prvenstveno slobodne asocijacije, što znači da pacijent može slobodno kazati sve što mu padne na pamet. Mnogo nam pomažu u otkrivanju nesvjesnog i snovi pacijenata koje zajedno s njim analiziramo i tumačimo. Povremeno nam pomognu i pogreške koje pacijent izgovori. One su nesvjesni materijal kojim pacijent pokazuje ili zadovoljstvo ili nezadovoljstvo nečim kada krivo upotrijebi neku riječ i onda se analizira razlog te pogreške. Jedan od ciljeva psihoanalize svakako je nesvjesno učiniti svjesnim. Freud je mislio da je time riješen problem ali se, na žalost, pokazalo da to nije tako. Važno je nesvjesno učiniti svjesnim, ali to nije dovoljno za promjene ličnosti koje očekujemo od pacijenata u psihoanalizi. Najvažniji činitelj liječenja u psihoanalizi jest odnos pacijenata i psihoanalitičara. Tijekom psihoanalize, koja traje godinama, pacijent razvija vrlo jak emocionalni odnos s analitičarom, koji s vremenom izrasta u tzv. transfernu neurozu, što znači da je taj odnos postao nova neuroza u odnosu na onu s kojom je pacijent došao. Razrješavanjem transferne neuroze pacijent se oslobađa ne samo svojih simptoma nego i svih kočenja koji potiču iz nesvjesnog. I terapeut odnosno analitičar sudjeluje u tom procesu svojim odnosom i svojim emocionalnim reakcijama u odnosu na pacijenta, a to nazivamo kontratransfer ili protuprijenos. Sav taj proces odvija se i uz velike otpore pacijenata koji ne želi otkrivati svoje nesvjesno nego se samo želi osloboditi simptoma, i to što je moguće jednostavnije i s manje teškoća za sebe. U tehničkom pogledu psihoanaliza se služi ponajprije interpretacijama, tj. tumačenjem materijala koji donosi pacijent. Dio intervencija odnosi se i na konfrontacije, što znači sučeljavanje pacijenta s njegovim ponašanjem, otporima, prijenosom.

Ciljevi psihoanalize su veliki i zahtjevni. To je u prvom redu promjena ličnosti, a zatim i gubitak simptoma. Očekuje se da će pacijent nakon psihoanalize moći slobodno uživati u radu i ljubavi, da će moći ostvarivati odnose s drugim ljudima, da će moći mnogo realnije nego prije procjenjivati situacije i odnose s ljudima i da će imati više snage i otpornost da se odupre frustracijama koje su svakodnevno prisutne u životu. Već samo ukratko i u natuknicama opisana psihoanaliza budi strah i nepovjerenje jer je vrlo zahtjevna. Pacijent je u psihoanalizi izložen velikom emocionalnom angažmanu kao i analitičar. Psihoanaliza dugo traje, tri do pet i više godina. Međutim, to je vrlo radikalna i uspješna psihoterapijska metoda i pacijent koji se za nju odluči ima velike izglede da će znatno promijeniti i poboljšati svoj život. Naravno, raditi takav posao mogu samo vrlo visoko i dobro educirani ljudi. To su prvenstveno psihijatri, ali i drugi stručnjaci koji prolaze dugogodišnju edukaciju u kojoj je najvažnija vlastita psihoanaliza i zatim dugogodišnja supervizija kod iskusnih analitičara vlastitih pacijenata. Uza sve to oni prolaze i vrlo detaljnu teorijsku izobrazbu.

* Tekst Sigmund Freud i psihoanaliza nastao je za potrebe obilježavanja 150. godišnjice rođenja velikog psihoanalitičara. Pročitan je kao uvodni tekst na skupu u Austrijskom kulturnom institutu u Zagrebu 6. svibnja ove godine.