Sigurnost stakla

Na internetskim stranicama zagrebačke knjižare Booksa nedavno je objavljena vjestica o projektu iza kojeg stoji, kako oni kažu, “najveća nezavisna knjižara s novim i rabljenim knjigama na svijetu”, a to je Powell’s Books, gdje su pod nazivom Out of the Book krenuli sa snimanjem filmova kojima se reklamiraju nove knjige, i prvi im je na spisku bio Ian McEwan, za čiji je roman On Chesil Beach snimljen dvadesettrominutni promo film. Trailer je moguće vidjeti na You Tubeu, i dobavljiv je na netu u DVD-formatu. McEwan je jedan od najuglednijih britanskih pisaca, čovjek iza kojega je gomila nagrada (i ove je godine bio finalista Bookera, kojega je dobio 1998. za roman Amsterdam, objavljen, inače, kod nas od istog izdavača koji je objavio Subotu), pisac čiji je okular od prvih kratkih priča pa do zadnjih romana uvijek bio okrenut prema iščašenjima; oni su spočetka njegove karijere bili upereni prema sadomazohističkim i incestuoznim predjelima, da bi se u posljednji nekoliko objavljenih knjiga njegova pozornost rotirala oko neuronskih i genetskih preskoka u čovjeku, pogrešnih vezivanja koja bi onda generirala zlo ili neprilagođenost njegovih junaka. McEwan je od društvenih znanosti koje su određivale pozadinu njegovih prvih radova (Freuda i njime nasljedovane psihoanalize) u posljednjim romanima stigao do mikroputanja genetike i iz nje proizašle neuroznanosti, a Edipov je čuveni kompleks kod njega nadomješten jednako tako zagonetnim sudarima na neuronskim stazama, odnosno, kako u Suboti sam zapisuje, viškovima ili manjkovima ovog ili onog neurotransmitera.

Tako u ovom romanu jedan od likova, ulični razbijač Baxter boluje od Huntingtonove bolesti, pa je njegovom socijalnom gubitništvu pridodana i jezovita dimenzija sigurnog kraha uslijed neizlječive bolesti koja polako preuzima kontrolu nad njegovim ponašanjem. Glavni lik, neurokirurg Henry Perowne, za razliku od Baxtera, pravi je srećković: u sretnom je braku iz kojega ima dvoje manje ili više divne djece, sam je u odličnoj psihofizičkoj kondiciji, socijalno je etabliran, i vrlo je, da se tako izrazimo, scijentističan; zloguke dijagnoze društvenih teoretičara o kaotičnom stanju stvari smiješne su mu u svjetlu znanstvenih otkrića, počev od takozvanih velikih stvari koje se reflektiraju i kroz njegovu medicinu, pa do ovih malih fascinacija kompletnim diskografijama koje danas stanu na jedno računalo. Katastrofičari doista znaju biti katastrofalni u svojim jeremijadama: Chuang Tse je beskrajno prezirao ljude koji ne znaju ništa drugo do oduševljavati se drevnim dobom i kuditi sadašnje vrijeme. Takve stvari, govorio je, valja ostaviti naučnicima.

Dopunsku rasvjetu doktorovu životu daju iznimno ugodni karakteri njegova pomlatka; dvadesettrogodišnja Daisy pred objavljivanjem je zbirke poezije, što pragmatični Henry objašnjava nasljedovanjem dara s majčine strane jer je njegov punac ugledni pjesnik čijih je nekoliko pjesama osvanulo i po takozvanim antologijama; osamnaestogodišnji Theo je blues glazbenik s izglednom karijerom na pomolu. Radnja romana događa se u jednom danu, a asocijativni nizovi Henryjeva zapričana uma dovoljno su široka zamaha da nam je, zapravo, izložen cijeli njegov bitni život, i to kao na dlanu. Veliku sjenu na Henryjevu mlaku oazu bacaju događaji od 11. rujna 2001., kada, tako McEwanov junak barem osjeća, stvari u potencijalnom smislu počinju pokazivati i svoje drugo, ne baš umiljato lice. Ono što je u globalnom smislu terorizam u njegovu malom svijetu dobiva pandan kroz ulično nasilje – mala prometna nezgoda otvori vrata donjeg svijeta i Henryjeva idila, kao i sigurnost staklenih zidova što ga odjeljuju od svijeta, pokazuju se poroznijima no što je on mislio. McEwan se u Suboti nije suzdržavao od ugodnih tonova, čak i nakon što mu je Baxter izmaltretirao cijelu obitelj Henry svejedno na njemu brižno izvršava operacijski zahvat i onda odlazi doma, ne bi li sa suprugom rezimirao neobični dan koji svoje objašnjenje dobiva evokacijom unutarnjih rezervi i novih kvaliteta karaktera “iskazanih pod pritiskom”. Roman završava slikom kojom i počinje: Henry je budan u neko doba noći i gledajući prema trgu ispred svoje kuće razmišlja o vojsci slomljenih ljudi koji opsjedaju klupe, suzdržavajući se od sljedećeg pića ili sljedećeg narkomanskog šuta. Kako i sam na sebe gleda kao na profesionalnog redukcionista, “ne može a da ne misli kako to ovisi o nevidljivim pregibima i crtama karaktera, upisanih kodom na razini molekula... Nikakva količina društvene pravde neće izliječiti tu vojsku oslabljenih koja opsjeda javna mjesta svakoga grada”.

Subota je roman koji tematizira brojne danas aktualne teme, od kojih je globalni terorizam tek jedna u nizu; McEwan je mnogo bolji kada se spusti dolje u umove svojih protagonista preko kojih izlaže jednu malu (bio)etiku suvremenosti, s vrlo jednostavnim pitanjima, skupa sa svim njihovim podvodnim paradoksima – kako biti dobar u izglobljenom svijetu, kako zauzeti svoje mjesto a da pritom nikoga ne nagaziš, kako uopće živjeti kada je život jedna od stvari koje ti zapravo ne pripadaju jer ti ga može oduzeti prvi nasilnik na kojega naletiš na ulici. McEwanov kantovski odgovor, prema kojemu je sve dječja igra osim poštenja, može izgledati naivno; njegova elaboracija iste kroz pravu dramu koju su Henry i njegova obitelj prošli s Baxterom u skladu s time bi mogla zazvučati neiskusno, namješteno i umjetno, a slika razbijača kojeg potresu stihovi Matthewa Arnolda gotovo pa smiješno. Unatoč tome, Subota je dojmljiv roman, jedan iz niske ovogodišnjih prijevodnih djela koje vrijedi čitati, možda baš i zbog te platonske povezanosti ljepote i dobrote, kojom McEwan završava svoje djelo.

Otkrivanje neugodnih stvari u svrhu prosvjećivanja

Thomas Bernhard, Uzrok; s njemačkoga preveo Boris Perić; Meandar, Zagreb, 2007.

ada je prije nekoliko godina Meandar krenuo u objavljivanje djela austrijskog pisca Thomasa Bernharda (1931.-1989.), što je pothvat usporediv sa svojedobnim Keršovanijevim izdavanjem Traganja za izgubljenim vremenom Marcela Prousta, ili nedavnim Disputovim sabranim Montaigneom, mislim da nije bilo ljubitelja njegovih djela koji nije zakovrnuo očima i pomislio, e, sad da se ništa ne dogodi ovom zagrebačkom izdavaču. Jer ima knjiga i knjiga, one se vjerojatno tako i dijele, na knjige s velikim i knjige s malim k, a sve ostalo su skoro pa nepotrebne finese, ili, da ne budemo nepravedni, šumarak su u kojem tigar lovi plijen, stabla tehnološki pretvorena u papir, točnije, kontekst u kojemu se kretao netko tko zna kako se hoda. Osobno sam mislio da će izaći dvije-tri knjige i da će onda krenuti standardna domaća priča: nema love, prevoditelji ovakvi i onakvi, netko upućen u djelo rečenog autora s najviše je instance osobno taj mučni i po sve nas upravno nevjerojatno sramotni moment potvrdio ginekološkim pregledom izvornika i nedjela mamlaza i vucibatine od prevoditelja, i sad se čeka. U našem, međutim, slučaju zasad stvar fura, pohrvaćeni Bernhard zvuči kao da mu se gadimo mi a ne Gradišćanski Hrvati i Hrvatice, skupa sa svim ostalim većinama i manjinama rodnog mu Österreicha.

Bernhard je bio izvanbračno dijete, s majkom, koju u Uzroku apostrofira kao prekrasnu ženu, nije bio u osobito dobrim odnosima – te su relacije bile s njegove strane toliko zapretene da je zapisao kako uopće nije u stanju o njoj bilo što konkretnije napisati, i mladi su mu dani, kojih period od trinaeste do petnaeste godine opisuje u Uzroku, protjecali pod blagotvornim utjecajem djeda, koji je također bio pisac, i koji je mladog Thomasa podučio najvažnijoj stvari: umjetnosti zamjećivanja. Šetnje s djedom protjecale su u toj važnoj vježbi, koja je s vremenom postala najznačajnijom popudbinom Berhardova djetinjstva; bila je to, za razliku od zaglupljujućih škola, stvar s kojom se moglo odrasti, s kojom je bilo moguće prosvjećivanje. A prosvjećivanje je ključni moment za ovog autora – da ga ima države bi, skupa sa svim svojim sustavima, otišle u vražju mater; da se to ne bi dogodilo, između brojnih ostalih takozvanih faktora, skrbe se škole. Upravo oko jednog dijela svoga školovanja isposavijana je narativna građa Uzroka. Isposavijana meandričnom Bernhardovom rečenicom koja kruži oko teme, varira s brojnim svojim slojevima u nekoliko oktava, koristeći se ehom posljednjeg spominjanja kojemu se vraća mrvicu niže (rjeđe) ili mrvicu više (češće) nego što je temi pristupio zadnji puta.

Budući da je Bernhardov okular obično naštiman na raspadanje, na stagnaciju, na mehanizaciju onoga što obično nazivamo ljudskošću, te umnožene jeke naglašavaju sablasnu atmosferu u kojemu gojenac isprva “Nacionalsocijalističkog đačkog doma” pa onda “strogo katoličkog Johanneuma” provodi svoje dane. A školski sistem ustrojen je tako da proizvede “nesretnu prirodu kao totalno nesretno ljudsko biće” uvijek istom metodom zaglupljivanja – prvo iznad svih stavimo nekoga kao “izuzetnu osobnost” i onda mu raspalimo pjevati pjesme i iskazivati divljenje na milijun i jedan način, što po Bernhardu nije ništa drugo nego “izraz gluposti, podlosti i nedostatka karaktera, jer to što zaista pjeva ta pjesma uvijek je samo bezglavost i to sveobuhvatna, općesvjetska”. Nacionalsocijalistička-katolička atmosfera mogla bi se čitatelja doimati još bizarnije jer je radnja smještena u Salzburg, grad, kako to piše Berhard, takozvane univerzalne kulture, što je notorna laž na n-tu koja teži k beskonačnosti, jer je riječ o očajno zatvorenom i degeneriranom krugu koji nije u stanju pojmiti ništa što se razlikuje od uskih međa vlastita dvorišta, vlastita profita i vlastite krvi. Izlaz je moguće pronaći jedino koristeći se vlastitim snagama, o čemu Bernhard piše podsjećajući se jedne Montaigneove misli prema kojoj je bolno ako se moramo zadržavati na mjestu gdje nas se tiče sve što nam pogled zahvaća; čak kada se radi i o tako teško provarljivim situacijama život je potrebno preraditi i izdići se do svog suda o njemu. 

Na toj je točki Bernhard pojmio da “ne postoji ništa teže, ali i ništa korisnije od opisivanja samoga sebe. Moramo se preispitati, zapovijedati sami sebi i postaviti se na pravo mjesto”. U skladu s maksimom Meistera Eckharta, koji je u Knjizi božanske utjehe rekao kako nije važno što činiš, nego tko si, i Bernhard zaključuje kako ne kani opisivati svoja djela, nego svoje biće. Za razliku od npr. Coetzeea u Elisabeth Costello, gdje Južnoafrikanac zapisuje kako sve nije za zapisivanje, Austrijanac odobrava otkrivanje neugodnih stvari, no samo u svrhu podučavanja. Neprekidna inventura sebe samoga mnogima bi se mogla učiniti prestrogom i prezahtjevnom, no, braćo i sestre, nije lako živjeti berhardovski ili montenjovski (od potonjeg je pokupio izraz konstantne unutarnje inventure). Jasno je da je tako organiziranoj svijesti štošta oko njega moglo izgledati mlitavo, prijetvorno, ništavno i ziheraški pospano.

Bernhard ovdje evocira uspomene, diže ih visoko gore i onda dobro gleda, odnosno ispituje njihovu istinitost svojim jezičnim vrtloženjem – tko se udavi u njegovim rečenicama bit će da nije za života skupio dovoljno suštine (ili kako danas kažu, sučine) uz pomoć koje bi ostao na površini kao neka vrsta orijentacijskog svjetla, kao neka vrsta njegova djeda, i za tu će propast, da stvar bude mračnija, sam morati potražiti uzroke.