Ida Jagar  

Simbioza čovjeka i tehnologije

Vrlo je nezahvalno pokušati opisati akustične doživljaje tekstom. Iako je sound art kao umjetnička forma po svojoj prirodi interdisciplinaran te teži hibridnosti između audio i video umjetnosti, još uvijek se nije uspio “prikopčati” na tekst. Međutim, zahvaljujući sinergiji portala Kulturpunkt.hr i biroa suvremene umjetničke prakse Kontejner, soundtrack za ovaj kratki pregled izložbe slovenskog umjetnika Marka Batiste u Galeriji Močvara, pod nazivom Privremeni objekti i hibridni ambijenti, dostupan je u obliku audio podcasta na portalu. Upoznaje nas, putem snimljenih zvukova i uz vodstvo kustosice Ene Hodžić, sa zvučnim ekstravagancijama i ambijentima koji su ispunjavali prostor Galerije od 15. do 18. travnja.

Zvuk, slika, mehanika Galerija Močvara projekt je Udruženja za razvoj kulture u sklopu kluba Močvara, zamišljen kao program namijenjen predstavljanju suvremene umjetničke scene. Svoju je priču započeo 2001. godine unutar samog kluba, između parti đuskalica i rock/metal koncerata, a od 2011. spario se s Kontejnerom, te od tada postaje mjesto izlaganja novomedijske umjetnosti s fokusom na sound art. Prostor dvorane Jedinstvo tako je postao hub zvukova, šumova, mašina i naprava različitih dimenzija i oblika, projekcija zvukova i zvukova projekcija. Upravo su sifoni, zvučnici, reaktori, projektori, satelitski tanjur, kemijske reakcije, velike crvene poliesterske trube, grafovi i senzori, elementi koji ispunjavaju prostor dvorane na samostalnoj izložbi i svojevrsnoj retrospektivi slovenskog umjetnika Marka Batiste.

Batista je ljubljanski multimedijalni umjetnik, koji je u svom radu fokusiran na istraživanje intermedijskih prostora, ljudske percepcije akustičnih i vizualnih podražaja i komunikaciju između tehnologije i percepcije. Batisti ovo nije prvi posjet Galeriji Močvara – 2012. gostovao je s performansom Timing Diagrams, kada je izveo glazbeno-scenski komad na “retro-futurističkom” instrumentu koji je sam osmislio i izradio. I u Timing Diagrams, kao i na ovoj izložbi, umjetnik se bavio spajanjem tri glavna elementa svog umjetničkog rada – zvuka, slike i mehanike – stapajući ih u specifičan ambijent koji nas navodi na drugačije slušanje, na preispitivanje vlastitih osjetila i naučenih oblika percepcije.

Privremeni objekti i hibridni ambijenti osmišljeni su kao predstavljanje ciklusa od devet radova nastalih u posljednjih šest godina umjetnikovog djelovanja. Retrospektiva je predstavljena 2014. u Sloveniji te je izložba u Galeriji Močvara prva takva u Hrvatskoj. Međutim, zbog same prirode radova, izložba više funkcionira kao kombinacija performansa umjetnika i mašina koje paljenjem na otvorenju postaju samostalni nositelji performansa te autonomno mijenjaju zvučne uzorke koje proizvode.

Proširene instalacije Svi Batistini radovi bazirani su na eksperimentima sa zvukom, na prikazivanju modularnosti dinamičnog odnosa između zvuka i materijala. Cijeli proces izgradnje instalacije sam je po sebi jedan veliki eksperiment u kojemu je proces rada otvoren, ne samo u smislu razmatranja ideje nastajanja zvuka, nego i u doslovnom, fizičkom smislu. Naime, rad na instalaciji posve je vidljiv kroz otvorenu konstrukciju – izložene žice, kablove, zvučnike na samim instalacijama. Tako su uočljivi svakodnevni i manje svakodnevni predmeti – sifoni, satelitski tanjur, reaktori, projektori, velike crvene poliesterske trube, grafovi, senzori. Batista mijenja primarnu utilitarnu funkciju tih predmeta i kroz eksperiment pridaje im novu – svi predmeti postaju gradivni dio cjeline i elementi izgradnje zvuka.

Tako instalacijom izrađenom od četiri sifona spojena u svojevrsni električni krug, umjetnik eksperimentira s provodnošću zvuka u njima. Fokus instalacije je na akustici zatvorenog kruga, gdje je s jedne strane kruga postavljen mikrofon koji “upija” zvuk i s druge strane zvučnik spojen na šest drugih zvučnika postavljenih po prostoru dvorane Jedinstvo. Proizvedeni zvuk kanaliziran je u prostor gdje i ostvaruje svoju bit i postaje tzv. “prostorni zvuk”, za razliku od stereo distribucije zvuka na koju smo navikli kod raznovrsnih audio naprava. Gledateljeva percepcija zvuka mijenja se s obzirom na približavanje ili udaljavanje od zvučnika i ovisi o kretanju kroz prostor. Sve ovisi o lokaciji na kojoj se gledatelj nalazi, ali i o lokaciji drugih, o barijerama koje stvaraju naša tijela i koje svakim pokretom transformiraju zvučnu sliku. Tim postupkom i sam gledatelj postaje kompozicijski element – postaje dio instalacije. Batista ovakve radove naziva tzv. proširenim instalacijama – “proširenim” kroz dva procesa: međuodnose zvučnika i međodnose gledatelja.

Senzibilitet zvuka mijenja se i upotrebom drugačijih materijala. Možda je to najzornije predstavljeno u instalaciji koja je kombinacija mehanike i kemijskih materijala: baza rada je visokofrekventni generator i kemijska tekućina. Provođenjem struje iz generatora kroz tekućinu odvijaju se paralelno dva procesa – elektroliza i reakcija tekućine. U dodiru s tekućinom mijenja se provodnost struje, provodnost utječe na zvuk, tj. mijenja se frekvencija koju mašina proizvodi te razvija vlastitu logiku djelovanja – vlastiti entitet. Tekućina u instalaciji tako preuzima ulogu mozga te kombinacijom kemijskih procesa i električne struje počinje autonomno mijenjati zvuk koji proizvodi.

Između kaosa i kontrole Kao i ostale predstavljene instalacije na izložbi, i ova se nalazi na granici kaotičnih i kontroliranih sistema. Logika instrumenata suprotna je od, na primjer, instrumenata gdje se pritiskom na tipku uvijek proizvodi isti zvuk koji nam daje potpunu kontrolu pri slaganju tonova u kompoziciju. Svaka Batistina instalacija posjeduje svojevrsnu internu logiku, kombinaciju predodređenih “uputstava za rad” i samostalnosti. Od svih radova izloženih u Galeriji Močvara, samo je jedan namijenjen muzejskom prostoru, dok su ostali prvotno osmišljeni kao dio performansa u kojem umjetnik pali mašine i tako ih ostavlja. Frekvencija koju mašina proizvodi počinje se samostalno mijenjati nakon uključenja te razvijati vlastitu logiku djelovanja, čemu su posvjedočili i posjetitelji na otvorenju – zvuk koji je pri paljenju bio mekši, prigušeniji, “reaktivan” na žamor postao je intenzivniji, glasniji, pokušavajući na neki način nadglasati publiku.

Svakom postavljanju Batistinih radova prethodi akustička analiza prostora u kojemu će se nalaziti, a zatim se izradom instalacije gradi specifičan zvuk. Sama instalacija je modularna te se može pretvoriti u nešto drugo i nanovo prespojiti ili odspojiti. Svi elementi kojima Batista gradi zvukove materijali su iz svakodnevne upotrebe te reciklirani – osim sifona, Batista izrađuje zvučnike od low budget poliestera, starih satelitskih tanjura, tekućina koje kombinira s mehaničkim i elektroničkim napravama i spravama, a sve su to postupci tipični za DIY kulturu. Kako se mijenjaju i kombiniraju različiti materijali, tako se mijenja i senzibilitet zvuka.

Osim zvučno-eksperimentalnih mašina, za tu retrospektivu u prostoru su postavljena i tri projektora. Jedan prikazuje mini dokumentarac o procesu rada, od ideje do prototipa i izrade instalacije, proces koji, po Batistinim riječima, može potrajati između mjesec dana i tri mjeseca. Druga projekcija direktno je povezana s instalacijom koja kanalizira zvukove u poliesterske zvučnike i predstavlja 3D predočenje promjene zvukova istovremeno kako se događaju. Treću projekciju čini graf koji vizualno prikazuje sve radove postavljene u prostoru i njihovo ponašanje. S obzirom da svaki zvuk ima svoju vremensku dimenziju te ide u krug, unutar neke vrste petlje, graf čine krugovi koji se preklapaju i kreću u vlastitom smjeru. Vizualno predstavljaju kretanja zvukova po prostoru i spajajući sve zvukove u jednu sliku potvrđuju bliskost audio i vizualnih elemenata u samom sound artu.

Marko Batista svojim se radom predstavlja kao kombinacija umjetnika, muzičara, istraživača, performera i DIY majstora. Njegove čudnovate instalacije-mašine procesima kontrole zvuka i autonomnim djelovanjem prototip su svojevrsne simbioze između tehnologije i čovjeka – neki tip čovjeka-stroja.