Interpretacija paljenja i gašenja svjetla na Eiffelovu tornju nakon terorističkoga napada prema van Gennepovu modelu rituala prijelaza
Od 1889. godine, tijekom svoje povijesti, Eiffelov je toranj različito osvjetljavan te je poprimao različite boje usklađene s nekim društvenim promjenama. Primjerice, kako bi se proslavilo francusko predsjedanje Europskom unijom, u drugoj polovici 2008. godine (od 30. lipnja), toranj je svake večeri osvjetljavan u plavoj boji uz dodatnu dekoraciju koja je simbolizirala zastavu Europske unije. Početkom siječnja 2015. njegova su svjetla ugašena u znak odavanja počasti žrtvama napada na redakciju satričkoga tjednika Charlie Hebdo. U ožujku iste godine svjetla su ugašena na pet minuta u povodu međunarodnoga projekta Dan za planet Zemlju, a krajem iste godine u razdoblju od 13. do 16. studenoga, u znak sjećanja na žrtve terorističkoga napada 13. studenoga, opet su simbolično upaljena i ugašena.
GAŠENJE, PALJENJE SVJETALA NA EIFFELOVU TORNJU
Simboličnim praksama, ritualima koji prate životnu krizu i kritične trenutke u životu posebno se posvetio Arnold van Gennep te je razvio model prema kojem se isti rituali mogu objasniti po etapama prijelaza: separacije, tranzicije te inkorporacije. Rituali prijelaza, prema van Gennepu, služe za uređenje kaotičnih društvenih promjena koje bi mogle prijetiti poremećajem društva. Za društvene funkcionaliste, rituali imaju vitalnu ulogu u društvenom sistemu kao što svaki organ ima ulogu u organizmu (Radcliffe-Brown, u Bell 1997: 29). Oni ne izražavaju, već i kreiraju mentalna stanja (Radcliffe-Brown, u Bell 1997: 28). Ne izražavaju samo kulturalne vrijednosti, nego i utječu na promjene u ljudskim percepcijama i interpretacijama (u Bell 1997: 74). Njima strukture nisu samo oslovljene, već i manipulirane (Comaroff, u Bell 1997: 83). U činu gašenja, a potom paljenja svjetala na Eiffelovu tornju nakon njihove dvodnevne neaktivnosti (16. studenoga) upravo se mogu prepoznati rituali separacije, tranzicije te inkorporacije, ali i njihov sociološki potencijal, kao mehanizma sociokulturne promjene i procesa u tijeku obnove i prilagodbe.
Nakon što se upale svjetla na Eiffelovu tornju, od sumraka do jedan sat iza ponoći, svaki puni sat zlatnu rasvjetu poprate dijamantno svjetlucava svjetla koja ritualno naznačuju prijelaz iz sata u sat, odnosno integraciju u novi sat. Nakon jedan sat iza ponoći, kako bi se finalizirao šou, gase se zlatna svjetla i ostaju samo svjetlucava tako da, prije negoli i ona ugasnu, omoguće pet minuta prilagodbe na tamu i ritualno ublaže prijelaz (promjenu). Nakon vijesti o terorističkom napadu u Parizu svjetla su ugašena naglo, u nekoliko poteza, kako su se dogodili i napadi, utonula su u tamu preko vikenda, a potom ostentativno zabljesnula u bojama francuske zastave.
Čin gašenja svjetla odgovara Gennepovoj fazi separacije. Kako se promijenila predstavljačka situacija simbola, separacija od svjetla više ne sugerira samo vremenski prijelaz već i opis, imitaciju, interpretaciju, odraz ili odjek degeneracije, tek minule sociološke situacije. Simbolizira odvajanje od života i društvenih aktivnosti, svjedok je prekida i poremećaja kontinuuma, a isto se tako solidarizira sa sociološkom strukturom te je ravnopravan sudionik u obustavljanju aktivnosti. Toranj je zatvoren za posjetitelje. Prekinute su zatečene uobičajene životne situacije i odgođene manifestacije, zatvoreni svi javni prostori, koncertne dvorane, kazališta, muzeji, biblioteke i škole. Grad je zatvorio metro i zabranjena su bilo kakva okupljanja. Ulicama koje inače vrve životom prolazio je tek pokoji prolaznik. Život je u tom smislu doista stao, a gašenje svjetla samo je jedan od signalizatora te promjene.
FAZA ŽALOVANJA
Ugašena svjetla i tamom ovijen toranj tijekom subote i nedjelje korespondiraju s tranzicijskom fazom koja će uslijediti, a koja mora proći do reintegracije u život. Kako van Gennep piše, ožalošćeni su u prijelaznoj fazi između smrti i života, a spomenuta tranzicijska faza simbolizira fazu žalovanja koja traje do trenutka kada toranj zabljesne u bojama francuske zastave, do simbolične inkorporacije u život i pokretanja “zaleđenoga” prizora.
PONEDJELJAK
U ponedjeljak je Eiffelov toranj, kao i ostale turističke znamenitosti, otvoren za posjetitelje. U Parizu djeca ponovno idu u školu, a sve to prate pojačane mjere sigurnosti i jake policijske snage kako bi također ohrabrile Parižane da se vrate normalnom životu, da društvo postane jednako pokretljivo kao i prije strašnoga događaja. Eiffelov toranj, međutim, nije osvijetljen kao i prije separacijske faze, već uz “nepoznat” višak pokretljivosti. Dok separacijskom fazom dominira smjer imitacije (separacija od svjetla manifestacija, projekcija društvene strukture, prati društvenu pojavu), inkorporacijskom dominira sugestivnost (uz imitaciju, kao da se nastoji i djelovati na društvenu pojavu, tj. na daljnje percepcije i interpretacije). Inscenacija regeneracije kao krajnja sekvenca rituala ujedno se nameće kao značenjski najbitnija, kao svrha rituala, ali da se ona postigne, prethodno se moralo proći kroz fazu separacije i tranzicije. Morao se odraditi imitacijski dio, opis, radi krajnje sugestije nadilaženja i ovladavanja društvenim narativom. Upravo uspješno prijeđena tranzicijska faza može imati funkciju pravilnoga usmjeravanja daljnjega tijeka društvenih događaja. Dok je gašenje svjetala odjeknulo kao pratnja društvene anomalije, njihovo paljenje kao da je osvanulo s funkcijom da je ublaži ili čak ispravi, da nakon degenerativnog kaosa ponovno uspostavi red i podari beznadnoj situaciji smisao – bar simboličnom ekspresijom hrabrosti, prkosa i ponosa te poticajem za jačanje zajedništva i solidarnosti. Kako je smatrao A. R. Radcliffe-Brown, ritual ne samo da izražava mentalna stanja, već ih i kreira, a ovako pozitivno zaokružena tročlana ritualna struktura mogla bi pomoći u regulaciji i stabilizaciji životnoga sistema.
Riječ je, dakle, o dvojakom sociološkom fenomenu, glasniku, ali i katalizatoru promjene. S kulturološkoga gledišta, ta se struktura može protumačiti i kao autohtoni kulturalni sistem, ne u smislu da se u njemu ne mogu prepoznati neki sociološki elementi, već da su oni uklopljeni u novu mrežu odnosa, kako bi Peleš rekao, u “mogući svijet”. A analogno Solarovu tumačenju priče, to je fikcija već po svom obliku, po strukturi koja ima početak, sredinu i kraj, dok se događaji u životu nižu bez početka i kraja. Isto tako taj ritual gašenja i osvjetljavanja nije puko usvajanje sociološke strukture, već osvajanje jer daje nadu da ju je moguće nadvladati.
Simbol Pariza našao se u službi rituala prijelaza. Nije samo simbol, već je omogućio simboličnu aktivnost. “Samo ritual može transformirati dječaka ili djevojčicu u odraslu osobu, životinju u dar bogovima” (u: Bell 1997: 44), simbol ljubavi i svjetla u, primarno, simbol ponosa, jakosti, pobjede nastale situacije i obnove. Potiho i ispravljanja. Eiffelov toranj, osvanuo u bojama francuske zastave, djeluje kao enzim dodan u kaotičnu situaciju da ubrza njezin oporavak.
Literatura:
Bell, Catherine, 1997. Ritual: Perspectives and Dimensions, Oxford, Oxford University Press.
Gennep, Arnold van, 1960. The rites of passage, preveli na engleski Monika B. Vizedom i Gabrielle L. Caffe, Chicago, University of Chicago Press.