Brkanovićev Ekvinocij je i antologijsko djelo i dobra predstava, s puno više razložnosti od prethodnih dvaju ovosezonskih premijernih opernih produkcija u zagrebačkome HNK-u
Uz premijeru Brkanovićeva Ekvinocija u zagrebačkom HNK-u, izvedbu Bachove Muke po Mateju u zagrebačkoj Crkvi svete Katarine te koncert Ciriškog komornog orkestra i Simfonijskog orkestra HRT-a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog
Uistinu antologijskih djela hrvatske operne literature nema puno, ali ih ipak ima više od ona jedina dva koja su ujedno i repertoarna – Zajčev Zrinjski i Gotovčev Ero. Stoga je kulturni događaj kad se neko od preostalih uopće i postavi na pozornicu. U tom smislu, premijera nove produkcije Ekvinocija Ivana Brkanovića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 19. ožujka jest događaj vrijedan pozornosti – tim više što i ova produkcija u cjelini ima svojih nezanemarivih vrijednosti.
Nesreća je Ekvinocija što se u hrvatskoj glazbi pojavio, uvjetno rečeno, prekasno – Brkanovićevo folklorno-eskpresionističko uglazbljenje Vojnovićeve modernističke drame pojavilo se 1950., u stilskom procijepu u kojem je takozvani “nacionalni stil” već bio rekao manje-više sve što je imao reći, a do provjetravanja je Novim zvukom ipak trebalo pričekati još jedno desetljeće. U lokalnom je kontekstu, dakle, Ekvinocij svojevrstan anakronizam, za razliku od Brkanovićeva stilski vrlo bliskoga, ali ranijega Triptihona. Takvih “anakronizama” ne nedostaje ni kod Brkanovićevih suvremenika, koji su se, međutim, ipak uspješnije nametnuli publici i kritici – Papandopulo svojom prividno nepretencioznom ludičnošću, a Šuleg svojom autoritativnom (pa i autoritarnom) ozbiljnošću. Sva trojica su, tražimo li zajednički nazivnik, “zakašnjeli” modernisti (ili preuranjeni postmodernisti?), kakvih je u europskoj glazbi toga vremena bilo još, čak i među autorima koji su bili i ostali (s pravom) repertoarni – spomenimo ovom prilikom smo Brittena ili Šostakoviča.
Autoritativni zagovaratelj Ako postoji adresa na koju treba uputiti većinu pohvala na kvalitetu cjeline novoga zagrebačkog Ekvinocija (ali i većinu pokuda na niz pojedinosti), onda je to ona dirigenta (i ravnatelja zagrebačke Opere) Nikše Bareza. Umjetnik je to koji svakom djelu prilazi iz pozicije autoritativnoga zagovaratelja, a u njegovom je slučaj gotovo redovito (pa i ovdje) riječ o autoritetu s pokrićem. Bareza je s pravom naglasak svoje interpretacije stavio na simfoniziranost strukture čitave opere, čime je uspio zaokružiti ne samo glazbeni, nego i dramaturški lûk. Nažalost, pritom kao da je smetnuo s uma da u operi, eto, sudjeluju i pjevači, koje bi bilo poželjno i čuti, što nije uvijek moguće kad se previše pozornosti pridaje orkestru koji, k tome (kao ni drugi zagrebački orkestri) uglavnom ne zna svirati tiše od mezzoforte.
Ipak, upravo u svjetlu Barezina općenitog razumijevanja cjeline, neugodno iznenađuje odluka da se izvedbu stankom prekine na pola drugog od triju činova, tako da je čuveni simfonički intermezzo (naznačen već i u Vojnovićevoj drami) između prve i druge slike drugoga čina umjesto intermezza postao preludijem, čime je slušatelj ostao prikraćenim za iskustvo neprekinutoga slijeda ključnoga i glazbenog i dramskog prijelaza u trenutku ekvinocijske oluje.
Protagoniste je Bareza uglavnom dobro odabrao. Dubravki Šeparović Mušović trebalo je neko vrijeme dok je do kraja “ušla” u ulogu Jele, ali pritom nije upala u zamku oponašanja legendarne interpretacije Marijane Radev, nego je lik gradila samosvojno, iz sebe, na temelju čega joj možemo oprostiti manje glumačke nedorečenosti. Domagoj Dorotić dobro se snašao u ulozi Ive, premda je upitno koliko je ova mladodramska uloga primjerena pjevaču koji inače najbolje funkcionira u lirskome fahu. Tamara Franetović Felbinger je kao Anica donijela još jednu u nizu svojih kreacija uplakanih nesretno zaljubljenih djevojaka, što joj je, čini se, sada već uža specijalnost.
Ivica Čikeš autoritativno je nastupio u ulozi Frane, iako se čini da bi mu bolje pristajala uloga Nike, koja je, ne baš najsretnije, bila povjerena Giorgiu Surjanu, kojem ne nedostaje scenske uvjerljivosti, ali ga ona pjevačka već pomalo napušta. Među epizodistima se našlo i nekoliko sjajnih interpreta – osobito uspjele minijature donijeli su Ozren Bilušić kao Vlaho i Anastasija Dikmikj kao Kata.
U Toscu preobražena Jele Scensko uprizorenje redateljski je potpisao gost iz Slovenije Igor Pison. Svoj je dio posla sa svojim suradnicima ostvario zanatski solidno i više-manje logično, izuzmemo li nepotrebno “osuvremenjivanje”. Naime, dok je takav postupak primjenjiv i dobrodošao kad je riječ o starijim, povijesnim i/ili arhetipskim predlošcima, primijenjen na Vojnovićev siže povremeno je jednostavno nelogičan, pa i nepotreban. Je li baš bila nužna benzinska crpka na pozornici? Ili konstantno laćanje Nike za mobitel? A i Jele se u završnici opere začudno preobrazila u Toscu, ne ubivši Niku kamenom, nego – tko zna zašto – škarama. Scenska slika tako prečesto proturječi ne samo didaskalijama, nego i pjevanome tekstu. Poput Bareze, i Pison se spotaknuo na simfoničkom intermezzu, stavivši na pozornicu zbor koji opsjeda Niku, čime se pogrešno aludira da se ekvinocijska oluja reflektira samo na njega, a ne i na sve ostale protagoniste.
Mimo navedenih primjedbi, Pison je dobro, ali ne i nametljivo razigrao režiju i temeljito razradio odnose među likovima, premda je pomalo začudno kad se Ivina zaručnica drži kao da mu je majka, dok mu se majka drži kao da mu je, ako ne zaručnica, onda barem starija sestra.
Usprkos svemu, Ekvinocij je i dalje i antologijsko djelo i dobra predstava, s puno više razložnosti od prethodnih dvaju ovosezonskih premijernih opernih produkcija u zagrebačkome HNK-u, pa se valja nadati da nije riječ samo o iznimci koja potvrđuje pravilo.
Autentična muka Ako je postavljanje Brkanovićeva Ekvinocija već i sâmo po sebi događaj, isto se može reći i za pokušaj povijesno obaviještene izvedbe Bachove Muke po Ivanu, koji se dogodio 27. ožujka u zagrebačkoj Crkvi svete Katarine. Smiona je to bila odluka dirigenta Tomislava Fačinija i njegova ansambla Antiphonus, posebice uzmemo li u obzir još uvijek relativno malen broj domaćih glazbenika s iole releventnim iskustvom takvoga izvođenja, i tu u sredini u kojoj je i dalje posve normalno da se nekoliko dana kasnije u zagrebačkoj prvostolnici Bachovu Muku po Mateju izvodi – posve anakrono – s velikim zborom i orkestrom.
Treba, dakle cijeniti već i pokušaj. Realizacija, očekivano, nije bila savršena. Među svim glazbenicima kvalitetom su se izdvojili samo gostujući tenor Robert Bartneck i domaća sopranistica Monika Cerovčec. To rekavši, ne može se reći da je među preostalim glazbenicima bilo ijedne posebno slabe točke. Uostalom, različitost profesionalnih zaleđa (i općenitih, i onih u izvođenju barokne glazbe) dala je ovoj izvedbi dozu određene začudne, ali, zapravo, dobrodošle autentičnosti – u krajnjoj liniji, i sâm je Bach pisao o tome kako je među glazbenicima koje je on imao na raspolaganju bilo i dobrih i prosječnih i loših. U tom pogledu Fačini je, dakle, stajao i bolje od Bacha!
Zapravo jedina ozbiljnija zamjerka izvedbi koja se ipak pozivala na “podsjećanje na praizvedbu u Crkvi svetog Nikole u Leipzigu” jest Fačinijev ponegdje prilično arbitraran odabir stavaka iz različitih inačica Muke po Ivanu, kao i stilski neutemeljena odluka izvođenja pojedinih stavaka a capella. No, sve to pada u drugi plan kad se uzme u obzir iskrenost i muzikalnost cjeline. Ako je u ovom pokušaju bilo povremenih spoticanja zbog prevelike odvažnosti, i ta je odvažnost uvjerljivija od pretjerano opreznog igranja na sigurno kakvo njeguju neki drugi domaći ansambli za baroknu glazbu.
Prštava analiza Povijesna je obaviještenost pojam koji se veže i uz ime britanskoga dirigenta Rogera Norringtona. On pritom načela povijesne obaviještenosti primjenjuje i na glazbu devetnaestoga stoljeća, što je zagrebačka publika imala priliku čuti kad je svojedobno interpretirao Brucknerovu glazbu na svom gostovanju s Radijskim simfonijskim orkestrom iz Stuttgarta. U Zagreb je ponovno došao 31. ožujka, ovaj put s Ciriškim komornim orkestrom. Očekivanja su bila velika, jer su veći dio programa zauzela djela Wolfganga Amadeusa Mozarta – a upravo Norrington slovi kao jedan od vodećih autoriteta za interpretaciju Mozartove glazbe.
Očekivanja, nažalost, nisu bila posve ispunjena. Manji je problem pritom bila ne baš zanimljiva izvedba ne baš zanimljive skladbe Labirint suvremenoga švicarskog skladatelja Fabiana Müllera na početku programa. Veći je problem bio s izvedbom Mozartova Petog koncerta za violinu i orkestar u A-duru. O povijesnoj se obaviještenosti ovdje nije moglo ni početi razmišljati, jer se mogao steći dojam da je violinistica Arabella Steinbacher Mozartu prišla iz jedne perspektive, orkestar iz druge, dok se dirigent doimao nezainteresiranim i za solisticu i za ansambl.
Onima koji su riskirali i ne otišli s koncerta nakon pauze rizik se isplatio. Kao i mnogi drugi dirigenti, i Norrington se “čuvao” za simfoniju u drugome dijelu koncerta. Ta je simfonija bila Mozartova posljednja, Četrdesetprva, poznata i kao Jupiter simfonija. Njezina je izvedba bila i svirački i interpretacijski tour de force i orkestra i dirigenta. U orkestru su pritom posebno zablistali sjajni puhači (i drveni i limeni), dok je Norrington stvorio interpretaciju koja je istodobno bila i izrazito “analitička” i transparentna, ali i prštavo razigrana – a upravo je takva podvojenost ono što Mozartovoj glazbi najbolje odgovara.
Čudesni rog Ivane Lazar Ovu šetnju glazbenim događajima proteklih tjedana zaključujemo koncertom koji je održan na Veliki četvrtak, 2. travnja. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije za tu prigodu nije odabrao neki “prigodni” program (tko je htio korizmene sadržaje, mogao je te večeri u Katedralu, na već spomenutu izvedbu Bachove Muke po Mateju, u organizaciji i izvedbi Zagrebačke filharmonije). Umjesto toga, pripremljen je zanimljiv složena triju modernističkih partitura, prikazanih pod vodstvom ovaj put vrlo temeljitog dirigenta Aleksandra Markovića. Markoviću, čini se, posebno dobro leži upravo zvuk modernističkoga orkestra, što je jasno čulo već i u Skrjabinovim Nijansama – riječ je, zapravo, o djelu koje je ruski skladatelj Aleksandar Nemtin priredio orkestriravši niz Skrjabinovih glasovirskih minijatura, poštujući pritom elemente Skrjabinova orkestralnog sloga.
I dirigent i orkestar u najboljem su se svjetlu pokazali i u preostalim dvjema skladbama na programu – Koncertu za koloraturni sopran i orkestar Reinholda Glièrea i Četvrtoj simfoniji u G-duru Gustava Mahlera. No, u tim djelma najveću pozornost nisu privukli ni dirigent ni orkestar, nego – posve zasluženo – sopranistica Ivana Lazar. Ona je, naime, pokazala da može ono što uspijeva samo vrhunskim pjevačicama – unutar istoga koncerta podjednako uvjerljivo interpretirati solističke dionice u dvama posve različitim djelima, k tome pisanima i za različite pjevačke fahove. A Lazar je uspjela upravo to – pri čemu je teško odlučiti zadivljuje li više njezina lakoća izvedbe pakleno teških Glièreovih koloratura ili tek prividno “jednostavnih” (a zbog toga možda još i težih) melodija kojima Gustav Mahler uglazbljuje stihove iz zbirke njemačkog pučkog pjesništva Dječakov čudesni rog. Zagrebačka glazbena korizma tako nije svoj najsjajniji završetak dobila nekom pasijom, nego ugođajem koji najbolje opisuje posljednji stih uglazbljen u Mahlerovoj Četvrtoj simfoniji (ovdje u prepjevu Seada Muhamedagića) – “sveudilj radost budi se”.