Trpimir Matasović  

Simpatiziranje ironiziranog

Slijedom posve zaslužene pozornosti koju je manifestacija Queer Zagreb privukla u posljednje dvije godine, njezini su organizatori odlučili proširiti na cijelu godinu. Tako će se, uz sam festival u užem smislu riječi, koji je ove godine premješten na rujan, svakog trećeg vikenda u mjesecu održavati i programi iz novopokrenutog ciklusa Queer subote petkom (i subotom). Riječ je o programima projekcija queer filmova u Kinu Tuškanac, a za ova “alternativnu” manifestaciju svakako je velika pobjeda i činjenica da su njezinu kvalitetu prepoznale, te financijski i/ili prostorom poduprle, i “mainstream” institucije, u ovom slučaju zagrebački Gradski ured za kulturu i Hrvatski filmski savez.

Demistifikacija kompleksnog opusa

U novi se ciklus krenulo ambiciozno, pa čak i smiono – retrospektivom svih pet dosadašnjih dugometražnih filmova “kontroverznog” kanadskog redatelja Brucea LaBrucea. Doduše, taj je potez bio posve logičan – LaBruceov je posljednji film The Raspberry Reich na prošlogodišnjem Queer Zagrebu bio jedan od najzapaženijih, a svakako treba pohvaliti i činjenicu da je taj naslov u Zagreb tada došao tek nekoliko mjeseci nakon što se počeo prikazivati na nizu drugih, ne samo gej i lezbijskih, nego i više ili manje mainstream filmskih festivala.

Ovaj su put, pak, organizatori, osim njegovih filmova, u Zagreb doveli i samog Brucea LaBrucea, a prilično velika medijska pozornost koja mu je posvećena (i to uglavnom bez pretjeranog senzacionalizma) govori o činjenici da se i queer kulturu u nas počelo ozbiljno shvaćati – zahvaljujući, ponajprije, i opet Queer Zagrebu. Brojnim intervjuima, ali i opsežnim najavama uoči projekcije svakog od pet prikazanih filmova, Bruce LaBruce pritom je bitno pridonio boljem razumijevanju, ali i (zašto ne?) demistifikaciji svog kompleksnog opusa.

Doduše, ne treba upasti u zamku doslovnog shvaćanja svega što autor kaže o svom djelu. Primjerice, LaBruceovo inzistiranje da su njegovi filmovi (i) pornografija treba prihvatiti tek uvjetno. Jer, činjenica jest da u njima istaknuto mjesto zauzimaju i elementi preuzeti iz porno industrije, no ako pornografiju shvaćamo kao eksplicitno prikazivanje seksualnosti u svrhu seksualnog (samo)zadovoljavanja gledatelja, onda LaBruceovi filmovi, uza svu svoju eksplicitnost, ipak nisu pornografija.

Fascinacija ekstremnim pokretima

Općenito uzevši, opasno je filmove Brucea LaBrucea pokušavati smjestiti u neke standardne kategorije. Uostalom, poveznice između pet međusobno produkcijski i estetski prilično različitih pet filmova moguće je pronaći samo na višim idejnim raznima, koje, pak, svaki put bivaju relizirane na neki novi način. Naglašena seksualnost jest pritom jedan od važnijih segmenata, ali ne, kao što smo već istaknuli, u čisto pornografskom smislu, nego kao odraz redateljevog političkog stava, koji će on sam nazvati “radikalnim”. Tu je “radikalnost”, međutim, moguće percipirati samo u odnosu na mainstream, pri čemu LaBruce ironizira ne samo mainstream (heteroseksualne) popularne kulture i (hetero i homoseksualne) pornografije nego i mainstream gej kulture i aktivizma, koji, posebice od osamdesetih godina prošlog stoljeća, sve više teži “asimilaciji” u mainstream (heteroseksualnu) kulturu.

Bruce LaBruce u tom je pogledu očito skloniji nadovezati se na “radikalne” aktivizme šezdesetih i sedamdesetih, i to ne samo gej aktivizam nego i na, primjerice, crnačke i feminističke pokrete. Otuda, uostalom, i njegova fascinacija ekstremno lijevim pokretima poput Baader-Meinhofa, najzornije prikazana u posljednjem filmu The Raspberry Reich. S druge strane, LaBruce je podjednako fasciniran i ekstremnom desnicom, konkretno skinhead pokretom, što je najjasnije vidljivo u filmu Skin Flick, ali donekle već i u njegovu prvom dugometražnom radu No Skin Off My Ass.

Izokretanje seksualnih stereotipa

Autor, međutim, podjednako i simpatizira i ironizira sve čega se dohvati, bila to ekstremna ljevica ili desnica, industrija pornografije u Super 8 ? ili scena losanđeleske ulične muške prostitucije u Hustler White. Jednako se pristupa i “radikalnim” seksualnim praksama, kojih najširu paletu nalazimo u posljednje spomenutom filmu – ima tu ne samo sadomazohizma i grupnog seksa nego i odnošaja batrljkom, pa čak i mumifikacije. LaBruceu se često prigovarala i “politička nekorektnost”, primjerice rasna, što je, međutim, prilično kontradiktorno. Naime, nije jasno što je “nekorektnije” – kada u Hustler White skupina crnaca siluje jednog bijelca ili, pak, kada se u Skin Flick dogodi upravo obrnuto – da skupina (naravno, bijelih) skinheada siluje jednog crnca.

Mnogo je, međutim, subverzivnije LaBruceovo izokretanje seksualnih stereotipa – tako, recimo, skinheadi u Skin Flick “nisu gej”, što ih, međutim, ne sprječava da žive u parovima i seksualno opće jedni s drugima. Prizor pak u The Raspberry Reich, u kojem glavna junakinja Gudrun prisiljava dvojicu “terorista” (koji sebe radije nazivaju “aktivistima”) na homoseksualni odnos očita je inverzija tipične heteroseksualne fantazije i pornografskog klišeja muškarca koji promatra lezbijski odnos dviju (heteroseksualnih) žena.

Dug Hollywoodu

Kada se sve zbroji i oduzme, poruka je relativno jednostavna – seksualne uloge, pa čak i seksualna orijentacija, predstavljaju, kako je Bruce LaBruce izjavio u jednom intervjuu, tek “lažne podjele”. No, ne treba misliti da ovaj redatelj istovremeno simpatizira i ironizira samo druge (svemu navedenom treba pridodati i više-manje jasne reference na opuse redatelja poput, primjerice, Altmana, Warhala ili Fassbindera) – on to, zapravo, najviše čini sa samim sobom. Njegovi su filmovi pritom i izrazito trashy, primjerice u “vorholovskom” Super 8 ?, u kojem LaBruce ironizira vlastitu poziciju “kultnog” pornografa (što je, međutim, postao tek nakon tog filma), ili u Hustler White, u kojem je srcedrapateljni završetak s Tonyjem Wardom i samim Bruceom LaBruceom koji razdragano trčkaraju po pustoj plaži očita ironična parafraza standardnog holivudskog obrasca. (Da i ne govorimo o stereotipu happy enda odnosa između bogataša i prostitutke.) Jer, koliko god to paradoksalno zvučalo, Bruce LaBruce Hollywoodu duguje jednako mnogo kao i underground tradiciji queer kinematografije. I u tome možda i leži privlačnost njegovih filmova – oni nas, doduše, mogu i šokirati, mogu nas i provocirati, ali će nas, prije svega, dobro zabaviti – kako zbog prepoznatljivosti svojih sastavnih elemenata, tako i zbog njihove konstantne benevolentne ironizacije.