Lina Gonan  

Simulacija realnosti

U svibnju je u Milanu otvorena svjetska izložba Expo Milano 2015. Mnoge su se zemlje (njih 140) i međunarodne organizacije okupile kako bi na jednom mjestu ponudile navodno konkretne odgovore na pitanja od vitalnog značaja za budućnost planete: kako svima omogućiti zdravlje, sigurnost i hranu, poštujući prirodni ekvilibrij našeg planeta? Zahvaljujući nadobudnom geslu, Feeding the Planet, Energy for Life, i veselim maskotama nasmiješenog voća i povrća, organizatori se nadaju da će do zatvaranja 1. rujna ove godine privući dvadeset milijuna posjetitelja.

Izložbeni park površine milijuna metara kvadratnih teži postati platformom za razmjenu ideja o hrani i tehnologiji, pozivajući se na dugu tradiciju te misije svjetskih izložbi koja seže do prve izložbe 1851. godine u Londonu. Poznavajući tu tradiciju, možemo naslutiti da se ne radi o bilo kakvoj "platformi", već megalomanskom spektaklu svega i svačega, koji mora iskazati moć zemalja koje izlažu, a posebice zemlje domaćina. Zato će se u Milanu, pored kušanja kulinarskih specijaliteta moći, primjerice, posjetiti izložbe talijanske povijesti umjetnosti u koju se utrpalo sve od Leonarda do Armanija i šire. Ovako je to objasnio nakladnik izložbe Filippo Zevi: "Kultura je općenito pobjednička karta jer je pretpostavka bilo kakvog razvitka. Ekonomski, financijski, odnosno proizvodni razvitak ne mogu biti razdvojeni od kulture."

Ambijent kao odraz društva Svjetske su nam izložbe donijele neke od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja u povijesti, poput Eiffelova tornja u Parizu ili Kristalne palače u Londonu, te su, općenito gledano, imale možda i veći utjecaj na razvoj moderne arhitekture od samih izložbi arhitekture poput Venecijanskog bijenala. I ove su godine mnogi paviljoni vrijedni pažnje zbog načina kuriranja postignutih inovativnim spojem gradnje i novih tehnologija. Primjerice, azerbajdžanski paviljon je osmislio talijanski arhitektonski studio Simmetrico Network, a cilj je bio posjetiteljima pružiti živo iskustvo te zemlje, vodeći pritom računa o ekološkoj održivosti takvog tipa gradnje. Vanjska konstrukcija se sastoji od rešetkastog zida izrađenog od prirodnih materijala porijeklom iz samog Azerbajdžana, dok je unutrašnji prostor oblikovan ondulirajućim zidovima oko velike sfere na sva tri kata. Ambijent je oblikovan tako da što uvjerljivije predoči bioraznolikosti, geografske karakteristike, hranu i kulturu, i to pomoću raznih instalacija poput velikih interaktivnih video displeja, glazbenih zidova, svjetlosnih skulptura i instalacija, 3D projektora, fotelja u obliku cvijeća namijenjenih zvučnim kupkama, interaktivnih stolova, instalacija koje povezuju posjetitelje sa stanovnicima Bakua u realnom vremenu te drugih naprava za simulacije za koje ne postoji adekvatan hrvatski prijevod. Autori tvrde da građevina optimalno zadovoljava standarde biokonstrukcije: proizvedena je od materijala koje je moguće reciklirati te je energetski učinkovita zahvaljujući korištenju obnovljivih izvora energije. Slično kao i azerbajdžanski, i hrvatski je paviljon trebao biti fokusiran na prezentaciju bioraznolikosti i prirodnih resursa. Projekt nije realiziran, ali ga možete pogledati na portalu Vizkultura.

Za razliku od tih paviljona, paviljon Sjedinjenih Država više je fokusiran na prezentaciju društvenih vrijednosti i uloge koju ta nacija ima u osiguravanju hrane i zdravlja diljem svijeta. Studio Biber Architects je iskustvo mobilnosti, demokratičnosti te slobode i ostvarivanja mogućnosti predočio samim oblikovanjem prostora, koji opisuju kao transparentan, otvoren i dostupan ambijent. Zahvaljujući toj fleksibilnosti, pored tradicionalne linearne izložbe, postoji i mogućnost samostalnog bauljanja paviljonom. Građevina je iznimno izdužena i uska. Jedan od vanjskih zidova je "običan" i sadrži eskalatore, liftove i stepenice, dok je nasuprotni zid pokretni vertikalni rasadnik. Krov se sastoji isključivo od digitalnog SmartGlassa koji biva bistar ili zamućen ovisno o vremenskim prilikama.

Estonski paviljon je također primarno fokusiran na prezentaciju društvenih vrijednosti i težnji te zemlje, ali to čini prije svega imenom paviljona i sadržajem koji se u njemu odvija. Paviljon nosi naziv Gallery of __, čime se želi uputiti na stav da je Estonija mala dinamična zemlja u kojoj je, zahvaljujući o inicijativi privatnih građana, ali i državnim suradnjama sa stranim investitorima, moguće ostvariti bilo što. Arhitekti iz biroa Kadarik Tüür Arhitektid zamislili su paviljon kao otvorenu platformu koju će kreativni Estonci ispuniti sadržajem. Budući da građevina funkcionira tek kao okvir za svakakva neočekivana događanja, arhitektima je od izgleda bila važnija maksimalna fleksibilnost prostora. Građevina jest vizualno atraktivna, ali unutrašnjost ne vrvi displejima, pokretnim i interaktivnim instalacijama koje simuliraju različite sadržaje, jer se pretpostavlja da će ih posjetitelj tamo doživjeti izravno.

Kuriranje oblikuje uvjete spoznaje predmeta koji se prezentira, a u stanju je promijeniti i proizvesti puno više značenja od samog predmeta. Svi su ti paviljoni male tvornice nacionalne ideologije te je cjelokupni hiperdizajnirani Expo park simulacija realnosti, koja to u biti nije, a za koju bi oni koji posjeduju četrdesetak eura za ulaznicu voljeli da postoji. Može se primijetiti da su siromašnije države odlučile staviti naglasak na prirodne resurse svoje zemlje, dok su bogatije države naglasile društvene vrijednosti svoje nacije. U oba je slučaja riječ o laži. Azerbajdžan se vjerojatno i može pohvaliti bioraznolikošću, jer je na njegovom teritoriju prisutno devet od ukupno jedanaest svjetskih klimatskih zona. Međutim, gospodarstvo te zemlje se najvećim dijelom bazira na izvozu nafte i zemnog plina, a na poljoprivredi se temelji tek 6 posto nacionalnog gospodarstva te se uzgaja svega nekoliko namirnica – duhan, pamuk, čaj i nekoliko vrsta žitarica i voća. S druge strane, SAD i Estonija, kao izrazito ekonomski liberalne zemlje, većini svojih državljana ne omogućavaju slobodu i mobilnost. Da ne spominjemo da svjetski vrh općenito ni najmanje nije briga za održivost i ljudska prava kad je u pitanju slobodno kretanje kapitala. Funkcija takve arhitekture je dakle medijatorska – tako da estetsko oblikovanje ima kognitivnu ulogu s jedne, i sociopolitičku ulogu s druge strane.

Expo iza kulisa Nastojati evaluirati paviljone, time da se primjerice postavi pitanje koliko su takvi ambijenti odista ugodni za boravak u njima i slično, bilo bi pogrešno jer takva postmoderna arhitektura izričito odustaje od bilo kakvog pokušaja inovativnog oblikovanja koje odgovara na potrebe samog čovjeka. Uostalom, paviljoni uskoro neće više ni postojati: npr. azerbajdžanski paviljon će po završetku izložbe biti preseljen u Baku gdje će se koristiti u druge svrhe, paviljon Sjedinjenih Država će biti rastavljen, a njegovi dijelovi reciklirani. Na taj se način arhitektura, kao što to primjećuje Frederic Jameson, prilagođava disperzivnoj i disjunktivnoj logici današnjeg kapitalizma. Također je namijenjena konzumaciji kroz fotografije, a ne samom boravku u njoj.

Svjetska izložba Expo Milano 2015. zasigurno je atraktivna destinacija za posjetiti ovog ljeta. Ali ipak vas moramo pozvati na bojkot. Ironično je da manifestacija koja je otvorena na Praznik rada predstavlja vrhunac rušenja prava i sloboda radnika za koje su se desetljećima borili sindikati te regije. Skupina aktivista NoExpo, koja stoji i iza organizacije black-blocka u centru Milana na dan otvaranja, tvrdi kako organizacija Expoa dijeli otkaze radnicima koji progovaraju o uvjetima rada, nadzire njihov rad, iskorištava besplatnu radnu snagu, ne poštuje ugovore, kasni s isplatama plaća itd. Kako bi manifestacija funkcionirala, promijenjena su prava na štrajk (u slučaju transportnih radnika), ukinuti su kolektivni ugovori za neke skupine radnika, snižen je iznos minimalne plaće i nadnice, što aktivisti vide kao prekretnicu za radnička prava na nacionalnoj razini. Nadalje, neki talijanski novinari ističu da je Expo Milano svjetska izložba koja je do sada ugostila najveći broj državnika zemalja s opresivnim političkim sustavima u kojima se masovno krše ljudska prava. S druge strane, izložba se tobože bavi ženskim pravima u vidu središnje teme WE-Woman for Expo – Women’s Energy for Feeding the Planet: the Other Half of the Planet. Međutim, bojim se da je i to jedna privremena kulisa koja će se razmontirati nakon završetka izložbe. Jer sve dok se Vandana Shiva, jedna od najavljenih gošći, i cijela vojska ostalih vrlih ambasadorica bude stavljala u poziciju one "druge polovice planete", Expo neće daleko dogurati sa svojim idejama.