Sin

Najbrži i najmanje neugodan put natrag do automobila vodio je kroz napuštenu podzemnu garažu. Odatle sam se kroz red ruševnih kuća mogao provući do parka, pa uličicama koje vode uz Pinješstići do mjesta gdje sam parkirao kola. Rizik da ću sresti nekoga koga ne želim sresti, ako apstrahujemo činjenicu da nikada nikoga ne želim sresti, bio je minimalan. Trasa kojom sam namjeravao pohitati do kola vodila je iza leđa svjetine koja se na šetalištu, u sopstvenom znoju i smradu tiskala u potrazi za ljetnim užicima, u mraku izvan dometa ulične rasvjete pod kojom se, u svojim bezglavim putanjama, desetine hiljada ljudi sudaralo kao kakva dezorganizovana mravlja vojska, vrteći se istim ulicama kao svake večeri, kao svakog ljeta.

S parkinga pored napuštene samoposluge iz socijalističkog vremena, široke stepenice su vodile pod zemlju. Komunistički rukovodioci, ti ljudi regrutovani iz ubogog proleterskog i priglupog seljačkog staleža, suprotno svojoj skromnoj prošlosti, imali su grandomanske projekcije budućnosti. Sve što su gradili shvatali su kao sopstveni nadgrobni spomenik — ono po čemu će ih buduće generacije pamtiti, kako se govorilo, jer su vjerovali u idiotsku ideju da se ljudski život ne završava smrću, nego nastavlja da traje kroz ljudska djela.

Jednom sam u lokalnim novinama pročitao da se ova garaža, sa svoja tri nivoa — i to bez atomskog skloništa, o čijim dimenzijama se ne zna ništa, jer se ti podaci i dalje vode kao vojna tajna — prostirala na čitavih 10.000 kvadrata. Kao nadgrobni spomenik, građevina je bila perfektna — pretpostavljam da je u nju moguće prebaciti posmrtne ostatke svih jugoslovenskih komunističkih rukovodilaca. Usput bi u atomsko sklonište mogli prebaciti i kovčege njihovih užih familija, da i u smrti budu zajedno. Jer porodica je, marksisti su živjeli po toj maksimi, osnovna ćelija društva, te bi, držao sam, bilo prigodno da se ista društvena organizacija sačuva i u smrti.

Kao parking je ovo gargantuovsko čedo, međutim, bilo neupotrebljivo. Kada su umorni majstori obavili posljednje građevinske radove i kada je svinjoliki predsjednik presjekao svečanu vrpcu i garažu proglasio otvorenom, nijedan se automobil nije uz svečarsku pisku sirena uvezao u nju. Garaža je bila izgrađena, preostalo je samo da se izgradi put do nje. Novine tog vremena su, garažu u koju je bilo nemoguće ući automobilom, pravdale predviđenim dinamičnim razvojem Ulcinja. Garaža je tek prvi korak: u narednoj petoljetki treba očekivati izgradnju puta u i puta iz garaže, kao i niz pratećih infrastrukturnih objekata koji će unaprijediti turističku ponudu ulcinjskog kraja, pisalo je. Predsjednik opštine izgradnju puta je zavještao omladini: ako bi izgradili sve, a pod sve mislio je i garažu i put do nje, današnje generacije rizikovale bi da razmaze buduće. Kao što su njihovi očevi uradili teži dio posla, izborili slobodu, tako su i oni uradili teži dio: izgradili garažu. Svakoj narednoj generaciji u našoj zemlji je sve lakše: prije pola vijeka nismo imali ništa, a sada imamo i slobodu i garažu, preostala je još samo cesta — bila je poenta njegove izjave. Iz koje se nazirala i koncepcija razvoja u budućnosti. Garaža je očito bila zamišljena kao priča bez kraja: kao građevina u koju će, sve do kraja svijeta, svako naredno ljudsko pokoljenje ugraditi svoj doprinos.

Za sada, međutim, garaža je bila rupa u centru grada u koju je lokalno stanovništvo svakodnevno bacalo smeće. Dok sam se spuštao stepenicama pretvorenim u deponiju, nekoliko puta sam umalo pao, jer sam se saplitao preko televizora i frižidera zahvaćenih hrđom i starih, dobrih jumbo kesa za smeće, u koje su svoje otpatke pohranili građani na višem nivou ekološke svijesti. Sijalice koje lokalni huligani još uvijek nisu razbili drhtavo su osvjetljavale ovu grobnicu vjere u napredak.

Napuštena garaža je bila inspiracija za mnoge lokalne urbane legende. Počelo je s pričom o bandi narkomana koja se okupljala u podzemlju grada. Onda je u garaži pronađena mrtva djevojčica. Silovana je, govorili su jedni. Ubica joj je prije smrti odsjekao obje šake, tvrdili su drugi. Prije nego je policija saopštila da je djevojčica umrla zato što se skotrljala niz stepenice, da se skotrljala zato što je to htjela, i da je to htjela zato što je bila žrtva oca pedofila i rodoskvrnitelja, zbog čega je djevojčica izvršila samoubistvo a otac završio u zatvoru. Prije nego je postalo nepobitno da je posrijedi još jedna porodična tragedija, koja je prošla perverzni tretman mahalskog ogovaranja, tokom kojega je svaki pronosilac priče u nju ugradio ponešto od svojih najmračnijih želja i frustracija. Djevojčica je tako: analno zlostavljana od strane više muškaraca; prisiljena na oralni seks sa, opet, više muškaraca; pronađena izvađenih očiju, za što su optuženi satanisti; pronađena izvađenih bubrega, za što su optuženi trgovci ljudskim organima koji se predstavljaju kao stari bračni par iz Italije i žrtve uspijevaju zavarati svojim imidžom simpatičnih, senilnih turista koji putuju po siromašnim zemljama vanjske Evrope, u želji da humanitarnim radom pomognu lokalnom stanovništvu. Mrtva djevojčica bila je prazan papir na kojem je grad ispisao svjedočanstvo o vlastitoj gadosti. Dozvolite ljudima da puste mašti na volju i pred vama će se otvoriti Pakao, kao smradna sumporna bujica pokuljaće njihove misli, pune glibavih želja koje njihova duša porađa kao monstruozno deformisanu novorođenčad i potisnutih strahova koje iz sebe, tog kostima i mesom zaraslog groblja, otkopava kao istrule leševe.

Bilo je još nekoliko izmaštanih ubistava, kao i nekoliko stvarnih samoubistava, dolje u garaži, koja je postala rupa u koju su građani Ulcinja, kao u bajci o Caru Trajanu, trpali sve što nisu smjeli reći, čak ni pomisliti. Ali nema te rupe u koju može stati svo zlo čovjekovo. Kada bi netko uspio iscijediti sve crnilo iz samo jedne ljudske duše, kao iz lignje, sav bi svijet nestao u toj tami. Samo su bezumnici mogli cijepati atome i mikroskopima tragati za savršenim oružjem. Zavirite u čovjeka i u njemu ćete naći sve što je potrebno da se uništi sve što postoji.

U garaži sam se, po prvi put te večeri, osjećao ugodno. Oduvijek sam znao, pomislih, da za čovjeka nema sreće dok ne dospije pod zemlju. Gore iznad mene čovječanstvo je divljalo, proizvodeći buku koja je prodirala čak i kroz debeli armirani beton garaže. Ljudski koraci iznad moje glave zvučali su kao sitni čavli koje netko zakucava u lijes u koji sam dobrovoljno legao. Avaj... Neprijatno iznenađenje za neprijatnim iznenađenjem — to je priča mog života. Čak ni pod zemljom nisam bio sam.

Na dnu garaže, ispred džinovskih čeličnih vrata atomskog skloništa, sjeo sam na gomilu bačenih knjiga. Prelistao sam neke od njih. Pristojna kolekcija religioznog šunda: Stotinu načina da steknete spasenje; Tumačenje Božjih znakova; O samospoznaji. Zapalio sam cigaretu i pažljivo pogledao smetlište oko sebe. Utješan je surovi pejzaž otpada, lišen obećanja, time i nade, time i razočarenja. Sve oko mene bilo je iskorišteno, odbačeno kao nepotrebno i na koncu posve zaboravljeno, kao da nikada nije postojalo. Suosjećao sam sa svakim od bačenih kućanskih aparata, kredenaca i lustera. Svakoga od nas čeka kraj koji je njih zadesio. Ljudi će nas potrošiti i zaboraviti jednako kao što su potrošili i zaboravili njih. U jednom trenutku ljudi su nam iz nekog razloga korisni — tada smo bliski sa njima. Već sutradan nam smetaju i mi ne želimo ništa osim da nestanu iz našeg života. Svakodnevno odbacujemo ljude kao što odbacujemo smeće. Odbacujemo i bit ćemo odbačeni, to je prosta istina. Bačeni smo u svijet, koji nas neprekidno odbacuje. Na koncu ostajemo sami sa sobom, da lutamo deponijom koju je stvorio naš život. Svuda oko nas su odbačeni prijatelji, ljubavi, ljudi za jedan dan, oni koje smo izbjegavali i oni kojih smo se otarasili. Svuda u nama samo prazna ambalaža potrošenih emocija kojima smo se hranili, probušenih nada na kojima se, kao na izduvanim pneumaticima, kotrljala skalamerija našeg bića.

Na trenutak mi se učinilo da sam između dva frižidera ugledao ljudsku siluetu. Besmislica, rekoh sebi. Niko ovdje ne dolazi već godinama. Ulcinjani vjeruju da je mjesto ukleto, a turisti ovamo silaze tek da bi mokrili ili, u slučajevima najveće seksualne urgencije, imali hitri, nedostatni snošaj. Ali nikada ne ulaze ovako duboko, sve što imaju obave ispod stepeništa, kao da nalaze utješnom činjenicu da odatle mogu da vide i svijet gore. Uprkos uvjerljivoj argumentaciji kojom sam tješio sebe, silueta je ponovo izronila iz tame. Ispred mene je stajao tamnoputi dječak. Gledao me je sumnjičavo, odmjeravajući me. Prema meni je pružio otvoreni dlan, što sam, podrazumijeva se, shvatio kao iznimno neprijateljski gest.

Bezočnost prosjaka nema granica. Oni su ljudi koji neprekidno od nas zahtijevaju sažaljenje, iako nemaju sažaljenja za druge. Ponašaju se kao da u svemiru ne postoji nesreća osim njihove. Umre vam draga osoba i vi se, dok čekate da sedativi koje ste progutali počnu da djeluju, u očaju vozite gradskim ulicama. Kada stanete na semaforu, prići će vam prosjakinja s djetetom, kao broš zakačenim na mlohavu sisu i zatražiti od vas pare. Šta se nje tiče vaša patnja, ima ona dovoljno svoje, i odlučna je da tu patnju naplati. Desi vam se najgora tragedija, a prosjaci vas ipak uporno salijeću, zahtijevajući od vas da im platite za njihovu tragediju. I kada bi čovjek u najvećem očaju odlučio da se ubije, popeo se na soliter i skočio, siguran sam da bi, dok bi padao, prosjaci kroz prozore stubišta pružali ka njemu ruke, zahtijevajući milostinju.

K tome, prosjaci beskrupulozno eksploatišu svoje fizičke nedostatke. U Podgorici, na semaforu kod željezničke stanice, Ciganin mi je kroz otvoreni prozor automobila ubacio svoju osušenu nogu.

Nisam ga primijetio kada mi se približio, oslanjajući se na štake. Sa hladnokrvnošću atentatora provukao je nogu kroz prozor i stopalom, koje je smrdjelo kao kuga, udario me po licu. Naglo sam otvorio vrata i odbacio ga u drugu traku, pravo pred kamion koji se upravo zaustavio na upaljeno crveno svjetlo. Uz malo sreće, gada sam mogao gurnuti pod kola u pokretu. Nevjerovatnom brzinom se podigao na štake i proklinjući ponovo krenuo na mene. U kolima sam srećom imao limenku coca–cole, kojom sam ga pogodio pravo među sitne, zle oči. Drugi put je pao kako treba. U retrovizoru sam vidio da mu se krv iz čela slijeva na asfalt. Policija me je kasnije ispitivala zašto sam napustio mjesto nesreće, kako su rekli. Saopštio sam im da je ta formulacija, mjesto nesreće, što se mene tiče, posve neprikladna, jer me je događaj usrećio. Pobjegao si jer nisi imao hrabrosti da se suočiš s onim što si učinio, vikao je policajac. Objasnio sam mu da sam se odvezao samo zato što se upalilo zeleno svjetlo na semaforu, zato što su nestrpljivi vozači iza mene trubili i nisu mi dopustili da uživam u onome što sam učinio, u prizoru na pleća bačenog nesoja.

Dječak s ispruženim dlanom primicao mi se oprezno, korak po korak. Eto nevolje, pomislih. A nevolja, kao što kažu, nikada ne dolazi sama. Za dječakom je iz mraka u kojem su, što se mene tiče nepostojali, bezočno iskoračilo još nekoliko prosjaka. Prebrojao sam ih: muškarac, dvije žene i petero djece, kojima je bilo nemoguće odrediti rod. Čitava porodica ubogih, pomislih. Valjalo je bježati odavde. Jedna od žena na leđima je imala kvrgu veličine mirror balla u prosječnoj diskoteci. Lice druge bilo je umotano u, krvavim flekama ukrašene, zavoje. I jedna i druga imale su manjak udova — po jednu ruku i nogu manje, reklo bi se na prvi pogled, pomislih. Pa ipak, njihov anatomski minimalizam nije podrazumijevao brisanje osjećaja za lijepo, koji sam pronašao u izvjesnoj skladnosti njihovih figura, nekoj vrsti pragmatične simetrije, kako sam tada pomislio. Ženama je nedostajala po lijeva ruka i desna noga, što će reći da su imale po desnu ruku i lijevu nogu, tako da se na njihovim tijelima ukrštalo dijagonalno prisustvo i dijagonalno odsustvo udova. Simetrija koju sam, okom istreniranim za lijepo, odmah uočio, omogućavala im je da se uz pomoć štake kreću. Štaka pod desnu ruku, skakutanje na lijevoj nozi, opa – cupa, eto njih očas posla tamo gdje su krenuli. Da je odsustvo udova bilo vertikalno, da su im nedostajale ruka i noga na istoj strani tijela, kretanje bi za njih predstavljalo ozbiljan problem. Dakako: u tom slučaju bi moj problem bio manji, jer ne bi bilo bojazni da će mi prići ili me, s užasom sam pomislio, čak i dotaći.

Sada kada su mi se približili, vidio sam da im ni otac nije čitav. Čovjek nije imao ruke od laktova naniže. Nedostajale su mu još uši i nos, što je na neki način bilo pravedno, jer što bi, onakav bez ruku, radio kada poželi čačkati nos ili malim prstom čistiti uši? Nešto mi i šepa, mislio sam. Noge su mu, činilo se, bile prebijene i u obliku slova X. Opet dvije dijagonale, zapazio sam. Djeca su, kao što biva, u sebi objedinila očeve i osobine majki. Sva su izgledala isto: crna, prljava, svijetlih krmeljavih očiju. Bilo ih je nemoguće razlikovati, osim po tjelesnim nedostacima.

Should I Stay or Should I Go, mislio sam se dok se porodica invalida uz jauke i ritmičko poigravanje štaka vukla prema meni. Nisam se dao u bijeg, jer se u meni probudio godinama uspavani pisac. Literatura se hrani ljudskom nesrećom, pomislio sam. Prosjaci preda mnom bili su reprezentativan primjer agonije postojanja. Ako iz njih ne iscijedim dobru priču, nikada neću. Pronašavši način kako da ih iskoristim, odlučio sam da još neko vrijeme provedem u njihovom prisustvu. Mada može biti da i oni imaju poneku ideju o tome kako da iskoriste mene, rekoh sebi. Možda su odlučili da me utuku svojim štakama, potom pojedu. Debeo čovjek poput mene... bilo bi tu hrane za čitav mjesec, zabrinuh se. Nikada ne bi pronašli moje tijelo, ako bi me neko uopšte tražio. Nitko nije vidio kada sam ušao u garažu, niti bi nekome uopšte moglo pasti na pamet da me ovdje potraži, razvijao sam paranoičnu konstrukciju.

Srećom, pronašao sam način da im umaknem. Požarnim stepenicama popeo sam se na ventilacioni ispust atomskog skloništa. Ovi invalidi nikada se neće uspjeti popeti ovamo, pomislio sam trijumfalno. Doista, otac porodice pažljivo je osmotrio stepenice, samo što ih nije kao pas onjušio. Kao što sam i pretpostavio, zaključio je da sam izvan njihovog domašaja. Okrenuo se k porodici i nemoćno raširio — uslovno rečeno — ruke.

Okupili su se ispod mene i svi uglas tražili milostinju, očito niti jednog trenutka ne pomislivši kako je besmislen njihov zahtjev. Posmatrao sam ih sa visine, kao što narodne vođe posmatraju svjetinu s balkona na kojima drže govore. Dječica su pružala drhtave ručice k meni. Tek tada sam zapazio da svi imaju samo po tri prsta. Volim i ja vas, doviknuo sam im.

Daj nešto da jedemo, imaj obraza, rekla je žena lica uvijenog u zavoje. Hajde, Bog ti dao zdravlja, rekla je ona sa grbom. To me je razveselilo: žena oboljela od lepre upravo mi je poželjela dobro zdravlje, pomislio sam. Vidiš, smiješ se, rekao je domaćin, odlučan da iskoristi moje dobro raspoloženje, daj nam hranu i zasmijavaćemo te čitavu noć. Ha, pomislih, ovi nisu prosjaci, nego zabavljači. Petero musave djece su, može biti, uzore pronašli u Jackson 5. Budući da je to bio pošten način da se čovjek prehrani, obećao sam im baciti nekoliko mrvica. Potegao sam dobar gutljaj iz boce. Ako hoćete da jedete, pričajte mi o sebi, rekao sam im.

I pričali su.