Sindikati discipliniraju kapitalističku klasu

Nikada nisam toliko smanjio troškove proizvodnje,

kao onog dana kada sam udvostručio radničke nadnice.

Henry Ford

Sindikalna manifestacija 17. studenoga je uspjela: sudionica i sudionika bilo je dvostruko više nego na sada već legendarnoj manifestaciji 2005.; već sljedeći dan zastupnici kapitala ponudili su pogađanja o plaćama koja su prije samo pola godine odbijali.

Sindikati zahtijevaju da se nadnice usklađuju s inflacijom, s kretanjem profita, te s produktivnošću rada. Predlažu da se onaj dio kapitala koji se upotrebljava za kupnju rada kreće jednako kao i preostali kapital. Oni koji žive od rada trebaju dijeliti svoju sudbinu s onima koji žive od kapitala. Sindikati dakle predlažu klasni kompromis. Isplata koju traže za kompromis, relativno je skromna: “5,2 milijuna eura mjesečno više, tj. onoliko koliko je lani isplaćeno nagrada upravi i zaposlenima po individualnim ugovorima u Novoj ljubljanskoj banci” (Dnevnik, 27. rujna. 2007.).

Obezvređivanje vrijednosti radne snage

Privredna komora, zastupnik vlasnika kapitala, sve do manifestacije protivila se sindikalnom prijedlogu. Povišenjem nadnica, govorili su tada, samo bi povećali troškove rada, tj. povećali bi troškove proizvodnje – a to bi ugrozilo konkurentnost slovenske privrede. Ali nakon manifestacije očito su pronašli način kako da izađu u susret sindikalnim zahtjevima, a da svejedno sačuvaju konkurentsku sposobnost. “Glavni prijedlog poslodavaca... ostaje smanjenje porezne stege za poduzeća” (Dnevnik, 23. studenoga 2007.).

Protivi se i većina akademskih ekonomista: povećamo li nadnice, kažu, samo pospješujemo inflaciju. Kada bi radnici i radnice imali više novca, govore akademski ekonomisti, više bi kupovali, povećalo bi se dakle potraživanje, zato bi se povisile cijene – a krajnji učinak bio bi samo u tome da je novac manje vrijedan. Od povećanja nadnica dakle ne bi imali koristi ni radnici niti nacionalna privreda. Akademski ekonomisti smatraju da troškove inflacije trebaju pokriti oni koji rade – a oni trebaju i niskim nadnicama osigurati da privreda bude konkurentna.

 Obaranje nadnica, tj. obezvrjeđivanje vrijednosti radne snage, najprimitivniji je oblik “osiguravanja konkurentnosti”, tj. cijeđenja viška vrijednosti. Na dulji rok upravo ne osigurava konkurentnost. Poduzeća ili privreda koji se natječu samo s “niskim troškovima rada” ne razvijaju tehnologiju, organizaciju rada i društva – te nužno zaostaju za onima koji se natječu razvijanjem sredstava proizvodnje, s pomoću obrazovane radne snage, racionalne organizacije rada i društva. Obaranje nadnica loša je strategija po logici kapitala samoga. Slovenski sindikati svojim zahtjevima za višim plaćama sile kapitaliste i njihove menadžere da poštuju logiku kapitala – te da namiruju rad, koji im pritječe u okviru kapitalističkih proizvodnih odnosa.

Pošteno iskorištavanje?

Sindikati discipliniraju kapitalističku klasu kada od nje zahtijevaju da pošteno obavlja svoj posao iskorištavanja. Tjeraju kapital, njegove nositelje i zastupnike, van iz niše u koju se vole ugnijezditi vladajuće klase u rubnim i zavisnim državama. Rubne vladajuće klase žive od nerazvijenosti svojih društava, od toga da osiguravaju gore iskorištavanje, “niže troškove rada”. Sindikati nas brane od zaostalosti, od kolonijalne zavisnosti i surovog iskorištavanja, kamo nas guraju ovdašnji rubni kapitalisti i njihovi pomagači.

Pod pritiskom radništva kapitalisti i njihovi zastupnici su popustili, pa ipak sada traže da država “smanji poreznu stegu”. A s obzirom na to da država pod pritiskom NATO-a povećava izdatke za vojsku, da bi se vojska po zahtjevima NATO-a očito i dalje naganjala po cijelom svijetu, ne bi li branila interese američkih transnacionalnih kompanija, te s obzirom na to da po logici EU-a državna administracija raste – manje poreza može značiti samo još manje socijalne države. Moramo paziti na nijanse u političkom govoru: govore o “socijalnim transferima” – a ne više o kompleksnim sistemima socijalne države. Ovako govori ministar razvitka: “Za rješavanje socijalnih problema treba upotrijebiti mehanizme socijalne države”. Za sadašnju vladu socijalna država nije više organizacija društvene solidarnosti – nego samo vatrogasac koji popravlja zločine kapitala. “Socijalni transferi” namijenjeni su samo najsiromašnijima, “socijalnim slučajevima”. A to znači da mi koji plaćamo poreze financiramo ovdašnjem kapitalu njegov socijalni dumping, to što se on u “svjetsku utakmicu” ne uključuje revolucioniranjem produktivnih snaga i društvenih odnosa, nego osiromašivanjem radnih ljudi.

Sindikati nas štite od liberalne demokracije

U tome okviru zahtjev da nadnice narastaju zajedno s produktivnošću dobiva svoje puno značenje. Kada kapitalisti i menadžeri pritišću nadnice nadolje, ne povećavaju produktivnost rada, nego produktivnost kapitala: ako su nadnice niže, ako su “troškovi rada” manji, onda je s pomoću istog kapitalskog uloga moguće postići veći višak vrijednosti. Time se produktivnost nije ništa povećala – uistinu je samo kapital dobio razmjerno veću dobit. Ako pritom još i na razne načine produljavaju radno vrijeme, produktivnost kapitala se utoliko još više povećava. Sindikati žele zaustaviti upravo to povećavanje produktivnosti kapitala, koje ne proizlazi iz povećanja produktivnosti rada, nego iz osiromašivanja radnica i radnika.

I država je kapitalu ponudila da ga “rastereti” s pomoću smanjenja poreza. Time bi zaobilaznim putem ostvarila svoj liberalni program, koji je zaustavila sindikalna manifestacija u studenom 2005. Iz neoliberalnog učenja znamo kako se konačni cilj sastoji u tome da država ne nudi nikakve socijalne sisteme, te da ne organizira javne usluge (školstvo, zdravstvo, kulturu). U tome uređenju ne postoje sistemi kolektivne solidarnosti, nego pojedinka i pojedinac sve što imaju dobivaju u obliku novčanih dohodaka. To je liberalna utopija, u kojoj bi svi društveni odnosi trebali biti tržišno uređeni. Pojedinka i pojedinac u toj su utopiji svoji vlastiti poduzetnici: menadžeri svoga života i života onih koji su od njih ovisni (u prvom redu djece). Sve čime takva “poduzetnica” i “poduzetnik” raspolažu jest novac iz najrazličitijih prihoda: a zatim se sami moraju odlučiti hoće li taj novac namijeniti školovanju djece ili za mirovinu, kada više ne budu mogli raditi. Ili za zdravstveno osiguranje, da bi mogli plaćati privatnog liječnika, ako se razbole oni ili njihova djeca. Tim novcem mogu i plaćati starački dom za onemoćale roditelje. Slobodno se odlučuju, kao racionalni menadžeri svoga života, a razna tržišta osiguravaju im najracionalnije moguće društvene odnose. Naravno, po racionalnosti kapitala, a ne čovjeka.

Baš tu liberalnu utopiju oslikao je ministar za razvoj: “Povisivati plaće... pa i mehanizmima koji se neće preliti u kupovnu moć, već u osiguranje, štednju, vlasničke udijele i sl.”. (Dnevnik, 23. studenoga 2007.)

Sindikati nas štite od te liberalne utopije, koju zajednički pokušavaju nametnuti vlada, kapitalisti i njihovi pomagači. Ali zahtjevima za povišenje plaća nužno moramo dodati i zahtjeve da vlada prestane podrivati javno zdravstvo i javno školstvo. Neka odmah zaustavi privatizaciju zdravstva i školstva. Javno školstvo povijesna je tekovina, koja oslobađa od patrijarhata i ideoloških mračnjaštava; javno školstvo je jedna od najznačajnijih poluga za uvođenje jednakosti u društvo. Samo javno zdravstvo omogućava opći i jednakopravni zdravstveni standard za sve ljude.

Ali zahtjev za povišenje plaća, za javnim školstvom i javnim zdravstvom nije moguće ostvariti u okviru liberalnog kapitalizma, koji u ovom trenutku zastupaju vlada, kao i EU. Sindikati su počeli bitku, pobjedu će morati izboriti mase.

www.indexprohibitorum.si

Izabrao i preveo sa slovenskog Srećko Pulig

Članak Srećka Puliga o ljubljanskim demonstracijama Zajednička fronta pročitajte na www.ZaMirZine.net