Mario Kikaš  

ŠIRENJE PERSPEKTIVA DOMAĆE FILOLOGIJE

Predstavljanje novih izdanja knjiga, stručnih ili književnih časopisa obično je ustaljena izvedbena forma u kojoj, na prvi pogled, nema puno mjesta “greškama” pa onda i dodatnim upisivanjima i interpretacijama. Činilo se tako da će pretprošlog petka poslovičnim tonom proći predstavljanje prvog broja dugo iščekivanog Časopisa studenata kroatistike Jat u hermetičnom i do zadnjeg mjesta ispunjenom zdanju multimedijalne dvorane Knjižnice Filozofskog fakulteta do trenutka kada iz publike javio dr.sc. Vinko Brešić – profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost i stručnjak za književne časopise. Bila je to jednako poslovična i prigodničarska gesta u kojoj je profesor took the show svojim studentima zahvaljujući im na njihovom doista važnom poduhvatu i u kontekstu studentske časopisne “djelatnosti”, ali i domaće filologije uopće. Međutim, imajući na umu hijerarhijske odnose u akademskoj zajednici i uzimajući u obzir sadržaj tog “iskaza” kao i sadržaj i polazišta samog časopisa, činilo mi se da je ta gesta i izraz “krivog” čitanja. Naime, ovaj časopis i samim svojim imenom, uvodnikom, sadržajem, a onda i grafičkim dizajnom s više-manje eksplicitnim aluzijama na određenu (dakle ne bilo koju, a sigurno ne onu važeću i službeno valoriziranu) “tradiciju” nije tek znak naivnog entuzijazma studenata i njihovog plova istim tokovima uspostavljenih slivova domaće filologije, nego jedan znak drugačijih pogleda prije svega na njezino institucionalno stanje. Tako da je Jat jako teško (us)postaviti kao mlađeg brata postojećem “odsječkom” časopisu na čemu je inzistirao uvaženi profesor. Jat bi prije bio refleks drugačijeg shvaćanja prostora i vremena književnosti, njezinih institucionaliziranih ladica i demarkacija, jednog dijela njezine zatomljene povijesti ili je bar ovim prvim brojem pokazao da teži tome.

PROTIV STRUJE? Naravno, moja ranija konstatacija pati od generalizacije. Domaća filologija svakako nije samo “domaća” niti se vodi samo “domovinskim” principima uspostavljanja vlastitog polja interesa, a onda i naknadnih tumačenja. To, uostalom, pokazuje i koncept prvoga broja Jata koji se ne postavlja kao histerična i nedomišljena reakcija nedorasle studentarije na opće stanje u domaćoj filologiji bitno obilježeno suverenističkim politikama devedesetih koje su odlučile napraviti historijski rez izolirajući vlastiti korpus iz njegova kulturnog konteksta koji ga je bitno određivao kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Prvi broj Jata stoga postaje sugovornik ne samo davno odsječenim hodnicima i katedrama nekad domaće slavistike, nego i novim čitanjima i tumačenjima kompleksne povijesti domaće književnosti i njezinih recepcijskih obzora. Prijevodni blok, iako na prvi pogled sastavljen od tematski i disciplinarno (dva književno-teorijska, jedan filmološko-muzikološki te dva lingvistička) različitih tekstova, kako je uredništvo već u uvodniku broja dalo naslutiti, ipak  ima zajedničko ishodište i eventualno sidrište: “Naš je cilj bio ostvarivanje međujezične suradnje i interdisciplinarno otvaranje aktualne jezične problematike karakteristične za ove prostore, u njezinim političkim, kulturološkim i ideološkim dimenzijama”. Što to zapravo znači i je li riječ o još jednom zazivu liberalnih multikulturalnih kamilica u književno-teorijskoj izvedbi pokazalo se već prvim prijevodom, s njemačkog jezika, preglednog teksta Michaela Hofmanna, Interkulturalnost, stranost, različitost, u prijevodu Krešimira Bobaša. Pohvalan je to odabir s obzirom da slični tekstovi, ako i prevedeni, kod nas nužno dolaze iz angloameričke tradicije bitno obilježene  poviješću što britanskog kolonijalizma, što suvremenijeg američkog imperijalizma. Ovoga puta čitamo tekst koji o temama drugosti i stranog u književnosti bez obzira na očekivane zaključke, govori iz perspektive suvremene germanistike i problematike nastale i uslijed demografskih i kulturnih promjena u njemačkom govornom području. Zanimljivo je stoga proširiti vlastiti vidokrug pristupom koji ima na umu kanonske autore postkolonijalne kritike, ali ih iščitava na fonu tradicije njemačke hermeneutike uz disciplinarno oslanjanje na antropološka i sociološka saznanja. Hofmannov kratki pregled suvremenih germanističkih razmatranja “interkulturalnih uvjeta” nove književnosti dobiva na dodatnom značenju kada se uzmu u obzir recentne političke tektonike i izjave o kraju multikulturalizma iz usta njemačke kancelarke Merkel. Međutim, zaključci teksta i pitanja koja postavlja ne ostaju tek na terenu mapiranja i konstatiranja stanja. Njime se otvaraju i pitanja njegovih mogućih skliskih mjesta i “granica” takvih interkulturnih književnih topografija koja su, kao što rekoh, u američkoj znanosti o književnosti, tj. komparatistici, označena i otvorena još devedesetih “slavnim” Bernheimerovim izvještajem Komparativna književnost u vremenu multikulturalizma. Pokazalo se, međutim, da taj izvještaj i zagovor koji je proizlazio iz njega nije bio tek potaknut izvanknjiževnim zahtjevima i političkim promjenama i željom za pluralnošću reprezentacijskih kulturnih praksi, nego i akademskim mijenama ili modama paradigmi. Institucionalne uvjete uvijek treba imati na umu, ali ne kao remetilački faktor u analitičkoj praksi, nego kao stalni podsjetnik na mehanizme konstitucije analitičkog polja.

JUGOSLAVIJA: NEDOVRŠENA PRIČA Sljedeća dva teksta u prijevodnom bloku, nisu, naravno tempirana s obzirom na aktualne jezično-političke tenzije na istoku države, ali itekako koriste dekonstrukciji domaćih jezično-političkih normativizacija posljednjih desetljeća koje su više ili manje uspješno pokušavale odvojiti domaći standard od susjednih standarda istog jezika. Tekstovi Jamesa Milroya i Rosine Lippi-Green posvećeni su upravo standardizaciji jezika i sociolingvističkim rušenjima fiksacija i zatvaranja jezičnih praksi, ali i analizi jezika kao društvenog alata za simboličko označavanje društvene pripadnosti. Repovi koji su ostali nakon uspostavljanja granica među južnoslavenskim republikama često se u humanistici raspoznaju upravo kroz problematiku standarda i njihovih nacionalnih određenja  te “četverojednih” jezičnih formacija. Međutim i književnost je jednako opterećena nacionalnim demarkacijama što očevidno postaje na razini uspostavljanja srednjoškolskih kurikuluma koji često više odražavaju politički profil sastavljača nego izgled književnog polja, posebice kroz dvadeseto stoljeće kao najbližu frontu kanonom ideologiziranih odabira. Još je kasnih pedesetih godina u jednoj drugoj državi, drugog imena, naš teoretičar i povjesničar književnosti Svetozar Petrović, reagirajući na centralizaciju gimnazijskih kurikuluma za nastavu književnosti upozorio na potrebu njihove prilagodbe lokalnim specifičnim kontekstima, ali uz zadržavanje svijesti o pripadnosti “jugoslovenskim književnostima”, tj. minimalnoj svijesti o isprepletenosti književnosti ovoga prostora pogotovo kroz dvadeseto stoljeće, za što ne treba posebno isticati primjere od metričkih “trgovina” tijekom 19. stoljeća preko avangardnih formacija do nekih suvremenijih “suradnji”. Međutim, svijest o toj kulturnoj komunikaciji, suživotu književnog polja ili čak njegovom jedinstvu kao da je birokratskim odlukama o raspodjelama katedri i temama disertacija, potpuno potisnuta.

STUDENTSKI RADOVI Stoga mi je bilo u najmanju ruku osvježavajućim pročitati tekstove slovenskih autora Martina Pogačara, Jugoslovenska prošlost u filmu i glazbi, te Miklavža Komelja, Dva predavanja o partizanskoj umjetnosti, nastalog povodom izložbe Političke prakse (post)jugoslovenske umetnosti’ održane u Ljubljani i Beogradu 2009. godine. To je svojevrstan nastavak njegova rada započetog i dovršenog u knjizi Kako misliti partizansko umetnost?. Taj period domaće umjetničke proizvodnje koji koincidira s NOB-om i uspostavom narodne republike često je sveden na ocjenu o socijalističkom realizmu kao jedinoj poetičkoj liniji do momenta raskida sa Staljinom i slavnog Krležina govora u Ljubljani. Međutim, jednako kao projekt “nove Jugoslavije”, tako se i partizanska umjetnost, prema Komelju, opire ustaljenim (kunst)historičarskim ladicama i logikama. Ovaj tekst u kontekstu već spomenutih razmatranja interkulturalnosti stoji i kao svojevrstan odgovor s lijeva na Hofmannove zaključke tezom da su identitetske i kulturne logike odviše reducirajuće što se oprimjerilo i recepcijom partizanske umjetnosti: “Revizionističke tendencije koje pokušavaju poništiti revolucionarnu dimenziju NOB-a i sve skupa  reducirati na nacionalnu dimenziju, blokiraju i razumijevanje partizanske umjetnosti. Štoviše: onemogućuju da umjetnost uopće prepoznamo kao umjetnost”.

Time je konačno i tema “nove Jugoslavije” postavljena kao adekvatna i meritorna u okvirima šire estetičkih rasprava, ali i kao “projekt” (u najširem smislu) vođen nadnacionalnom ili antinacionalnom logikom. To nije slučajno s obzirom da se posljednjih nekoliko godina te teme otvaraju u nekolicini kuratorskih praksi i izložbi, od Ljubljane preko Zagreba do Beograda, koje su svaka na svoj način problematizirale jugoslavenski modernizacijski projekt, njegove povijesne, emancipatorske i estetičke granice.

Studentski radovi donekle prate ovu novotvorenu nišu: Klara Jakelić se bavi važnošću radiofonije u vremenu nastanka nove države poslije Drugog svjetskog rata. Ostali radovi zadržavaju zajedničku crtu ili pomnog i problematskog čitanja djela domaćih književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća (Gorana Karan, Dijana Mikšić, Petra Uremović) ili usporednog čitanja tekstova “jugoslavenske književnosti” (Martina Ćosić, Mario Šimudvarac) i svjetske književnosti (Anja Pletikosa). Valjalo bi ne izostaviti uvodni tekst u autorski blok Zrinke Borovečki i Martine Poljak, koji slobodno može stajati kao apendiks prijevodu Hofmanna s obzirom da je riječ o germanističkoj temi (točnije o austrijskoj suvremenoj književnosti) koja se hvata u koštac s tamo postavljenim problemima “interkulturne” hermeneutike.

Obračun s kompleksima Studentski radovi u studentskim časopisima često su i najbolji pokazatelj “rada” na katedrama i tema koje se tamo otvaraju. Ovdje skupljeni radovi svakako upućuju na aktualne (ali ne nužno i dominantne) tendencije i disciplinarne uplive u iščitavanju domaće književnosti: od imagologije, kulturalnih studija do antropologije književnosti koji su zasigurno obogatili domaću filologiju novim alatima i mogućnostima tumačenja. Međutim, domaća filologija, kako valjda biva s malim narodima, jezicima i njihovim kompleksima, na mnoga pitanja iz svoje relativno duge povijesti nije odgovorila niti je otvorila pitanja posebice u onom odjeljku koji se nespretno eksternom taksonomijom nazvao “novijom književnošću”. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je ovaj časopis dao prilog rješavanju tih kompleksa i otvaranju određenih pitanja koje su očevi i majke davnih devedesetih stvorili naprasno dijeleći i izolirajući nacionalnu filologiju. Prvi broj Jata stoga je dodatna potvrda iznimne časopisne djelatnosti studenata Filozofskog fakulteta koji i u vremenu krize i smanjenog financiranja istraživanja i znanosti uspijevaju promisliti i sastaviti izdanja koja ne samo da imaju glavu i rep, nego su dostojni sugovornici stručnim radovima starijih kolega i kurikulumom odsjeka, upozoravajući na njegove nedostatke, ali i potvrđujući neke nove i pozitivne pomake.