Luka Ostojić  

Sisak u d-molu

Rafinerija nafte u Sisku triput je ozbiljno ugrožena: prvi put tijekom Drugog svjetskog rata kad je pogon teško oštećen. Proizvodnja je ipak obnovljena 1945., već 1949. rafinerija je prerađivala više nafte nego prije rata, a 1964. prva u državi uspijeva preraditi više od milijun tona nafte. Drugi put rafinerija je ugrožena u Domovinskom ratu kada su vojni sukobi opet oštetili pogon. Rafinerija ipak nastavlja s radom.

Unatoč nedavnim znanstvenim pokazateljima da Sisak ima daleko veći broj oboljelih od leukemije i malignih bolesti nego ostatak Hrvatske, uvelike i zbog rafinerije, njeno zatvaranje ipak ne dolazi u pitanje zbog tih trivijalnosti. Rafinerija je preživjela topove i granate, četnike i zelene aktiviste, ali na kraju će je glave doći skupina stručnjaka koja je zaključila da rafinerija ne odgovara zahtjevima tržišta. Ti ekonomisti koji imaju povlašteno pravo tumačiti zahtjeve bogolikog Tržišta obznanili su da crno zlato vrijedi kao crni drek. Umjesto neisplative prerade nafte, na proizvodnom prostoru “bila bi pokrenuta neka nova proizvodna djelatnost te tako umanjeni negativni efekti gašenja prerade nafte.“ (Sisak Info, 19.9.)

Kako je moguće da je ova nužna karika hrvatske naftne industrije bila isplativa skoro 90 godina, u nekoliko političkih i ekonomskih režima, unatoč vojnim razaranjima i unatoč očitom štetnom utjecaju na populaciju Siska, da bi u 2014. naglo postala neisplativom? I zašto je mađarski MOL od samog vlasničkog ulaska u Inu davao naznake da će zatvoriti rafineriju? Hoće li ova mađarska naftna kompanija, sad kad je shvatila da je rafinerijski biznis neisplativ, promijeniti svoju primarnu djelatnost? Prije će biti da, još jednom, imamo posla s lukavom i bešćutnom tvrtkom koja će Hrvatskoj učiniti isto ono što pojedine telekomunikacijske tvrtke čine sirotim građanima koji naivno potpišu lihvarski pretplatnički ugovor – povući ih za nos i ukrasti penziju.

Cost-benefit, nothing personal MOL je kupio udjele u Ini već 2003.,  a 2009. je nakon one večere sa Sanaderom preuzeo upravljačka prava u Ini. Njihovo preuzimanje Ine spada u klasične privatizacijske priče koje se u svojoj ogoljenoj biti ne razlikuje mnogo od zloglasne privatizacije iz 90-ih: privatni vlasnik je koruptivnim putem ušao u državnu firmu, uzeo je prihode koje može uzeti, otkazao sve moguće rashode i za sobom ostavio desetkovanu ili propalu tvrtku.

MOL-u se tako isplati nabaviti naftu i imati tržište za prodaju nafte, ali ne isplati joj se održavati nove rafinerije. Da je Ina državna tvrtka, u njenom interesu bi svakako bilo da zadrži rafineriju: naftu negdje treba preraditi, a tu je i velik broj poslova u rafineriji i njenim kooperantima. MOL je ipak profitno usmjerena tvrtka, a ne socijalna služba, pa je stoga otpis nepotrebnih rashoda (u koje spadaju i plaće i socijalna davanja) potpuno logična stvar.

Naravno, ovo nije tek čista tržišna računica lišena društvenih i pravnih okvira. MOL je ipak otkupio upravljačka prava na način zbog kojeg je bivši hrvatski premijer završio u zatvoru. Također, po ugovoru iz 2003. MOL je imao obavezu uložiti u modernizaciju rafinerija u Sisku i Rijeci, što mađarska tvrtka nikad nije u potpunosti ispunila, niti je imala namjeru to napraviti. Bez korupcije, MOL ne bi nikad bio u poziciji da dođe na poziciju u kojoj može zatvoriti rafineriju. Je li stoga kriv sam sustav ili korupcija unutar sustava? Nebitno - kada govorimo o trenutnoj i budućoj vladi, i kada govorimo o trenutnom stanju u kojem se strane investitore zaziva kao bana Jelačića u narodnoj pjesmi (a profitno usmjerene bogate korporacije funkcioniraju po istim načelima kao MOL), nemamo razloga vjerovati da će slučaj rafinerije biti izdvojen. Činjenica što se zatvaranje zbog “neisplativosti“ odvija u naftnoj industriji pokazuje da se takva situacija može dogoditi (i događa se) u bilo kojoj drugoj djelatnosti.

“Ne daj nas, Ivane“ U takvoj očajnoj situaciji, normalno je da se najugroženiji ljudi hvataju svake nade da će nekako ipak spasiti svoj posao. Stoga ne čudi što je dolazak ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka u Sisak dočekan povicima radnika: “Ne daj nas, Ivane!“ Ipak, ministrova izjava ne daje pozitivne naznake o odnosu snaga između vlade i MOL-a: “Ja ću prvo razgovarati s kolegama iz MOL-a, razgovor je najbolji. I ako dođemo do pozitivnog rješenja, neće biti ugroženi energetski interesi Republike Hrvatske, niti interesi zaposlenika Rafinerije. To bi bilo najbolje rješenje.“

Ponovimo: radi se o korporaciji koja je već izigrala ugovorne obveze iz 2003., a čije bi upravljanje Inom po svoj logici trebalo biti proglašeno ilegalnim. Koji je smisao pregovarati s instancom koja se ne drži dogovora? I otkad se s kršiteljem zakona pregovara o tome da prestane kršiti zakon? Država obično protiv (uvijek slabijeg) kršitelja zakona koristi svoj monopol na primjenu sile, a u ovom slučaju država očito nema tu moć. Zato vlada s MOL-om želi ući u pregovore, a MOL prijavljuje Hrvatsku na međunarodnu arbitražu zbog nepoštivanja ugovora. 

I tako dolazimo do sljedeće paradigmatične situacije kod privatizacije: ugovor između države i privatnika je uzaludan ako država nema moć da provede ili jednostrano raskine ugovor. Ukoliko nema tu moć ili volju, ostaje joj samo vjera da će se tvrtka držati dogovora. A zašto bi se MOL ili bilo koja druga tvrtka držala neisplativog ugovora koji može izbjeći? To im ne ide u korist.

I tu staje svaka priča o stranim investitorima kao spasiteljima hrvatske industrije. Stranim se firmama ne isplati povećavati ili održavati troškove proizvodnje, nego sniziti broj zaposlenih i cijenu rada, a pokupiti one benefite koji im mogu koristiti u međunarodnim poslovima. Pritom, u situaciji u kojoj hrvatska vlada ne može primorati firmu na poštivanje ugovora ni raskinuti ugovor, ne postoji nitko tko bi zaista štitio javne interese.

Nafta tiho teče... Tako će se vjerojatno zatvoriti rafinerija u Sisku što će dovesti do ogromne ekonomske i socijalne štete u Sisku i Hrvatskoj, a koja se ni na koji način neće odraziti na MOL-ovu bilancu. Rafinerija u Rijeci sljedeća je na listi za odstrel, a bez nje Hrvatska ne ostaje tek bez radnih mjesta, nego i bez mogućnosti za preradu nafte u Hrvatskoj. Ostaje nam tek prodaja jeftine sirove nafte (koju će vjerojatno kupiti MOL).

Model privatizacije Ine, bešćutno poslovanje mađarske tvrtke i nemoć hrvatske države u sankcioniranju MOL-a te saniranju štete potpuno odgovaraju zloglasnim privatizacijskim pričama iz 1990-ih, kao i pričama o gašenju drugih industrija (v. slučaj škverova ili sindikalni intervju u ovom broju). Traženje spasa u stranim investitorima ili u outsourcingu javnih poslova stoga ne govori više tek o naivnosti, nego o istom tipu koruptivnosti koji od raspada Jugoslavije uništava proizvodnju i, dugoročno, samo gospodarstvo.