Prozračan romančić koji je najzabavniji upravo onda kada autor piše o malim stvarima, sitnim detaljima i kada nonšalantno poseže za referencama na visoku književnost
Proslavljeni novozelandski pisac C. K. Stead danas broji osamdeset i jednu godinu života. Njegov za sada posljednji, 2012. godine objavljen roman, Rizik, promptno je dobio i svoje hrvatsko izdanje. Razlog za to vjerojatno se skriva u činjenici da je dio radnje smješten u Hrvatsku. Naime, glavni junak Sam Nola, Novozelanđani je hrvatskih korijena, a odgovor na pitanje zašto je Stead bio inspiriran pisati o našem čovjeku i našoj zemlji vjerojatno leži u činjenici kako je 2010. koristio književnu rezidenciju u Zadru te iste godine sudjelovao i na Festivalu europske kratke priče u Rijeci. Njegov roman o mlakom, naivnom i začuđujuće pasivnom pedesetogodišnjaku koji se nakon razvoda seli u London, otkriva da ima kći Francuskinju iz mladenačke veze te se zapošljava u jednoj od najvećih svjetskih banki, lagano je, simpatično i po svemu prosječno štivo koje se lako zaboravlja, ali i lako proguta. Promptni prijevod Rizika dokaz je neistrebljive i nemušte infantilnosti naše sredine u kojoj se često a priori pripisuje vrijednost bilo čemu što sadrži referencu na našu zemlju, bez obzira koliko ona bila smislena i relevantna. Srećom Stead je – iako je ovaj put riječ o jednom od njegovih slabijih uradaka – i dalje opušten pripovjedač, koji nonšalantnim tonom iznosi vrludanja svog nepretencioznog junaka te to obogati nekim duhovitim, neobičnim detaljem i visoko kulturnom referencom.
Čitateljske strasti u svijetu kapitala Indikativno je i da Stead odveć ne mari za literarnu dosljednost i nije jedan od onih pisaca koji pišući o bankarstvu ima potrebu informirati se o toj temi i tako svoju prozu učiniti uvjerljivijom i opipljivijom. Njegov uspješni bankar Sam Nola često ima asocijacije na pjesme Philipa Larkina, T. S. Eliota ili pak Wordswortha, te se općenito doimlje kao knjiški moljac za kojeg su novac, dionice i nekretnine tek neka daleka fantazmagorija lišena ne samo važnosti, nego i svake realne dimenzije. Drugim riječima, junak Steadovog romana nalikuje nekom nerealiziranom piscu. Rizik je, za jedan roman o suvremenim ekonomskim fenomenima, sumnjivo gusto napućen zaljubljenicima u lijepu književnosti te manje ili više uspješnim književnicima i književnim znalcima – pa je Samov kolega iz banke pjesnik, a prijatelj iz mladosti profesor književnosti na Oxfordu. Čitatelj u konačnici stječe dojam kako je pročitao lepršavu, na trenutke zabavnu sagu o književnošću zadojenim intelektualcima, umjesto o brojkama opterećenim financijskim stručnjacima. Nameće se pitanje zašto je Stead umjesto da je roman posvetio onim prvima, njemu bližim i dražima, zvanično napisao knjigu o ovim nepoznatim mu potonjima. Radnja Rizika smještena je u 2003., netom pred eksploziju financijskog balona, a u sjeni nedavnih događaja američkog 11. rujna. Otud se čini da je autor htio obraditi fenomene du jour i tako možda osigurati stanoviti komercijalni uspjeh kod publike. No, u romanu ovog oktogenerijanca nema puno svježine kad su društvene teme u pitanju, što je posljedica autorove realne nezainteresiranosti za socio-politička razglabanja. Ima li u svijetu krupnog kapitala i financijskih spekulacija uistinu toliko puno knjiških moljaca kako bi se dalo naslutiti iz Steadovog romana, više je nego upitno. Također, više je nego očito da se autor daleko najbolje zabavlja kada piše o posvema prizemnim, hedonističkim temama: ženama, hrani i putovanjima, te kada svojim bankarima podmeče književne asocijacije. Sam Nola tako ne samo da suvereno vlada krajolikom moderne i klasične poezije već, godinama i sramežljivosti unatoč, kroz roman obljubi i osvoji nekoliko ljepotica, skiće se po skupim pariškim i londonskim restoranima te putuju na takva chic mjesta kao što su Provansa i hrvatski Jadran. Pozamašan dio romana otpada na Samove sitne radosti poput ovih: “Kupio je bolju kuhinjsku opremu i počeo se služiti francuskom verzijom velike ilustrirane kuharice koju mu je Letty kupila, La Cuisine Italienne Carla Capabalba, s kojom bi, rekla je,mogao bolje naučiti i kuhati i francuski. ‘Kada ti se ne da kuhati ili čitati,’ rekla je, ‘možeš gledati slike.’ Kao dodatke toj odebljoj knjizi, kupio je tanje, kao što su Paštarije Lizzie Spender i Kratka povijest majčine dušice i drugih začina Mirande Seymour.”
Bez straha od površnosti Stead se ne boji biti površan, te tako često svom junaku osigura dozu šarma i uvjerljivosti. Kada Sam Nola konačno stigne u Zagreb počasti se kavom i kolačem na Trgu bana Jelačića, a Stead ovu scenu vješto obogaćuje dobrim opažanjem detalja koje smješta u živahnu svijest svog junaka: “Dok je sjedio, podnevni je top grunuo sa svoga tornja i golubovi su se razmahali krilima u svom svakodnevnom raštrkavanju. Na pozornici nasred trga neka je skupina ozbiljnijih lica, odjevena u pumperice, čarape jarkih boja i tirolske šešire, plesala uz ritmičko pucanje vlastitih stočarskih bičeva.” Neočekivanim Stead isticanjem pumperica i jarkih boja osvježava ovu inače predvidljivu sliku pripitomljenog Balkana na kojem etnos i melos mijenjaju odjeću, ali ne i ćud.
Kada je psihologija likova u pitanju Stead povremeno zabljesne s dobro pogođenim uvidom, no ipak se daleko češće oda općim mjestima pa po tko zna koji put čujemo kako su Amerikanci pompozni, a Englezi suzdržani u neobaveznom razgovoru. Ovaj prozračni romančić najzabavniji je upravo onda kada autor piše o malim stvarima, sitnim detaljima i kada nonšalantno poseže za referencama na visoku književnost, od Shakespeareove Zimske priče, preko poezije Keatsa i Shellyja pa sve do posvema suvremenih pjesnika kao što je Paul Muldoon. Ako znamo da je autor većinu svoga radnog vijeka proveo kao profesor književnosti na Aucklandskom sveučilištu i pri tom objavio pregršt književnopovijesnih studija s naslovima poput Pound, Yeats, Eliot and the Modernist Movement ili The Secret History of Modernism pred nama će se još jednom iscrtati ne odveć suptilan mehanizam u pozadini proizvodnje autorove proze. Stead najvještije piše o onome što poznaje i voli, te o onome što je doživio te to podmeće svojim likovima. Nakon uredskog kraha Sam ostaje bez posla, no autor jednostavno odustaje od osude financijskih malverzacija, te umjesto toga u ruke svog pasivnog junaka smješta iznenadno i nezarađeno bogatstvo. Ako Rizik sadrži neku vrstu komentara na globalnu ekonomsku krizu, onda je Steadova poruka zapanjujuće prizemna – eto, možda su neki naivni srećkovići u svemu tome i profitirali. Ne odveć subverzivna, duboka ili provokativna misao, ali takve općenito ni ne treba tražiti u Steadovom romanu koji je zapravo vedro fokusiran na sitne životne radosti jednog ostarjelog knjiškog moljca.