Željko Jerman  

Egotrip - Siva fasada žute kuće

kolumna

Pišem i pišem o ZAGUBLJENIM PAHULJICAMA, tj. portretima artista – alternatista, po običaju u sitne sate, i, kao da me lovi pravi trip od umora, onaj kog sam samo jednom čvaknuo i reko: “NIKAD VIŠE”! Koja pizdarija od otkačenja, prokleti eles/di; znaš da ne smiješ zaćoriti jer će ti se vraćati danima halucinacije (imao sam dobru učiteljicu koja mi je sve objasnila), znaš da ne smiješ vanka jerbo će te drmnut PARAparanoja, pogotovo ak odeš sam ili bez nekog jednako utripanog, ali iskusnijeg (pa da se furaš uz njega). Isusa ti, koje “tripe”!!! Ugledaš normalnog čovjeka, ženu, čak dijete... kad se lice izobliči u nakaradnu facu, izgubi sve lijepo iz sebe te akcentira odvratne karakteristike, poprimi izgled čudovišnih nakaza kakve je slikao Hieronymus Bosch, samo bez groteskno-satiričnih obilježja, nego sa značajkama užasno – stravičnih deformacija. S jezom osjećaš sve negativne silnice u svakom prolazniku, ter ne možeš više gledati u njih, već hodaš buljeći u pod ne podižući pogled u neko lice, nu, svejedno si i dalje u kurcu, pošto ćutiš negativne vibracije ljudi oko sebe, telepatski im čitaš misli: “Vidi ovog čupavog kretena, da je moj sin, dok spava bi ga ošišala”... “Da mi je tu škvadra – zgazil bi ga”... “Kaj je ovaj od sebe napravil? Spalil bi mu lasi”... “Mama veli da izgleda ko pračovjek, a meni je skoro simpa! Ipak, nebi nikad hodala s Beatlesom”...

Pas ili slon – vrag LSD

Jebo te, Željka, kud si baš sad morala odgibat sa svojim frajerom (?) – mislio sam, te davne 1970. i neke, potpuno uspaničen kod one šiptarske slastičarnice u Domjanićevoj ulici blizu Kvatrića. Prva, tada Jedina, u tim mi je trenucima bila apsolutni stranac (nije se utripala), a morao sam sa njom do apoteke po antibebi pilule, ljekarne odmah na početku Maksimirske ulice. AJME, kako preći preko ceste kojom svako malo, pa drndaju jureći tramvaji (?), a LSD potencira na stotu sve strahove, a ja se odmalena bojim tih čudovišta... nisam htio sve dok me odavno Nejedina Branka nije primila za ruku i poput malog limača prevela preko tramvajskih tračnica. AJME, kakva me paranoja obuzela kada me ostavila samog uz tramvajsku prugu dok je kupovala tablete! Svaka treska bila je mlazni avion, pak sam se zgrožen zagledao u izlog, tražeći spas u čitanju reklama za lijekove. Odjednom me netko potapša po ramenu. STRES! Odskočio sam u stranu kao da me opičio debelom iglom i jedva prepoznao starog drugara iz osnovnjaka. “Kaj ti je Željac, kog si se vraga prepal” – upitao me začuđeno.

“Peh je kad si jednom nogom u grobu, a drugu nemaš” – odgovorio sam jedva došavši sebi. Neću pristojnom studentu elektrotehnike priznati da sam drogi, i to ne normalno drogi, opušten i dobre volje, nego pod utjecajem najšašavijeg izuma 20. stoljeća. “Kaj spikaš, kakve noge”? VRAG LSD nastavio je iz mene nebulozama: “Mujo, je li ti zaručnica nevina”? – “Pa šta ja znam. Pola sela kaže da je, a pola da nije”. Trezveni i racionalni bivši šulkolega začudno me gledao, a neugodu je spasila Branka, mašući po izlasku iz apo – teke protudječjim pilsevima: “Imaju ih, imaju”!

Kako mi je lanulo kada smo napokon došli doma (!), ali za kratko... mlada je gospođa nakon jučerašnjeg skupnog orgijanja popila pivo viška, te usprkos nakani da se još jednom poševimo sami (uz stimulansnu priču o sinoćnjim zbivanjima), prdnula i zahrkala, a mene ulovili spidaški napadaji, tako da sam morao izaći u “šetnju”, tj. natjecanje s nikim u brzom hodanju okolnim ulicama. Ondak sam izmoren sjeo na klupicu u parku, zapalio Filter 57, te primijetio da mi prilazi neki pas, mješanac srednje veličine nalik na njemačkog ovčara. No, kako mi je prilazio tako se povećavao, postajao veći od bernardinca, teleta, a kada mi se sasvim približio bio je velik poput slona! AJME!!! Dlanovima sam prekrio oči sav uznojen od panike. “Rex, idemo doma”! Spas; slon potrčao gazdi, smanjio se i pretvorio u, meni pesoljubcu, najdražu životinju na svijetu.

Gledam sebe 35 godina mlađeg…

OH WELL, bilo pa prošlo, al evo umornom uz kompač, opet došlo. Ne, nisu u pitanju duhovi niti oživjeli aparati... (a da me možda ne hvataju nanovo, nakon 35 godina LSD HALUCINACIJE?). Kako mi se sada, u praskozorje, pojavila na monitoru slika prozora iz kuhinjice (?) i gleć, na tim velikim ISPODNIŠTICAMA prvi najraniji ptičeki – niger kos i mali crvendać. Prvi krasnim narančastim kljunom zgrabi oveći komadić kruha i odleprša na blisku orahovu deblju granu, a drugi se, nakon par zalogaja mrvica, zagleda unutra, u kuhinju. Nepostojeća kamera lagano zumira ka njegovoj glavici, sve dok mi ne ispuni njome cijeli ekran. Gleda me umiljati stvor, no neće mene prevariti! “Znam te ptico, kad otac si mi bila” – velim mu. “Ja? Ti si dobar čovjek, stalno brineš da imamo što kljuckat na ovoj smrzavici, ali si fakat malo šenut”! “Oprosti ptičiću, moj je tata bio veliki pticoljubac, a uz slavuje najviše je volio vas crvenvrate, pa sam pomislio – evo starog, pojavio se da mi drži prodike o mojim antiklerikalnim stavovima”. Kamera (?) odzumira to umiljato stvorenje koje također nekamo odleti; dani se, a na hranidbu dođu grlice, dva taubeka stalna gosta, naučena dolaziti nam i usred ljeta. Iz pet kompjuterskih zvučnika, moja stoprocentna gluhoća čuje polupijano popevanje škvadre iz Starih krovova: “Ko taubeka dva/ mi sretni smo bili...”, pa mi se pojavi na kompu slika birtije iz sedamdesetih godina 1. stoljeća američke ere. Kao da promatram neki stari već smećkast film sa štrafama, povremenim blickanjem, točkicama... no kužim društvo za spojena dva stola. LUDILO; Štampla drapa po đitri, Čedo gudi i stalno mu titraju očni kapci, Puba je već pet minuta do dvanaest kad zajebava štemere iz Tkalče, Vlado se ufurao u pjesničke misli i ko da ga nema, Ajac odlazi na WC i pjeva: “Patkice, patkice... skini gaćice”, Has se opet ufurao u drugo NADim(č)e (Ringo) pa lupa po stolu i stolcima malo begin, malo valcer, a puno rok ritam koji nema veze s 2 – 3 taubeka, hiii(J) tu sam i Ja, preuzimam gitaru i vičem: “Dosta s tim šrotom”, te opalim Kuću izlažećeg sunca od Animalsa. GLEDAM SEBE 35 GODINA MLAĐEG... i tko to laže kada kaže, da ne postoje paralelna vremena! Ajoj, sranje, baš sada kada se topim poput pahuljice nad mladim danima, moram na pišanje! Žurno da mi ne promakne koja važna scena iz, u zaspalog Kompu zalutalog PERFEKTnog filma. Piš – piš – piš, prokleto pišanje nikako da prestane... piš, i juriš nazaj. Taman monitor, spava, budim ga trešući mu mišeka i polako zasvjetlucka. NAJA!!! Namjesto slikokaza nekakva nerazumna slova. Gdje su mi jebene naočale? Nikada ne znam kamo ih metnem. Nisu na radnom stolu, nisu na bakinom (onom ne, tvrdom ko njen navodni junfer kada se udala), nema ih ni na stoliću pored kućnog oltara TeVe-a. Onda se sjetim zapravo najvrjednijeg aparata u kući, onog u kojem kapetan i umjetnik Dumanić drži beštek – FRIŽIDER(!)... jedanputa je jedna prijateljica u njemu ostavila ključeve od auta, neko veče sam ondje zagubio cigarete i upaljač... i zbilja, eno ih među kanticama piva!

Moje Ja postaje tastatura

1A23-0006-7130-1204-8976-4901

Windows XP 5.1

IA32

WinAspi: –

ahead WinASPI: File ‘C:\Program Files\Ahead\Nero\Wnaspi32.dll’: Ver=2.0.1.56, size=163910 bytes, created 2.4.2003 16:13:43

Nero version: 6.0.0.0

Popizdim: “Luđi si od mene Kompa, idi 3 PM-a i tamo prodavaj performanse budalama, ko Delimar Vlasta (druga, no još uvijek živa, odavno Nejedina) moje pod svoje”. THE &... (Start / Turn Off Computer).

Idem nešto klopnut u kuhinjicu, tiho, tiho, da ne probudim Jedinu i Jedinog sinka Janka, a tamo na prozoru još stoje naše grlice i uporno me gledaju. Sigurno su sve popapale; uzmem malo ječma, otvaram prozor da ga usipam u zdjelicu, al bogati, ptice stoje te i dalje bulje u mene... inače se maknu na dva metra udaljenu granu starog oraha. “Hahehihohu – smijem se samoglasno – nemrete me zajebat, niste mi mama i tata”. Mužjak me oštrim pogledom, poput grabljive ptičurine, prostrijeli da to osjetim u kostima. Sav utrnem od poznate mi mješavine neugode i straha. Stari! Samo on me je tako znao bez batina izbatinat!

Ženka me gleda nježnije, ali kako sam UMOREN OD UMORA i kao u pravoj tripčugi, ćutim je opasnijom. Vidim hranu u zdjelici; to su sigurno oni, mislim si, Puba i Marta, moji roditelji! “Dođite, dragi reinkarnirani mama i tata, tako je hladno, smrznut ćemo se svi tu na prozoru” – pozovem ih u stan.

“Mi? Ti si dobar čovjek, stalno brineš da imamo što kljuckat na ovoj smrzavici, ali si fakat malo šenut”! Rekoše to i odletiše na balkon moje punice, da vide što ima tamo za papicu.

Vražja posla! Nisu duhovi, no govore. Crvendać i dvije grlice! Zatvorim prozor, zaboravin na zavijanje u trbuhu te jedva doteturam do kreveta. Skidanje, oblačenje pidžame, AJME kako to dugo traje dok se rušiš od neispavanosti, i još jednom (ovaj puta malim slovima) a j m e, zaboravio sam oprati zube, kapati kronično bolesne uši. Kada napokon legoh, vremešno mi tijelo osjeti veliko olakšanje, ali duh mi traži san, međutim gospodin San je zaboravio na sastanak. Prožimaju se hitrije od brzine svjetlosti kojekakvi prizori iz prošlosti i sadašnjosti... REALno, nadREALno, podREALno, podvezano i zavezano uz pisanije ovih dana ubačene pod kožu i u svaku moždanu stanicu, od poslovnih mejlova do obrade tekstova za knjigu. Jebo LSD(!), nema povratnih halucinacija poslije toliko vremena, kriva je tastatura! Yes! Prav su imali stari ljudi kada su za nekog sumanutog, cjelonoćnog kuckatora govorili: “Ovaj se pretvoril u šrajbmašinu”!

Pretvorba – MOJE JA POSTAJE TASTATURA! Zato ne mogu ni ubijen od nespavanja spavati. Pred crknutim očima je stalno tipkovnica, TIP / TIP...

glavom hujaju napisane rečenice brzinom 40 – 50 zavuzlanih čvorčuga.

Čovjek je poput ludnice

Dokinimo Ego... Dokinimo želju... Između tri puta, dva laka i jednog teškog, ja biram teški, za mene to je sloboda... / Zlatko Kopljar

ULAZIMO U EVROPU GOLIH GUZOVA DA SE NE MORAJU

MUCHIT SA SVLACHENJEM DOK NAS JEBU... / američko-hrvatski Lavić

Živko Kustić svoju titulu ponio zbog teksta u kojem homoseksualizam izjednačava s nacizmom... / Ja, skinuo majmuna s neta, baš za trip!

Ljetne noćne oluje u Lici osvjetljavaju obrise planine i na njega djeluju zastrašujuće... Ponekad ga do škole prati bijeli kozlić, koji se sam vraća majci kozi. Djed je ložač na brodu i iz Grčke mu donosi krupne naranče i prvu kožnatu školsku torbu... (tako mi je Igor Rončević napisao o malenom sebi... u trećem licu).

Pao je Mostarski most. Pala je Baš – Čaršija. Razoreno je Sarajevo. Pala je Bosna – šaptom i Hercegovina gospodo – pala, da pala – jer tamo više ništa ne postoji. / Zasjeda Sabor. Izmjenjuju se govornici. Šupci dobivaju pljesak a pjesnike ispraćuju zviždukom... a nad Saborom samo nebo?! / Bože ne čuju te/ mnogi te ne čuju! / Probaj tiho Bože / jer već stoljećima / vičeš... “... / Ivica Puko Jakšić u “ratničkim novinama” Kronen Zeitung ... i tak daljše i blijše dok ne pomislim (sada kad ujutro to pišem uz kavu – ne vem; sam već sanjal, il je to bila NADrealistička misao): “Čovjek je poput ludnice – SIVA FASADA ŽUTE KUĆE”... Bogec moj, sad sam vriti, kakav ću tek biti za 14 dana (?) ako, a moram, nastavim s radnom karantenom i ovim tempom. AJME!!!