Sunčana Tuksar  

Šiznuto, erotično, ljubavno, histerično

Ovo je roman kod kojeg je svejedno iz kojeg se kuta promatra i na koji se način interpretira, on “radi’’ na svim razinama i po svim zakonima, bilo da su ti zakoni vrlo konkretno ljudski ili posve ljudski nekonkretni. U njemu postoji savršen smisao i savršen kaos, neosporan je i ima sva pokrića svijeta. To možda i nije tako neobično s obzirom na to da govori o ljubavi. U njemu ženu u zrcalu promatra neka druga žena. U stvari, tri druge žene. Bilo koje tri žene…

Jedna od njih je Vika, suvremena junakinja koja se zaljubljuje u Pauliusa, frajera koji se dvoumi između ljubavi i zaređenja. Ona upada u ljubavni trokut u kojem joj suparnikom postaje samostan, a on, taj vrlo konkretan muškarac, nije izabrao nju, ali nije baš konkretno ni izabrao samostan. Ona ludi za njim, a on je tako suvremeno neodlučan: Zašto, draga, baš želiš isprovocirati neki melodramatičan razgovor? Tako smo prekrasno vodili ljubav, dok je grmjelo i padala kiša. Sada recimo zbogom – i rastanimo se kao pravi Europljani. Njoj ubrzo postaje potrebna psihijatrijska pomoć te, na koncu, zajedno pogibaju u prometnoj nesreći koju je bezglavo izazvala.

Druga žena je Marija Viktorija, srednjovjekovna žena proglašena vješticom, koja preplašena, zbunjena, sluđena, završava na lomači zbog ljubavi prema fratru koji se, izgleda, ipak odlučuje za neku drugu ženu, upravo onu koja zatvara taj ljubavni trokut. Fratar je bio prorok koji također nije imao najodlučniji stav prema dvjema ženama i svom pozivu. Oba se ta muškarca mogu opisati onim što se naziva pomodno osjećajni, ali odviše hladni da bi ih bilo briga. Pogrešan izbor, nevjerni psi, đavolovi učenici ili sveci, tko bi znao?

Treća je Marija Magdalena, ta vječna žena o kojoj znamo sve i ništa. Osim kamenja, priskrbila je svim budućim ženama i breme čežnje. Kroz njezine oči i čežnju promatramo Sina Božjeg, Proroka, rabija, Ludog Kralja za kojim ona gubi razum poput princeze Salome, zbog kojeg ne može dokučiti što se s njome događa i za kojim vapi: Pomogao si mojoj bremenitoj duši... ali reci mi, Najdraži, što da radim sada? U Tvojim sam rukama.

Oholost i okrutnost

Negdje, s ove ili one strane tog zrcala, autorica počinje opisivati ljubav, a u ovom je romanu ideja ljubavi ona posve romantična – zbog prave ljubavi i u smrt. Ili, zbog prave ljubavi, zajedno u smrt. Tako dobivamo tri isprepletene priče ili jednu alegorijsku, svejedno, koja govori o mnogo čemu već dobro znanom, ali na nov način. Mogli bismo reći da, otvarajući ovaj roman, uzimamo u ruke klasik. Promatrajući koncept romana onako, po starinski, dolazimo do one dobre stare definicije da žene kad vole, vole poput djevojčica – naivno, a dječaci kad vole, vole poput Petra Pana – daju petama vjetra. Na prvi pogled shema se može činiti kao da je ispala ravno iz Freudove bilježnice, osobito dio u kojem Vika s pomoću psihoanalize pokušava zaboraviti Pauliusa. Super ego i ego šoraju se za prevlast, pravi se uzroci kriju tko zna gdje, no, međutim, i sama se autorica našalila na račun klišeiziranih metafora prikazujući klavir kao veliki problem koji treba izgurati iz podsvijesti u svrhu zaborava. Jer, pokazuje nam ona kroz roman, zaborav ipak nije nešto do čega se lako dolazi.

Zato, recimo, na primjer, da roman govori o oholosti i okrutnosti, jednom riječju izdaji i ženi koja u nekom trenutku shvaća da je izdana i pokušava se nositi s tim. Riječ je o okrutnosti za koju junakinja ili junakinje romana kažu: ...Okrutnost, riječ čiju pravi smisao dosad još nisam upoznala već je letjela prema meni gađajući me s visina crnom, zašiljenom oštricom.... Roman se isto tako mogao zvati i Madame Bovary ili Ana Karenjina. Stupanj ravnodušnosti onog koji je izdao nije bitan, gleda li muškarac televiziju ili se moli Bogu, potpuno je svejedno, nepomirenost s gubitkom ljubavi neizmjerljiva je. On je jedini čovjek kojem je vjerovala i povjeravala se. Pustinjak, fratar, automehaničar, u čemu je razlika? U trenutku njene ispovijedi, on postaje svetac. Sve to vodi u strast samouništenja i samoubojstva, u strast ponekad tako lako zamjenjivu s požudom. Mi svi, pa tako i jedna od junakinja, znamo da je u ljubavi iluzija opasna. Ili možda da je ljubav opasna iluzija? Da grozničava želja za zaboravom u kombinaciji s nadom može odvesti u nepovratno ludilo u kojem se iznova i iznova postavlja pitanje može li se bol preskočiti poput krugova u pijesku? Onih istih krugova koje je Isus ucrtao svojim vlastitim prstom? Kamenje Golgote ili Road to Hell, svejedno je. Vremenska odrednica samo je medij koji dokazuje, ponovo i ponovo, kako sve ostaje isto. Žena koja viskobudžetno filmski pogiba u automobilskoj nesreći i pada u provaliju ili vještica koja gori na lomači jednako umiru zbog ljubavi i u tome nalaze slobodu. To je pravi pravcati obrnuti hepi end.

So, you can make me come, it doesn’t make you Jesus

Isus, kao jedan od muških likova i ujedno kao najveća metafora za ljubav, nosi ispovjednu moć, jedini nikada ne izdaje i daje osjećaj potpune slobode koji je ženi, ili možda čovjeku općenito, u stvari, grozan i nepodnošljiv. Tako da roman govori i o čežnji Marije Magdalene prema Isusu, onoj čežnji koja se, ako je prava, osjeti odmah pri prvom susretu i koja može žene odvesti u pravu histeriju koju muškarci doživljavaju kao bezobzirne ispade u kojima nema prave istine. Ovaj se roman isto tako mogao zvati i Passion kao muka, ili Passion kao strast, pa ga možemo izlizati raznim interpretacijama kao i hit Mela Gibsona i pomodarski ga nazvati “kontroverznim’’, možemo u njemu iščitavati Fujiyamu, Tibet, natruhe pornografije, židovskog pitanja i nejasnih povijesnih podataka. A mogli bismo ga i pročitati na način na koji se sluša glazba Tori Amos, kao neki novi best of koji funkcionira kao cjelina, potpuno novi album. Nezaobilazna je sličnost tih dviju poetika, tekstovi Tori Amos mogu se iščitavati kao konkretne slike Jurgina romana: So, you can make me come, it doesn’t make you Jesus; žena nije samo promatrač, ona stvara glazbu/roman vlastita iskustvenog puta, nije to ni retro, nije ni memento, ne upada u kalupe marketinških trikova, govori o zavodnici, ali ne pokušava šarmirati niti pak zavesti, nije ovdje za nove potrošačke skupine, jednostavno je ovdje, od krvi i mesa. Stoji rame uz rame s filmom Amarov zločin, a toj bi punokrvnosti pozavidjeli i Južnoamerikanci.

Izdržljivost pisma i istinski talent prikazani su u pravoj koreografiji gdje power plan autorice nije dominantan na račun čitatelja, gdje je svaka improvizacija zaista displej prijašnjih znanja, a ne gađanje na slijepo kao kod tolikih mnogih drugih. Dosljednost i prohodnost ovog romana upravo je fantastična, u njemu nema ničeg provincijalnog, istočnoeuropki zakašnjelog, ni traga kiču i gluposti Kristine Despot ili, još dalje, Marinkovićeve Glorije. Kurva-svetica, moderna Marija Magdalena ili žena DJ, upravo taj binarni sustav u kojem je žena izračunata još od viktorijanske žene čini ovo black tie štivom, romanom za primanje kod kraljice po titulu madam.

Seksualni Isus

Neki bi mogli posumnjati da je ovaj roman, u stvari, jednostavno ljubić, neki novi pamtivjekovni Sjaj u travi u kojem su život i melodrama jedno te isto, Mostovi iz okruga Madison s Clintom ili Isusom, svejedno. Seksa je i tako i tako otkad je i grada. No, pogleda li se izbliza, više je to nego očita zabluda. Usprkos ustaljenoj tematici ljubavnog trokuta ili ja ga volim, a on mene nešto drukčije ili uopće ne, nijedan ljubić ne bi podnio toliku osuvremenjenost i osviještenost činjenice da Prince Charming itekako ne postoji. Osim toga, dolazimo i do “kontroverznog’’ trenutka, dramatske stanke u kojoj kritičari, povjesničari i čuvari morala bruse svoja pera, trenutka utjelovljenja jedine ispravne ljubavi kroz Magdalenu i Isusa. Zašto ne?, rekla je autorica ovog romana i nimalo oklijevajući prikazala Isusa kao muškarca koji postaje predmet ljubavi, te samim tim seksualan, egoističan, meta požude, čežnje, idealiziranja, opsesije. Zašto ne?, kažem ja. Isus nam je utjelovio štošta pa zašto ne i u tu opsjednutost žena idealnim muškarcem. (Da, upravo tako, suprotno ustaljenom vjerovanju da su muškarci opsjednuti ženama.) Stoga nemam ništa protiv spominjanja Isusova mišićavog, vretenastog tijela, ne smeta mi što Marija Magdalena zamjećuje njegovu ogoljenost i plahticu oko bokova. Uvjerljiva mi je njezina sumnja da su njih dvoje imali nešto – pa mi žene uvijek mislimo da ima nečeg. Magdalena je iskusila na svojoj koži pravila “igre’’, neke zapovijedi koje nisu zapisane još od Mojsija pa sve do dana današnjeg. Magdalena, kao ostale žene iz odraza u zrcalu ovog romana iskusila je ljubav koja nema veze s tim tko je ona, ali ima sve veze s tim tko je On. Pogrešne su žene koje se zaljubljuju na takav način. One nisu buduće supruge i majke. One su vještice.

Ovdje se nikako ne može reći da je riječ o šundu. Klišej, to možda. Samo, ponovo, tko bi to znao? Opsesija ili ne, iluzija ili ne, činjenica je da je ljubav nekad jednostavno božanska i neobjašnjiva, no isto tako ništa manje bolna, zato nam je u romanu ponuđen Isus i zato je tu ona – žena. Ono što dobivamo je roman koji ima funkciju dekodiranja kognitivne i emocionalne stvarnosti žene kroz tri svijeta koja su ujedno samo jedan svijet, univerzalni, bezvremenski, frojdovski ili šamanski, svejedno. I upravo to je ono što nam autorica pokušava sugerirati. A ne da je Isus ševio Mariju Magdalenu.

Pravo da zbog ljubavi gubiš glavu

Isto tako, činjenica je da ovaj roman lagano pripada trendu našeg stoljeća. Ima naznake retra, a to je, kako sada stvari stoje, potpuno in; objedinjuje sedamdesete koje promiču doticaj s vlastitim emocijama, osamdesete i šrinkomaniju, te dvedesete u kojima se potkrala, poput mamurluka osamdesetih, kako kaže Coupland, važnost socijalne prihvaćenosti. Seks se ne kritizira nego banalizira. Priča se o poslu, važna je karijera. Pa i sveci ovog romana su je izabrali, ili je bila izabrana za njih, svejedno. Obitelj i ljubav se marginaliziraju. Međutim, tada kamenje za Mariju Magdalenu, lomače i psihoanalize ne bi više smjeli postojati, zar ne? Zato u vezi s romanom vidim samo jedan problem: moglo bi se dogoditi da ga osjeti i nad njim se zamisli samo onih pet posto čovječanstva koji se i inače pita-o-stvarima. Ostalih 95 posto vjerovat će u Boga, proizvode Golden ili Amway, i samo još dodatno popizditi. No, možda je upravo u tome njegova prednost.

Ostalo je klasika, ona prava, iz srednje škole, dostojevski-emersonovska; riječ je o razumijevanju odnosa, putovanju kroz stanja, jedinstvu junakinja i autoričina glasa, struji svijesti, principu uzimanja-davanja. Sve je otpjevano, ponovo kao kod Tori Amos, u molu, pred svjedocima. Filmski predvidljiv kraj ovdje je itekako dobrodošao, cijela stvar je malo šiznuta, malo erotična, malo ljubavna, malo histerična i na kraju dobivamo jednu od onih riiiiijetkih priča koje tek trebaju oživjeti u nekom budućem vremenu u kojem ti pamtivijek i istočni grijeh daju pravo da i dalje zbog ljubavi gubiš glavu kao Dennis Hopper u Brzini.