Sjebani Houllebecq u sjebanom svijetu

Ljubitelji i osporavatelji Houellebecqova pisanja (za ljubav jednostavnosti kažimo zasad da ih je podjednak broj), mogli bi pronaći inspirativno, a svakako ih očekuje informativno štivo u knjizi Marinka Koščeca. Uredništvo časopisa Tvrđa objavilo je ovaj njegov znanstveni rad u dovoljno pitkoj publicističkoj formi i – dobro je učinilo. Evo i zašto.

Već petnaest godina u koncentričnim se krugovima, počevši od Francuske, širi ciklonalno polje kontroverzi oko Michela Houellebecqa. A kad se nešto toliko zakuha, pa se prelije kao prekipjelo mlijeko i u druge kulture gdje je preveden, dobro je imati i znanstveno utemeljen, ali u Koščecovu slučaju nipošto i suhoparan tekst koji će zahtjevnijem konzumentu približiti čitav fenomen, bez nepotrebne galame oko malo prolivena mlijeka. Odmah na početku Koščec i apostrofira Houellebecqa kao “fenomen”, što je i logična točka pristupa tom autoru. Nešto kao iznuđeni potez u šahu.

Što, dakle, možemo naći u knjizi?

Polemički cirkus

Kako je ova studija prerađeni i dopunjeni tekst doktorskog rada naslovljenog Poetika Michela Houellebecqa: naratološka, stilistička i kontekstualna studija opusa odmah je jasno da Koščec zahvaća široko, a to je i potvrđeno upitnikom u naslovu publicističkog preparata: što li je taj Michel H.?

U sedam poglavlja studije Koščec nas uvodi kroz “medijsku sliku” kao važan čimbenik odnosa autora s čitateljima, a koja je kod Houellebecqa više nego živopisna. Francuska kulturna i politička javnost tradicionalno voli polemike i skandale, a Michel joj je pružio izobilje kontroverzi. Začas je za jedne postao vidovnjak i prorok a za druge netalentirani manipulator, i Koščec nas lijepo informira o cijelom tom cirkusu.

Drugo poglavlje o Houellebecqovu rođendanu sjajan je dodatak za rubriku Jeste li znali?. Poput Carlosa Castanede i njegovih oponašatelja, i biotehnošamanist Michel odlučio se za muljanje i skrivanje vlastita dana rođenja pa i krsnog imena, valjda u svrhu brisanja osobne povijesti, ali puno vjerojatnije kao prokušani način dolijevanja ulja na vatricu vlastite kontroverznosti u napaljenoj javnosti. Nikako ne bi trebalo povezivati tu dvojicu autora, ali Koščec i sam kaže: “Zastupljenost New Agea u Houellebecqovu tekstu dostajala bi za zasebnu studiju” iako se autor “deklarira kao pripadnik suprotstavljenog tabora determinističke, analitičke i ‘opipljive’ znanosti”. Ovdje doznajemo da je Michelov ponajveći uzor Howard Phillips Lovecraft, književni ekscentrik s malobrojnom ali čvrstom i konstantnom svitom sljedbenika.

U trećem poglavlju o subjektima Houellebeckove proze, dakle o pripovjedačima i/ili protagonistima, Koščec lijepo i učeno elaborira njihovu situaciju koju bismo najjednostavnije mogli prikazati kao: sjebani ljudi u sjebanom svijetu. Koji onda, konzekventno, sjebu i sve čega se dotaknu, naravno, pritom sjebavši ponajviše same sebe. Ali i to uvjetno, budući da su već unaprijed sjebani. Houellebecq poziva mlade autore: “Budite gnjusni, i bit ćete vjerodostojni”. Ali stvar nije ni približno tako jednostavna. Kad govori o autobiografskom diskursu (u H.-ovoj prozi, vezano uz prethodno spomenuta izvanknjiževna muljanja), Koščec veli, na tragu Derride, kako Houellebecqov autobiografski diskurs “nema za cilj afirmaciju osobnosti; istodobno s konstrukcijom subjektivnog ‘ja’ kao retoričke instancije, tekst ga ideološki dekonstruira”. Zato je pojedinac “kao elementarna čestica zajednice u kojoj su kohezijske sile popustile te vlada posvemašnja aleatornost, i sam proizvoljan broj čimbenika koji ga konstruiraju i njime upravljaju”.

Semantička mreža ironije

U četvrtom dijelu Koščec se baca na strukture i mehanizme teksta s naglaskom na prostorno vremenske strukture. H. deklarativno odbacuje formu romana, no uvijek je se prilično čvrsto drži. Peto poglavlje izrazito je zanimljiv dio studije gdje se Koščec bavi jezičnom organizacijom rečenice/teksta, stilom i autorovim tikovima, kakav je česta uporaba paratakse, dok je metafora – gotovo tabu. Ambicija mu je “na Houellebecqovu slučaju provjeriti teorije o postojanju dubinskih struktura teksta kao jamaca njegovog integriteta”. Ironijska obrada svih razina teksta svakako čini Houellebecqa postmodernim autorom, ali on ide i dalje jer, kaže Koščec: “Povezivanje svih tih ironijskih čvorova ili žarišta, njihovo ulančavanje na razinama retoričkih i kompozicijskih postupaka, možemo smatrati semantičkom mrežom ironije. Ta je mreža dizajnirana za lov u mutnom: omogućuje lako prikupljanje bodova kod čitatelja, odnosno jeftine ali vrlo djelotvorne stilske efekte”. Na posljetku, Koščec ovdje analizira i tri sloja, tri osnovna jezična registra: vulgarni; opušteni pripovjedno-govorni i pretenciozno akademski.

Šesto poglavlje eksploatira intertekstualnost “u užem smislu tragova i uloge drugih autora” kod Houellebecqa. No ovdje je možda najzanimljivije upravo ovo: “Ranije je razmotrena inicijacijska uloga H. P. Lovecrafta: utvrđeno je da Houellebecq, barem u svojoj početnoj fazi, obilato crpi iz djela tog vremenski udaljenog, stranog, žanrovski ograničenog te u cjelini minornog autora. S druge strane, jednako intenzivno ignorira francusku književnost svoje i prethodne generacije. Vlastiti tekst konstruira upravo protiv nje; forsirajući otklon i izglobljenost, podiže svoju recepcijsku platformu, stvara si auru pisca koji kao da sve to promatra odozgo, kao da je stigao izdaleka”.

Temeljito razloženi argumenti za i protiv

Svi koji su navikli čitati teorijske tekstove neće imati poteškoća s Koščecovom studijom. Oni, pak, koji inače izbjegavaju takvo štivo mogu očekivati dobru pogodbu. Ako ih dovoljno zanima “fenomen Houellebecq” zajamčen im je solidan odnos uloženog (vremena i pozornosti) i dobivenog. Dobivenog u smislu temeljito razloženih argumenata za i protiv. A jedina zamjerka ovoj knjizi je isključivo tehnička. Nedopustivo šlampav prijelom, preciznije, nedostatak korekture. Na to vjerojatno pizdi i sam autor.