Sjeban i na kraju! Isto do daske! Zla pokojna HDZ-ovska branša koje se i (?) HDZ odriče, doli mi poslala neviđenu neveru, a kad sam se prijevremeno vratio radi havarije, dočeka me doma jednaka oluja
Virtualno more, šumove i mirise zamijenih STVARNIM nimalo romantičnim, pače – ljetos u par navrata užasnim, a sliknuto bi i s brodicom koja me s monitora tako slatkorječivo zazivala, no u Korčuli se pridružila davno mi najavljenim ZLIM SILAMA, mrtvim mrakačama željnima OSVETE. Tako su se obistinila moja crna predviđanja u još tamnijoj viziji od očekivane, pa sam namjesto odmora imao UMOR, a u par navrata bio uistinu zamalo uMOREn. Ipak, pervertirana lađa Šešula, na koncu se oslobodila zloduha koji su se još zimi sjatili na to divno biće, ter postala ponovno poslušan brod... a sve uz pomoć nekolicine majstora, ISTJERIVAČA DUHOVA. Ali, sve me je to koštalo i grdne love i puno UBIJENIH ŽIVACA, ostatak kojih spasih što pivicama, što tableticama, nu dobih do sada nepoznatu bolest – “morsku drhtalicu”, štono me napadala uglavnom poslije jutarnje kave, kad je moja NEPAMET uzimala olovku te pokušala u rukovnik zapisati ostatke sjećanja; npr. kada će doći egzorcist za motore na Šešulu i tak sl. E, tad bi počela trešnjava popraćena obilnom znojidbom, a jedini liječnik u blizini bio je dr. Konobar, koji bi mi dao za početak dozu od 2 dcl. točenog “Zlatnog roga”, pak potom (jer nije bilo dosta) dodatnih 3. Taj je doktor bio toliko vješt da nisam morao doli samo jednom do, prošle mi godine omrznutog Doma zdravlja (gdje su mi dva tjedna svaki drugi dan previjali razbijenu tintaru), a i to sam išao džabe i ne poradi morske drhtalice, nego zbog konstantnog krvarenja iz nosa. Zač zalud? Zato jer sam dobio leh uputnicu za OR? u Dubrovniku! Srećom me stari znanac Zaro odveo do penzioniranog specijaliste koji živi na početku Puta sv. Nikole (gdje i Ja boravim) dr. Vinka Foretića. Taj mi je napisao recept za sprej i spasio me i potoka krvi i mučnog putovanja (drugi dan sam već prizdravio).
Klackalica tame i svjetla
YES! Ima u Korčuli mnogo dobrih ljudi, puno njih me zadužilo uslugama, valjanošću i poštenjem, nu ko i svugdje, postoje i opaki, pokvareni, oni u službi SILA MRAKAČA. Sve je to jedna vela KLACKALICA tame i svjetla, baš kakvo je bilo mi cijelo ljeto, tj. kako mi i dalje jeste. Kad pomisliš da si najveći PEGULAN, desi se nešto što te odlijepi od smole i uzdigne u nebesa. Lebdiš malo sav (napokon) SRETAN, kadli opet PUF... idemo DOLJE u prizemlje, podrum! Od zime sam brinuo zbog sidriša, kupio korpo morto, nove lance i uz pomoć korčulanskog frenda Ive Tedeschija, bivšeg direktora najstarijeg i najljepšeg hotela, a danas profesionalnog ronioca (poslo čovik u kurac siguran al obvezan posao), postavio brodić na slobodan vez, i, izgledalo je sve OK. Dobar susjed prof. Braco mi pružio i mogućnost vezanja uz rivu, jer ovog ljeta nije spustio svoj čamac. Odlebdim Ja od radosti ko ptičica, no HDZ-ovi pokojni veleglavnik i podveleglavnik poslali zle sirene da potrgaju sidrišta uz rivu. I to bezobrazno pri kraju ručka, sred bilja dana po ojačem maestralu, tako da je Šešula lupala bokom u obalu. Prekinuo sam objed, odjurio po kupaće gaće i ključ od motora, te otplovio do slobodnog mi veza, bez čaklja ulovio bovu, ugasio motorišku te privezao konop za bitvu na provi. Auuu! Poslije nisam moga virovat da sam u stanju to učinit, Ja dokazano neuravnotežen 70%! Najteže je bilo na valima odfurat bovu na provu! A moj 1. časnik Dubravko Bzik, kog sam nedavno krivo zaguglao ko Nikolu, mrtav ladan gledao sve sa svog prozora... to je onaj Miko, onaj koji je prošle godine bio dovoljno lud (a i jest lud) da sa mnom isplovi po škuroj buri, kada nitko nije išao na more! I njega su uspjeli opsjednuti đavoli, iak? se zdušno borio protiv njih, međutim mu je autoegzorcizam pao u more baš u trenucima kada je trebao potvrditi svoju oficirsku titulu, koju mu je inače prišio ljeta Ivan Faktor... nu, to je jako duga priča, puna mračnih detalja, ali s više bljeskova, pa znajući ZLU KOB koja prati tog čovjeka, nikada ga neću odpizditi, već ću mu pokušati pomoć makar užarenim križem i bilim lukom, pokojim zadatkom i stalnom obnovom narušenog povjerenja (uostalom, miljenik je mog korčulanskog ljetnog ART KRUŽOKA, a i bratić Jedine).
Nevera, nevera, nevera
SUBOTA, 21. kolovoza 2004. Dan kojeg će i moja antipamet sačuvat u sjećanju. Dan kada ne NadDuh posalo DOBRE SILE da budu uz mene! On, koji upravlja milijunima planeta na kojima postoji inteligentan život, pa ne stigne posvuda, već sve predaja lokalnim Bogovima i Sotonama na samoupravu, osjetio je opasnost za jednog od svojih omiljenih emisara, te sekundu VJEČNOSTI odvojio za moju ništavnost.
Bilo je oko 18 sati. Preko puta Pelješac odjenut oblacima. Strašna omara, a more se potpuno smirilo, sasvim ubonacilo. Oprao sam suđe i mokar od znoja prešao cestu, sjeo na svoju kultnu Klupicu do samog mora pokušavajući nekako disati (osjećaj da imam škrge a ne pluća). U neblacima od kojih se Pelješac gotovo nije ni vidio – zamijetim lik. Nono kog znam samo sa starih, požutjelih fotografija, u natprirodnoj veličini, kao portretiran, maše mi rukama i hoće mi izgleda nešto reć. Napnem svoj sluh bez odaziva i čujem: “Mali, pozabil si da nemaš dosti cigareta, odi kupi dok butige još rade”. I nestane moj dragi Marković Vinko zvan Vince, jerbo je zbilja bio ljubitelj vina... doduše i rakija, no ona mu nije pristajala uz ime. “Hvala, noniću, imaš pravo – velim glasno i dalje buljeći u smjeru gdje mi se ukazao – ostao sam na samo jednoj kutiji, a ća ćeš, odoše jučer Faktorovi, moji Jedini, sam ostadoh va kući, ne da mi se ni kuhat, žalostan sam pa eto, zaboravio i na cigare”! Krenem do Plokate u trafiku, kupim pljuge i skrenem u lokal Bistre, da se osvježim čašom pive. SPARINA, kakve se ne sjećam! Unutra je ipak malko ugodnije nego vani. Sjednem do šanka, ispijem dva gutljaja, kada se odjednom vani skroz zacrni (nastane noć). Ljudi sa terase bježe u bircuz; prolom oblaka, strahoviti vjetar nosi stolce i stolove, trga tendu. Ajoj, ajoj, moja Šešula, nadrljat će 100%! A jutros smo micali korpo morto jer je Đilato stavio svoj brod i bili bi preblizu (Đ. je inače glavni majstor za motor Šešule). Kakav strah da mi je brodić otplivao sa veza! Al, što da radim, kuda ću sad po ovom vremenu. Još jedno pivce! U glavi glas Tome Bebića, grozno hrapav ali jako dojmljiv: “NEVERA, NEVERA, NEVERA”! Čim se malo primirila, pođem pun zebnje kući. U radionici dobrog i dragog znanca Marketa sve puno ljudi, a neko šesto čulo me odvede tamo. Marketo mi maše ključevima mog broda. “Kaj se dogodilo, uništen?” pitam sav ustrašen. Ne do kraja, doznam, nasukan na žal kod spomenika, spasili ga Nikolaši, u komadu je, al sav vriti! Odmah, po još uvijek jakom vjetru, otrčim tamo i imam što vidjet – brodica je nasukana, dobro privezana, ali sva poplavljena. Motor u koga sam uložio puno novaca za egzorcizam, ošo totalno u kurac, na par mjesta gadna oštećenja. Međutim, sve se to može uredit. No, kako je Šešula sa slobodnog veza slobodno otplutala, tako je uzgred ušla u tuču s najvećim brodom na Nikoli, i uspjela ga teško oštetit! Dodatni izdatak. Sjeban na moru! Do daske!
Korčulanska Olimpijada
Sjeban i na kraju! Isto do daske! Zla pokojna HDZ-ovska branša koje se i (?) HDZ odriče, doli mi poslala neviđenu neveru, a kad sam se prijevremeno vratio radi havarije, dočeka me doma jednaka oluja. Otišao komp u tri pizde materine, jer bezumni osvetnici poslali mu najgadniji virus, e samo da ne bi iznosio svoje kontraške anarhističke stavove, i da ne bi s mirom pisao o gnjidama što skoro uništiše LIJEPU MOJU domovinu. E evo mi herr Kompmanna već danima na liječenju, a ja zlosretnik muku mučim pišući na staroj raspolovljenoj šrajbmašini, noću u zadnji čas, jer sam se cijelo vrijeme nadao oporavku Kompića. Und, umjesto da sutra mejlom, u šlafruku i papučama, uz jutarnju kaficu pošaljem slavljeničku kolumnu, morat ću na bus, pa tramvaj, da osobno donesem tekst u redakciju (op. a. slavljeničku stoga jerbo su dva leta kako furam EGOTRIP!).
ABER! Bilo bi nepravedno ne spomenuti i puno krasnih ljetnih dogodovština i na moru i na kraju, posebice onih vezanih uz sad već višegodišnje druženje s odasvuda u Korkyri sakupljenim umjetničkom ekipom, te njima bliskim krugom. Uz to društvo sam se jedino mogao opustiti i zaboraviti sve zavjere, živciranja, turističko ludilo, gužve i tsl. Kako smo se znali zafrkavat! Pristali npr. uz škoj i svjetionik Sestrice, te tamo održali “Olimpijadu”. Pa i ni za odbaciti Šešulu... deset (10!) nas je dovezla. Discipline – plivanje, trčanje (dvije ekipe, štafeta oko svjetionika), potezanje konopa, i, ima toga još... a poslije na Badiji boćanje i nogač! Sudionici: Blanka i Ivan Faktor; njihovi kumovi Ksenija i Zeko, novaci na Korčuli ali fantastično brzo uklopljeni (Zeko mi bi velika pomoć pri odsukavanju); Janko, Bojan i Ja; te Nika Špan i Kruno Stipešević (SLO-HR art par koji živi u Njemačkoj). U selu Javić kod Faktorovih bila je dodjela medalja, uz roštiljadu. Čepići od pive ko kolajne. “Pravo” Ožujsko – zlatna medalja, Cool = srebrna... uz glazbu i smijeh do suza!
E, da, morti nisam baš totališka SMOLAŠ! Ono veće kada je bia “uragan” spasila me cigareta i piva... i, neka mi netko veli da nikotin i alkohol ubijaju, ne! Jerbo, da nisam oša po cigare i osta pit pivo, vjerojatno bi završa ko Jadranko Kovać, kojeg je more izbacilo baš ondje gdje je moj brodić osta uz još par njih nasukan. Mjesni zubar je naime išao spašavat svoje plovilo, što bi zasigurno i ja uradio. On nešto mlađi i jači od mene + bolji plivač, pokopan je na mjesnom groblju u utorak 24. kolovoza. Barka mu je sva razbijena na rivi... Nekoliko dana ranije, uz pivo smo razgovarali, koliko tko ima godina? Jako se razveselio doznavši da je 5 let mlađi od mene. Više nije...