Dragan Markovina  

Sjećanja na Staro sajmište

Dok se u hrvatskoj historiografiji i kulturi sjećanja pitanje Jasenovca nikako nije moglo zaobići, neovisno o nakanama s kojima se toj temi pristupalo, problematika logora na beogradskom Starom sajmištu ostala je posve prešućena u domaćoj javnosti. Teško je proniknuti u motive sveopće amnezije po tom pitanju, no najprije će biti da je riječ o dječjoj strategiji pokrivenih očiju. To je naime jedini način da se domovinska javnost obrani od činjenice da je užasno logorsko stratište, tek nešto manje od jasenovačkog, bilo pod nominalnom jurisdikcijom tzv. NDH, da je ustaški režim u drugoj fazi tog logora bio glavni organizator zločina, masovno u njega dopremajući zarobljene partizane i civile, kao i da je uz taj logor vezana tužna sudbina splitskih Židova, masovno pogubljenih na Starom sajmištu, u koje su sprovedeni po ulasku Nijemaca u grad.

Memoarsku priču o tom logoru još je u drugoj polovici sedamdesetih godina načeo splitski autor Petar Dvornik, objavivši prva dva sveska svojih memoara, naslovljenih Smrt se kretala paralelno. Dok je u prvom svesku, posve splitskom, autor podigao literarni spomenik herojstvu i nadanjima gradske ljevice, ali i uputio nas u tipičan život splitskih mulaca ranih četrdesetih godina, drugi nas vodi u katastrofu bitke na Neretvi, sveopći raspad sustava i kalvariju zarobljeništva. Pri tome treba naglasiti da svakom iole normalnom čovjeku iščitavanje Dvornikovih stranica trajno obilježi psihu i ispuni ga osjećajem kojeg se dugo ne uspijeva riješiti. Iako su pisani različitim stilovima, Dvornikov tekst poetski je blizak Jakovljevićevom Konclogoru na Savi te jednako potresan. Jakovljević je posvećen unutrašnjem svijetu i transcendentalnom, a ujedno i iznimno analitičan pa i ciničan, dok nam Dvornik s druge strane živim novinarskim stilom niže gotovo naturalističke scene međuljudske brutalnosti i patnje, s tek rijetkim izletima u izvanlogorske teme. Scene brutalnog batinanja toljagama, izgladnjelih zatvorenika koji nemoćno trče u krug pri prvom susretu s logorom doživljavaju klimaks scenom u kojoj autor, opisujući smrt starog splitskog komunista Žanka iz čije se glave rascijepljene toljagom počela izlijevati bijela tvar, užasnuto shvati da je riječ o mozgu. Sveopća glad među logorašima je, pored činjenice da je ljude pretvarala u zvijeri, uzrokovala i masovnu dizenteriju. To je dovodilo do teško zamislivih scena, poput onih u kojima su se izgladnjeli ljudi bacali na pod i jeli neprobavljena zrna graha koja su izlazila iz bolesnika.

Mađarski paviljon Dvornikova priča je ipak svih ovih godina ostala nedovršena, da bi krajem 2012. godine autor u vlastitoj nakladi objavio njezin posljednji, treći nastavak, zaokruživši svoju ratnu priču nevjerojatnog scenarija. On je, čudom preživjevši tu prvu logorsku zimu, poslan u radne logore na Kosovu, da bi rat dočekao kao politički komesar partizanskih brigada na Kosovu. Treći svezak knjige u potpunosti je posvećen “Mađarskom paviljonu”, u kojem je bila smještena logorska bolnica i iz njega se može saznati puno više o psihologiji ljudi, no i na jednom stručnom seminaru s teoretskom podlogom. No možda je i najbolji dio knjige onaj u kojem glavni junak prisluškuje razgovor dvojice batinaša, Milana i Baneta, u času kada oni, podvodeći zarobljene žene na njemačku zabavu, počinju jedan drugome ozbiljno postavljati pitanja o vlastitoj odgovornosti u toj orgiji zla, da bi potom brzo zaključili temu i pobjegli u unutrašnje svjetove. Taj detalj nudi precizan odgovor na pitanje odgovornosti onih koji su kao egzekutori i izvršitelji sudjelovali u svim tim zločinima, vječno se pravdajući da su samo izvršavali naređenja. Ta svjesno plasirana laž o samima sebi kao nemisaonim jedinkama u funkciji mehanizma, koje po tome nisu ni razmišljale o tome što zapravo rade, prikazom ovog dijaloga uvjerljivo je pala u vodu. S obzirom da je logor bio smješten u neposrednoj blizini središta Beograda, tik uz srušeni Most kralja Aleksandra, umjesto kojega je postavljen pontonski most s gustim pješačkim prometom, doista je nevjerojatna činjenica kako se nitko od Beograđana koji su tuda prolazili nije niti osvrtao u pravcu logora i tisuća izgladnjelih ljudi, udaljenih tek par desetaka metara od njih. Dvornik tu činjenicu konstatira s tugom i potpunim nerazumijevanjem čovjeka koji je i u logorskim uvjetima uspio sačuvati temeljni osjećaj ljudskosti.

Prava je šteta da su ovo djelo i njegov autor ostali posve nepoznati široj javnosti, čak i unutar samog Splita, budući da i sam tekst, kao i Dvornikov životni put, svakako iziskuju široku revalorizaciju. Ako ništa drugo zbog izrazite malobrojnosti logorske memoaristike u hrvatskoj javnosti, kao i zbog činjenice da progovara o jedinstvenoj splitskoj tragediji, koja je od onda do danas ostala prešućena u gradu o kojem je riječ. Imajući u vidu tu perspektivu, ne bi bilo pretjerano ustvrditi da se Dvornikov tekst može mirne duše svrstati uz bok već spomenutog Jakovljevićevog Konclogora na Savi te Pahorovu Nekropolu, kao jedinstveni izraz patnje cijelog naraštaja.

Smaknuće beogradskih Židova Logor Staro sajmište inače je djelovao u dvije faze. Prve, koja se odnosila na organizirano smaknuće beogradskih Židova, putem trovanja ugljičnim monoksidom u zatvorenom sivom kamionu, koji bi se vozio centrom Beograda onoliko dugo koliko je bilo potrebno za gušenje ljudi u njemu, dok se u drugoj fazi pretvorio u mjesto mučenja i groznog stradanja političkih neistomišljenika, zarobljenih partizana i naroda s Kozare, u pravilu tijekom neprijateljskih ofanziva na snage narodnooslobodilačke vojske. Prvo masovno smaknuće beogradskih Židova u specijalno projektiranom kamionu dogodilo se kroz dva dana, 18. i 19. ožujka 1942. godine, tijekom kojih je iz Židovske bolnice izvedeno i ubijeno preko 800 ljudi.

Pokušavam zamisliti taj užas normalne beogradske svakodnevnice tog doba, kojeg se neki još živo sjećaju, u kojoj posve nedužno gradskim ulicama prometuje zloglasni kamion sa ravno stotinu ljudi u njemu. Zaustavlja se na svakom semaforu, propušta pješake, šofer se možda nekome i osmjehne ili čak javi, ako ga vidi na ulici, a cijelo to vrijeme u vozilu se stotinu ljudi posljednjim uzdasima pokušavaju izboriti za život. Strašna je činjenica da nas to iskustvo ničemu nije naučilo i da je benevolentnost društva prema neofašističkim pojavama sve prisutnija.

Sjajne studije o Starom sajmištu napisali su Christopher R. Browning, Fateful Months: Essays on the Emergence of the Final Solution, u Londonu 1985. godine i Milan Koljanin, Nemački logor na beogradskom Sajmištu u Beogradu 1992. godine, dok se od novijih radova ističe knjiga Jovana Bajforda, Staro sajmište, objavljena 2012. godine u Beogradu. Pored ovih znanstveno utemeljenih radova, problematika logora razmatrana je i s nacionalističkih pozicija u srpskoj kulturi sjećanja, dok se, kao što je već navedeno, hrvatska historiografija još uvijek nije niti površinski pozabavila ovom temom. A bio bi red. Ne samo jer je Staro sajmište na lijevoj obali Save bilo najistočnija točka tzv. NDH, već i zbog strašne traume dalmatinskih revolucionara i pogroma splitskih Židova. U tom je logoru naime, gotovo u potpunosti izbrisana jedna autentična sefardska zajednica, čiji se udio u razvoju Splita nikad neće moći dovoljno naglasiti. A njezin nestanak obavijen je gotovo potpunom šutnjom.

Za vrijeme djelovanja koncentracijskog logora Staro sajmište u njemu je bilo zatočeno oko 40 tisuća ljudi, od čega ih je skoro 18 tisuća ubijeno.