Neven Jovanović  

Noga filologa - Sjekao sam masline i Saddama

“I  opustošili su dio zemlje i zauzeli sam grad i opljačkali ga” – “njihovu su zemlju opustošili i napali zidine” – “mi Tebanci opustošit ćemo njihovu zemlju.”

Povjesničar antike i filolog o kojem je ova kolumna znanstvenu je karijeru započeo postavivši si jednostavno pitanje: Što su, zapravo, stari Grci jedni drugima radili – i što su mogli učiniti – “pustošeći zemlju”?

Onako usput, svi sve znamo: većina antičkih Grka, građana polisa, bili su seljaci; s druge strane, Grci su neprestano ratovali međusobno. Rat bi, dakle, izgledao prvenstveno tako da napadačka vojska – teško naoružani, oklopljeni pješaci hopliti i pomoćne jedinice – “upadne” na tuđi teritorij i “uništi”... poljoprivredu: masline, lozu, žito – temelj prehrane grčkog svijeta i cijelog Mediterana. Pa su nam u školi pričali: “Kad se posiječe maslina, treba gotovo jedan ljudski vijek – četrdeset do šezdeset godina – da novo stablo dostigne punu rodnost... tako su, recimo, u Peloponeskom ratu Spartanci uništili atenske seljake...”

Staviti nešto ad acta jednim glagolom vrlo je lako (pogotovo kad je to nešto standardni dio našeg iskustva – za Grke “pustošenje zemlje,” kao za nas “bombardiranje”). No, da bismo se zapitali kakva se zbilja krije iza glagola – iza tog “sjeći”, “uništavati”, “pustošiti” – tu treba i talenta, i hrabrosti, i kreativnosti. I, prvenstveno, sklonosti analogiji kao spoznajnom postupku (ma koliko riskantnom).

Onaj tko se to pitao zove se Victor Davis Hanson; 1983. napisao je knjigu Ratovanje i zemljoradnja u klasičnoj Grčkoj (Warfare and Agriculture in Classical Greece); 1998. izašlo je njezino drugo izdanje, koje je dospjelo meni u ruke.

Filolog seljak

Hanson je čovjek s dvije duše. Osim što je doktorirao klasičnu filologiju (točnije, classics ili “klasične civilizacije”), on je i farmer – da ne kažemo seljak – iz farmerske obitelji, s malim obiteljskim imanjem – voćnjaci i vinogradi – koje je negdje u vrijeme njegova doktorata gotovo propalo, postavši neisplativo i nekonkurentno u svijetu korporativne poljoprivrede i globalnih tržišta. Ali to je već drugi dio priče.

Svoje poznavanje seljačkog posla, i svoja znanja o ratu (djed mu je bio u Prvom, otac u Drugom svjetskom ratu, rođak je poginuo u borbama za Okinawu) Hanson je primijenio – i spojio – razmišljajući o povijesti antičke Grčke. Rezultat su bile stranice koje bi trebao pročitati svaki povjesničar, i mnogi filolozi. Stranice poput:

“Rat je bio zamoran fizički rad ispresijecan trenucima golog kaosa i užasa, budući da je pobjeda tražila da se oštro oružje, ručno i s naporom, zarije u tijelo neprijatelja. Pobjednici su bili vjerojatno jednako krvavi kao i leševi neprijatelja – a prskanje krvi bilo je nešto na što su navikli, gotovo neprekidno koljući vlastite svinje, ovce, koze i goveda. Poljodjelstvo nije bilo krasno ni lako zanimanje, već uglavnom dosadna, prljava i fizički iscrpljujuća borba da bi se jelo još jedan dan. Grk koji je sudjelovao u napadačkom ratnom pohodu pažljivo bi spakirao hranu koju je sam uzgojio, natovario opremu koja je iznosila gotovo polovicu njegove tjelesne težine, i satima hodao kroz ljetnu pripeku, često uzbrdo i po kamenju – samo da bi se ulogorio u tuđem kraju, gdje su ga slali da ide ‘u furažu’ po provijant i vodu, da siječe drveće i lozu, sve očekujući da naleti na koplja protivnika – i da sve to prođe i nekako se vrati kući u jednom komadu – do sljedeće mobilizacije. Manji ubod često je značio sporo, samotno i bolno umiranje; slomljena noga ili ruka – doživotnu invalidnost pri kojoj su svi budući susreti s plugom, volom ili motikom bili agonija. (...) Za nas je danas i odviše lako zaboraviti ove materijalne uvjete prošloga doba, pa, prema tome, i ključnu ulogu ratovanja i zemljoradnje u antici.”

Kalendar uništavanja

U Ratovanju i zemljoradnji Hanson je rekonstruirao mogućnosti pustošenja – nanošenja štete poljoprivredi – koje su grčki hopliti i pomoćne, lakše naoružane jedinice, uopće imali na raspolaganju. Pritom je vrlo precizno dijagnosticirao probleme i teškoće uništavanja: morate doći u pravi čas da biste imali što uništiti – da bi se žito moglo zapaliti, da bi na trsovima bilo grožđa (Hanson prilaže “katalog uništavačkih radova”: kakvu je štetu moguće nanijeti u kojim mjesecima); nadalje, morate donijeti specijalizirani alat (koplja i mačevi protiv biljaka nisu djelotvorni); morate se izlagati riziku da ljutiti branitelji izjure iz utvrđenog grada i zaskoče vas; nadasve, morate raditi kao konji.

Hansonove analize antike toliko su podržane vlastitim zemljoradničkim iskustvima da se mjestimično pretvaraju gotovo u “dnevnik eksperimenata”: “sredinom travnja 1994. ručnom sam sjekirom srušio umiruće narančino stablo staro oko osamdeset godina, promjera oko metar pri dnu, mnogo manjeg od većine starijih maslina u Grčkoj; s mojih četrdeset i jednom godinom, trebao mi je gotovo sat da presiječem stablo, sjekiru je trebalo triput naoštriti, a po završetku se čelična glava sjekire rasklimala i trebalo ju je?ponovo namjestiti na držak...”. Na tako nešto nismo navikli u povijesnim knjigama – one češće slažu puzzle iz rasutih dokumenata. No upravo u takvom kontekstu demonstracije poput ove dodatno dobivaju na uvjerljivosti.

U znoju lica svoga

Hanson iznova i iznova podsjeća koliko znoja traži “ručno” uništavanje – čak i kad su ljudi vični fizičkom radu. Jedan vinograd od 2000 trsova, jedan maslinik – pogotovo grčkoga tipa, gdje su pitome masline dobivene cijepljenjem na samonikle, pa su stabla razbacana posvuda, često i na teško uočljivom i teško pristupačnom terenu – to je itekakav posao za više ljudi i više dana. Pa i kada uspiju porušiti sve – i tada će se drveće i trsovi već do sljedeće godine oporaviti, ako ih ne iskopaju s korijenjem (što je, opet, toliko teško i dugotrajno da je u ratnim uvjetima praktički neizvedivo).

Hanson tako zaključuje da štete koje su mogli učiniti grčki hopliti – suprotno očekivanjima – same po sebi nisu bile nenadoknadive. Čak i ponovljena “pustošenja” nisu bila fatalna po zemljoradnju u cjelini (mada su, jasno, za pojedine farmere itekako mogla biti): siromašenje i depopulacija sela nisu bili izravna posljedica neprijateljskih pustošenja. Uništavanje polja, maslinika i vinograda imalo je, tvrdi Hanson, primarno psihološku, čak i ritualnu funkciju – trebalo je građane-seljake-vojnike sklonjene iza gradskih zidina uzrujati toliko da izađu i zametnu bitku, da bi se rat okončao (u suprotnom bi napadačka vojska bila primorana ubrzo se povući iz logističkih razloga; ovo objašnjava efikasnost atenske pasivne taktike u Peloponeskom ratu).

Hansonov je rad postao vrlo utjecajan; u predgovoru drugom izdanju on, ne bez prikrivenog ponosa, piše kako je završio knjigu, napustio akademsku karijeru, otišao raditi na farmi u Selmu, Kalifornija – nemajući pojma da su “istraživači antike usred ponovnog otkrivanja čitavog znanstvenog polja antičkog grčkog ratovanja i zemljoradnje.” Potpuno suprotno stanju kad je počeo pisati – tada je ustanovio da novog rada o međuodnosu antičke zemljoradnje i ratovanja nije bilo čitavih šezdeset godina. No Hanson je furao svoj film – i isplatilo mu se.

Filolog s predujmom

Ovdje počinje drugi dio Hansonove priče; ispričat ću je velikim dijelom prema reportaži Rone Tempesta iz LA Timesa od 25. veljače 2004.

Prije dvije godine naš je farmer-povjesničar-filolog potpisao s izdavačem Random House ugovor uz 500.000 dolara predujma – za knjigu o Peloponeskom ratu koja će se zvati Rat kojemu nema ravna (A War Like No Other). Ne varate se – za ovakav ugovor nema presedana kad su u pitanju znanstvene knjige o antici; predujam premašuje svotu koju je sam Hanson zaradio na svih svojih ranijih 14 knjiga zajedno.

Hanson je, naime, napustio poljoprivredu (još uvijek živi i radi na farmi – ali iz zadovoljstva) i, “na rubu bankrota i gluh na jedno uho od rada s teškom poljoprivrednom mehanizacijom”, počeo davati instrukcije iz latinskog, da bi 1985. uvjerio Cal State Fresno sveučilište da otvori Odsjek za klasičnu civilizaciju. Kao voćar, Hanson je zarađivao manje od 6000 dolara godišnje; kao profesoru, piscu knjiga i publicistu (držao je predavanja, pisao kolumne) – prihodi su mu malo-pomalo, ali neprestano, rasli. “Živio sam na najbogatijem poljoprivrednom području svijeta, i propadao kao farmer”, priča Hanson. “Istovremeno, živio sam u intelektualno najkržljavijem području – i zarađivao od klasične filologije. Ludilo.”

Klanje i kultura

Opet je Hanson furao svoj film – a da mu se isplatilo. Netom je objavio Klanje i kulturu, pregled načina na koji su vođe i državnici reagirali na vojne krize, kad je došlo do terorističkog napada 11. rujna. Hanson je nastupio kao komentator tekućih zbivanja na C-SPAN mreži, prvoj američkoj kablovskoj televiziji s 24-satnim pregledom vladinih i javnih poslova; ubrzo je dobio tjednu kolumnu u National Review, američkom konzervativnom časopisu – da bi postao jedan od vodećih konzervativnih pisaca SAD-a, te u travnju 2003, u ranoj fazi invazije, oduševljeno pozdravio američku intervenciju u Iraku. “Prodor do Bagdada je bez premca po brzini i odvažnosti”, “njegovu će logistiku proučavati desetljećima”. Dick Cheney ga je s oduševljenjem citirao pred Američkim udruženjem novinskih izdavača... i tako je Hanson postao “intelektualna predstraža” Bushove vanjske politike, elokventno, logično i nepokolebljivo tumačeći da “sama budućnost zapadne civilizaci?e ovisi o našem jasnom prepoznavanju opasnosti koju predstavljaju militantne snage Islama” – ne posustajući ni u najkvrgavijim razdobljima američke okupacije, neumorno dokazujući da ni američki gubici, ni nepostojanje oružja za masovno uništenje, ni skandal u zatvoru Abu Ghraib nisu presudni argumenti protiv intervencije same.

Bush kao Arhilohov jež

Dužnosnicima Pentagona imponiraju Hansonovo suvereno vladanje poviješću, njegova sposobnost da govori o svemu – od evropske politike do Korejskog poluotoka; Hanson je konzultant jedne od utjecajnih pentagonske informativne službi, i predavač na nečemu što se zove Hoover Institution “za rat, revoluciju i mir” pri Sveučilištu Stanford, “konzervativnom think tanku”. Hanson je spreman usporediti Busha s Arhilohovim ježom “koji zna jednu stvar, ali veliku” – “U vrijeme kad mnogi u Pentagonu misle da nam nad glavama visi Damoklov mač, evo čovjeka koji zna objasniti tko je Damoklo zapravo bio”, procjenjuje duhovito Hansonov uspjeh jedan vojni analitičar. Dakako da Hanson ne voli ljevicu na sveučilištu, te defetiste i amerikopsovačke “pisnike” (peaceniks); dakako da prezire etničke i rodne studije i smatra ih neznanstvenima i nepotrebnima. “On je vođa moćne klike antifeminističkih tradicionalista koji bi rado da se sveučilište vrati na neki stupanj razvoja prije 1960”, kaže njegov bivši kolega.

Najavio sam da nisam siguran u pouku ove filološke success-story. Čitatelji Zareza kadri su i sami razmišljati, primijeniti analogiju, tu tajnu Hansonova uspjeha. No ja bih upozorio samo na dvoje. Prvo, pročitavši i Hansonovu knjigu, i njegove političke kolumne na Internetu (ima i blog: victorhanson.com), moram priznati: čovjek zbilja dobro piše; logičan je, jasan, uvjerljiv, inventivan, efektan. Za intelektualne duele, protivnik kakve ovdje možemo samo željeti. Drugo: i svojim radom, i svojim uspjehom, i svojom životnom pričom, Victor Hanson je savršen podsjetnik – da Nije Sve Tako Jednostavno.