Aleksandar Burtin  

Sjekirom i perom

SJEKIROM I PEROM

Zašto, da bi se bilo savješću nacije, treba postati neprijateljem naroda?

Uvečer, 18. veljače 2004. godine poručnik azerbajdžanske vojske Ramil Safarov kupio je u trgovini sjekiru. Cijelu noć ju je oštrio u svojoj sobi u oficirskom domu u Budimpešti. Mjesec ranije Ramil je onamo došao na obuku organiziranu za vojna lica iz raznih zemalja u okviru programa "Partnerstvo za mir". Na obuci je bilo dvoje mladih poručnika iz Armenije. Safarov ih je sreo nekoliko puta u hodniku. Armenci su ga u početku pozdravljali, ali Safarov nije odgovarao. Posljednji put, vidjevši ga u hodniku, Armenci su se jedan drugome nasmiješili i nešto si došapnuli. U tom trenutku Ramil je shvatio što će učiniti. Partnerstvo za mir ostvario je ovako: u pet sati ujutro ušao je u sobu Gurgena Margarjana, bila je otključana. Upalio je svjetlo i u nekoliko udaraca odrubio mu glavu dok je spavao. Susjed, mađarski oficir, se probudio, počeo vikati od užasa te je istrčao iz sobe. Ramil je popušio cigaretu, bacio opušak na hripavo tijelo i pošao tražiti drugog Armenca. Ali taj nije otvorio vrata. Okupljeni vojnici odgovarali su Ramila – poručnik je imao dva metra i kršnu građu. Safarov nije bio uvjeren je li našao prava vrata, zato ih je prestao lomiti, opet je zapalio cigaretu i predao se policiji. Na sudu nije pokazao ni najmanji trag kajanja, izjavivši da žali samo zbog toga što nije ubio drugog Armenca. Osuđen je na doživotni zatvor.

U kolovozu 2012. godine Azerbajdžan je objavio namjeru za kupnjom mađarskih državnih obveznica u iznosu od 3 milijarde eura. Odmah nakon toga Ramil je predan Bakuu radi odsluženja zatvorske kazne u domovini, uz jamstvo da neće biti oslobođen. Oslobođen je odmah u zračnoj luci. Naredbu o pomilovanju potpisao je predsjednik Ilham Alijev koji ga je promaknuo u majora, poklonio mu stan i isplatio poručničku plaću za osam godina provedenih u zatvoru. Ramil je dočekan kao narodni heroj. Tisuće ljudi slavilo je na ulicama, televizija je cjelodnevno prikazivala kako Safarov polaže cvijeće na grob Hejdara Alijeva i skromno zahvaljuje zemljacima za podršku. Čak je i njegova svadba postala narodno veselje.

Vidjevši sve to, Akram Ajlisli, živući klasik azerbajdžanske književnosti, odlučio je poslati uredništvu rukopis koji je šest godina ležao kod njega "u stolu". Bila je to pripovijetka Kameni snovi, priča o pogromu nad Armencima u Bakuu, zime 1990. godine. Objavljena je u prosincu u moskovskom žurnalu Družba naroda, a u siječnju je pročitana u Azerbajdžanu. Akram je postao izdajnik. U veljači, njegove su knjige palili na trgovima, u raznim gradovima bili su prosvjedi, ljudi su skandirali: "Ajlisli je Armenac!" Mladež iz vladajuće stranke Jeni Azerbajdžan ("Novi Azerbajdžan", op. prev.) nosila je po ulicama Bakua lijes s njegovim knjigama i spaljivala njegove portrete s nacrtanim križem na čelu. Ljudi su prosvjedovali i spaljivali knjige čak i u njegovom rodnom selu.

Predsjednik je Ajlisliju oduzeo mirovinu i lišio ga titule Narodnog pisca. Ministarstvo obrazovanja isključilo je njegova djela iz školskog programa. Vodstvo kavkaskih muslimana proglasilo ga je otpadnikom. Njegovi supruga i sin otpušteni su s posla. Svatko, tko god je mogao – pisci, umjetnici, akademici – svi su se odrekli neprijatelja naroda. Savez pisaca Azerbajdžana isključio je Ajlislija iz svojih redova, iako je Ajlisli sam izašao iz njega prije 20 godina. Parlamentarni zastupnici zahtijevali su da se provede genetska ekspertiza radi utvrđivanja nije li Ajlisli Armenac. Na kraju, pro-vladajuća stranka Suvremeni Musavat objavila je da će isplatiti 12 tisuća dolara onome tko odreže piscu uši.

STANOVNICI BAKUA

U avionu letim s ozbiljnim brkatim muškarcima. Imaju hladan, zatvoren pogled, prilično čest na Kavkazu. Pogled čini se, priopćuje da njegov vlasnik uopće ne vjeruje u opću pravdu, nego samo u opća pravila.

Baku grca u novcu. Raskošan centar grada – kao da se nalaziš u beskonačnom Petrovskom pasažu. Narančasto svjetlo fenjera odražava se u ružičastom vapnencu i čini se kao da je ovdje sve od zlata. Posvuda su fontane, smaragdni travnjaci dražesnih oblika, bulevarom šeće bogata i sretna publika. Po ulicama voze taksiji u stilu londonskog caba. Iznad uvale uvis se pružaju gigantski plameni jezičci – iluminacija na tri nebodera u obliku latica neobičnih oblika. U usporedbi s Bakuom, Moskva izgleda kao siva provincija. Vidi se da u zemlji ne znaju kamo bi s novcem.

Putujući iz zračne luke, prolazimo pored golemog muzeja Hejdara Alijeva koji podsjeća na bijelu hobotnicu. Pokojni "otac nacije" gleda sa svakog trećeg plakata – nategnuti osmijeh, pogled hladan kao kod udava. S ostalih plakata ozbiljno gleda lice njegova carskog sina, Ilham izgleda uhranjeno i bezazleno. Otac i Sin su posvuda: na svakom slobodnom komadu granita obavezno stoji citat jednog od njih ili profil "oca nacije" u bareljefu. Formula kulta ličnosti uvezena je iz Turske: vlast se trudi od Hejdara Alijeva napraviti lokalnog Atatürka, simbol nacionalne ideje. Azerbajdžan vrlo brzo plovi prema srodnoj turskoj stihiji. Bakuanska ulica gotovo se ne razlikuje od Ankare, prvenstveno po izrazima lica. Na policajcima i vojnicima je turska uniforma. Proglasivši formulu "Jedan narod – dvije države", Hejdar je ulovio tok povijesti. Na ulicama se još djelomično govori na ruskom, no u cjelini se kontekst promijenio – to je sad neki drugi svijet.

Cijeli se dan skitam po centru, sjedam na klupe i ispitujem ljude što misle o Akramu Ajlisiju i Ramilu Safarovu. Ljudi su ljubazni i druželjubivi. Lica im poprimaju grimasu neugode kada čuju ime Ajlisli: na istoku nije običaj pričati s gostima o lošim stvarima. "Ne razumijemo zašto je to učinio…" "Zašto nije pisao o Hodžali…" "Imao je sve, svi su ga voljeli, poštivali. Vjerojatno je imao previše…"

Ali kada izgovorim ime Ramila Safarova, oči blješte, lica se toplo osmjehuju: "Naravno da znamo Ramila, pa on je naš heroj! Tako smo sretni što se vratio!" Stanovnici Bakua nisu krvožedni, nitko ne vjeruje da je Safarov bez ikakvog razloga zaklao Armenca na spavanju. Svi znaju da je Armenac bio budan, da je vrijeđao Ramila, da je čistio čizme azerbajdžanskom zastavom i pljuvao na njega. Tako su rekli na televiziji.

Sretna i prijateljska atmosfera nikako se ne slaže s vijestima koje stižu iz Azerbajdžana: opozicija je uništena, nezavisni novinari su zatvoreni, u zatvorima ubijaju disidente, tuku mlade aktiviste i podmeću im narkotike. Nedavno je mladež okupljena na Facebooku prosvjedovala zbog smrtnih slučajeva u vojsci, u istom trenu su ih rastjerali vodenim topovima, vođe [prosvjeda op. prev.] su uhitili podmetnuvši im boce s "Molotovljevim koktelom" – ljepota se ne smije narušiti.

"Hejdar je bio političar", priča poznanik, aktivist Arif Junusov, "s njim se moglo pregovarati. No Ilham je princ, to je ispod njegove časti. Svi smo se u početku nadali da ćemo imati demokraciju, zato što je mlad, obrazovan. A on je sve nesuglasne jednostavno zadavio ili kupio. Kupio je Amerikance, što je onda za njega opozicija."

Svi se slažu da je Ilham Alijev princ, ali kod većine to ne izaziva bunt. Ljudi o tome govore više s nekim osmijehom, kao o nečem bajkovitom: princ, znači princ. Glavno da i nama daje živjeti. Dok ima mnogo nafte, monarhija je sigurna.

VLAK ZA EČMIADZIN

Glavni junak priče je Sadaj Sadygly, kazališni glumac koji je odrastao u malom planinskom selu Ajlis u Nahičevanu, na granici s Armenijom, Turskom i Iranom. Baku, 1989. godine, uskoro će početi rat, svakim danom sve više raste nacionalistička histerija, ulicama tumaraju gomile pogromaša, Armenci se sami bacaju s balkona, njihove stanove zauzimaju nekakvi zlotvori s praznim pogledima. Iz televizora odjekuju patriotske besmislice, poznanici se brže bolje prilagođavaju na nove uvjete. Laž postaje opće priznata istina. Sadaj Sadygly ne može prihvatiti to pretvaranje ljudi u zvijeri, osjeća se sasvim usamljeno i postepeno skreće s pameti.

"Kao da je već dulje vrijeme nosio u sebi nekog bezimenog Armenca. Točnije, nije nosio, nego skrivao. I sa svakim prebijenim, uvrijeđenim, ubijenim Armencem u tom golemom gradu, kao da je on sam bivao prebijen, uvrijeđen, ubijen."

Na kraju se u glumčevoj duši nastanila uporna želja: da iskupi opći grijeh, treba otići u Armeniju, u Ečmiаdzin i krstiti se. Taj čin jednak je smrti i Sadaj nikome ne može ispričati o svojoj želji. On jednostavno svaki dan odlazi na kolodvor i ispraća vlak Baku-Jerevan, ne može odlučiti.

"Jedne vjetrovite, kišne večeri vratio se kući u takvom stanju da Azada hanuma umalo da nije kriknula od užasa: kao da ga je netko uronio u lokvu – sva odjeća je bila mokra, po kosi, podbratku, iz džepova se obilno cijedila voda. Hlače su bile uprljane blatom, dugmad na sakou i ovratnik poderani. Azada hanuma plačući je svukla muža, posjela ga u kadu s toplom vodom. Dala mu je da popije čašu konjaka, donijela mu čaj. Počela je postavljati pitanja tek kad je Sadaj došao k sebi:

— Gdje si se potukao?

— Nisam se tukao.

— Tko te onda tako udesio?

Sadaj nije ništa odgovorio. Nakon duge šutnje tako je gorko zaplakao da je Azada hanuma požalila o svojem pitanju.

— Azja, na kolodvoru su zapalili mladu ženu! Polili su je benzinom i živu zapalili!

— Tko ju je zapalio? — pitala je Azada hanumaa brišući suze.

— Žene, Azja. Gomila uličnih trgovkinja. Kao da to nisu bili ljudi, već rulja pravih džinova.

— Sadaj, shvati, ne možeš tako. Nećeš ništa promijeniti u ovom svijetu, samo ćeš sebe potpuno uništiti. Išao si na kolodvor kažeš? Pa što si tamo radio mili?

— Htio sam… Htio sam… Želim umrijeti, Azja — s mukom je prozborio.

Shvativši da je muž na granici ludila, Azada hanuma je umuknula.

Sadaj Sadygly se zatvorio u sebe, sada je bio u potpunosti odvojen i od žene, i od svega zemaljskoga. Azada hanuma je shvatila zašto je muž išao na kolodvor. Sadaj je cijele dane provodio tamo samo radi toga da bi dočekivao i ispraćao iz djetinjstva mu poznati vlak 'Baku-Jerevan'. Tim vlakom je svaki dan u mislima putovao njegujući bezumnu želju o Ečmiadzinu, gdje se spremao primiti kršćanstvo."

No Sadaj ne odlazi. Ubijaju ga pri pokušaju da zaštiti starog Armenca kojeg utapaju u fontani.

Teško je objasniti u kolikoj je mjeri ovaj tekst tabuiziran. Svaka knjiga o armenskim pogromima postala bi u Azerbajdžanu bomba za koju bi trebalo platiti. Ali ovaj vlak u Emčiadzin jednostavno je pucanj u glavu. To je istina bez premca s kojom se, kad je već izrečena, nitko ne može sporiti, nego jedino može nešto učiniti autoru.

ARMENCI

Riječ "Armenac" je strašna uvreda, otprilike kao "Čifut" u našim nižim socijalnim slojevima, samo mnogo gore. "Ponašaš se kao Armenac" – "Sam si Armenac" – tučnjava. Armenac je neprijatelj u duboko arhaičnom smislu riječi. Otprilike kao "Tatarin" za naše daleke pretke. Zao, vječni neprijatelj. Naravno da nije uvijek bilo tako: do perestrojke, jedna trećina stanovnika u Bakuu bili su Armenci, ljudi su živjeli zajedno stoljećima. Tisuće Azerbajdžanaca, riskirajući živote, skrivali su susjede Armence od pogromaša. Ali poraz u Karabahskom ratu bio je golem udarac na dostojanstvo Azerbajdžanaca. Čini mi se da nije bio toliko bolan gubitak zemlje, koliko samo poniženje.

Glavni neprijatelj Azerbajdžana je sveprisutni armenski lobi, iz svakog problema vire njegove duge uši. Armenci su sve potplatili. Tu paranoju usrdno potpaljuje propaganda. Azerbajdžance je veoma povrijedilo to što je Zapad stao na stranu Armenaca, što nije osudio okupaciju. Karabah je zemlja na kojoj su živjela oba naroda i koju su oba naroda smatrali svojom, pri čemu pravno ona pripada Azerbajdžanu ("tampon-zona" zauzeta od strane Armenaca nije ni bila sporna). Štoviše, kad su Armenci protjerali Azerbajdžance, Europa je protestirala samo forme radi. Uglavnom, zapadni svijet je navikao suosjećati s Armencima – dijelom zbog sjećanja na genocid, a dijelom zbog toga što je Armenaca, kao i Židova, svuda mnogo, i oni formiraju javno mnijenje u svoju korist.

Zažmirivši na okupaciju Karabaha, Europa kao da je umanjila bol zbog Pokolja. No Azerbajdžancima od toga nije postalo lakše: oni uopće nisu razumjeli zašto je Zapad stao na stranu Armenaca. Uobičajeni odgovor je teorija zavjere: sve je potkupio armenski lobi.

U Azerbajdžanu je rasla uvrijeđenost, jedini preostali prijatelj postala je Turska koja potpuno negira činjenicu genocida. Tu koncepciju potpunog negiranja krivnje prihvatio je i Azerbajdžan, zajedno s razrađenom metodologijom krivotvorenja povijesti. Stotine znanstvenika polaze od aksioma da ni Armenaca, ni genocida nad njima nikada nije bilo – i proučavaju, što je bilo umjesto toga.

Za Armence je pobjeda na Karabahu bila moralna kompenzacija za Pokolj. No radovanjem nad pobijeđenim neprijateljem Armenija si je učinila medvjeđu uslugu: kompleks žrtve pripao je Azerbajdžancima. Za njih rat predstavlja selo Hodžali. Zimi 1992. godine, zauzevši azerbejdžansko selo, armenski vojnici su okrutno ubili šest stotina civila. To je samo jedan trenutak rata koji je odnio desetke tisuća ljudi s obje strane – ali u svijesti Azerbajdžanaca ostao je samo Hodžali – ničim opravdana, zvjerska okrutnost okupatora. Pogromi nad Armencima u Bakuu i u Sumgaitu, stotine ljudi živih zapaljenih i bačenih s balkona, nisu se dogodili. Milijuni Armenaca nisu ubijeni u Pokolju 1915. godine – ostao je samo Hodžali. Azerbajdžanci to sasvim iskreno misle. Odatle i Ramil Safarov.

Ulje na vatru dolijeva i razmetljivi armenski nacionalizam. Rusima su teze o drevnosti Armenaca, i istodobnom primitivizmu ostalih, obična glupost. Ali kad to čuješ od neprijatelja koji je okupirao tvoju zemlju, onda je teško odnositi se prema tome s humorom.

Mladež odrasla na gledanju državne televizije uopće ne zna da je Karabaški rat konflikt oko spornog teritorija, za njih je to jednostavno armenska agresija. "Ništa, ništa, pričekat ćemo. Vi znate da je budžet Azerbajdžana deset puta veći od armenskog. Mi već imamo takvu vojsku da Karabah možemo vratiti u jednom danu. Trenutno ne možemo ništa, zato što će se umiješati Rusija, ali jednom će doći i taj dan." To se govori bez zlobe i s očitim podtekstom da će ratovati netko drugi, valjda dobro plaćeni profesionalci.

Akram Ajlisli, živući klasik azerbajdžanske književnosti, dramaturg, scenarist i pisac, rođen je 1. prosinca 1937. godine u selu Ajlis, u Nahičevanskoj pokrajini u Azerbajdžanu, poznatoj po dugom suživotu Azerbajdžanaca i Armenaca.

Književnu djelatnost počeo je pisanjem pjesama, a 1959. godine objavljena mu je prva pripovijetka Gašam i njegov zet. Postao je poznat zahvaljujući trilogiji Ljudi i drveća (1966.-1968.) koja je prevedena na sve jezike bivšeg SSSR-a i zemalja Istočne Europe. U većini Ajlislijevih pripovijetki radnja se odvija u njegovom rodnom selu. Dramska su mu djela često bila izvođena u kazalištima diljem Azerbajdžana, a pisao je i scenarije za filmove. Preveo je na azerbajdžanski jezik djela Ajtmatova, Bölla, Marqueza, Turgenjeva, Čehova i dr. Dobitnik je mnogih državnih nagrada, a 2005. g. dodijeljen mu je najviši azerbajdžanski orden za izuzetna postignuća. 

Njegova slava završila je 2012. godine objavljivanjem romana Kameni snovi, posvećenog pogromu nad Armencima u Azerbajdžanu 1989. i genocidu 1918. godine. Roman je napisao između 2006. i 2007., ali ga je odlučio objaviti tek nakon što su azerbajdžanske vlasti pomilovale Ramila Safarova koji je u Mađarskoj osuđen za ubojstvo armenskog poručnika. Ajlisli je sam preveo roman na ruski jezik, a na azerbajdžanskom jeziku nikada nije objavljen. U proljeće 2013. godine preveden je na armenski jezik i time postao prvi roman turkijske književnosti posvećen genocidu nad Armencima.

Nakon objavljivanja romana Ajlisli se našao pod žestokim udarom azerbajdžanske vlasti: oduzeta mu je titula "narodnog pisca Azerbajdžana", ukinuta mu je mirovina, njegova djela isključena su iz školskog programa, a supruga i sin su dobili otkaze na svojim radnim mjestima. Protiv Ajlisija se prosvjedovalo, a njegove knjige masovno su spaljivane na trgovima. Dok je Azerbajdžansko društvo pisaca oštro osudilo Ajlislijev roman i isključilo ga iz svojih redova, mlada generacija pisaca okupila se na glavnom Bakuanskom trgu u znak podrške piscu. 

Bez obzira na ozbiljnost i opasnost situacije, Akram Ajlisli odlučio je ostati u Azerbajdžanu, gdje i danas živi s obitelji.

Dopisnik ruskih novina Ruski reporter, Aleksandar Burtin, otputovao je u Azerbajdžan i susreo se s piscem. Dočekivanje zločinaca kao junaka, krivotvorenje povijesti, Burtinovi dojmovi o Azerbajdžanu, tragična sudbina Ajlislijevog junaka iz romana Kameni snovi, njegov susret s Ajlislijem, sve se to isprepliće u ovom putopisu i otvara mnoga pitanja koja ni našim prostorima nisu strana.